Hans Carl
von Carlowitz – čovjek koji je postavio temelje održivog razvoja i šumarske
nauke
Moderni i učestalo korišteni termin “održivi
razvoj" (eng. sustainable development)- predstavlja okolišni koncept o kojem se dosta raspravlja
u svijetu ima iznenađujuću povijest. Smatra da koncept održivog razvoja da
proizilazi iz Brundtlandovo izvještaja UN-u iz 1987. godine (tzv. Brundtland
Commission - Gro Harlem Brundtland bio je norveški premijer). “Održivi razvoj”
zapravo predstavlja novi dizajn starog koncepta pojavio se s obzirom na akutnu
prijetnju našim prirodnim resursima. U Riju je za vrijeme "Zemaljskog
samita" UN 1992. godine na velika vrata izašao je na svjetsku pozornicu koncept
održivog razvoja. Agenda 21, akcijski program koji je tada prihvatilo 180
zemalja, postala je vodećim načelom svih zemalja svijeta. Cilj održivog razvoja
je pronaći rješenja koja spajaju: ekološku ravnotežu, ekonomsku sigurnost i
socijalnu pravdu pri čemu ih treba dugoročno stabilizirati i širom svijeta u
tzv. trokut održivosti. Od tada ovaj koncept je razrađivan i operacionaliziran
na bezbroj konferencija. Ipak historijske činjenice vezane za održivi razvoj nas
vraćaju u povijest u baroknu Saksoniju ka Hansu Carlu von Carlowitzu i “srebrnom”
gradu Freibergu.
Dakle ko je bio Hans Carl von
Carlowitz?
Hans Carl von Carlowitz (izvorno: Hannß Carl
von Carlowitz) (24. 12. 1645. - 3. 03. 1714.),
rođen je u Oberrabensteinu blizu Chemnitza. Bio je sin “šumarskog majstora”
Georga Carla von Carlowitza. Studirao je pravo i javnu upravu u Jeni, naučio
strane jezike, u mladosti je putovao u Francusku, Rusiju i Italiju i bavio se
prirodnim i rudarskim znanostima. Plemić von Carlowitz imenovan je saksonskim
potpredsjednikom 1677. u dobi od 32 godine. Iste godine je postao rudarski upravitelj u Freiberg-u, koji se nalazi u
podnožju Erzgebirgea, koji je bio poznat po rudnicima srebra. 1711. Godine promaknut je u glavnog ministra (bio je zadužen za
rudarstvo na dvoru Kursachsen u Freibergu (Saksonija), što ga je učinilo jednim od najuticajnijih
ljudi u državi.
Portret - Hans Carl von Carlowitz
Godinu dana prije smrti (1713.), Carlowitz je
objavio svoju knjigu “Sylvicultura
oeconomica, oder haußwirthliche Nachricht und Naturmäßige Anweisung zur wilden
Baum-Zucht…” – “Sylvicultura
Oeconomica, podnaslov - Uputstva za uzgoj divljih stabala…” bila je
štampana u velikom broju primjeraka i spada u prve šumarske naučne radove. Njegova knjiga
bila je prvi sveobuhvatni traktat o šumarstvu. Ideje ove knjige se “vrte” oko
koncepta održivosti.
Ideja održivosti, gdje god se pojavi
u povijesti, javlja se u doba krize i oskudice. Tako je oko 1700. godine u
Saksoniji bila ugrožena rudarska industrija, a time i finacijska sredstva za
život. Međutim, nisu rudnici iscrpili svoje rude, problem je bio druge prirode,
nastala je bila akutna oskudica drva. Rudarska industrija i topljenje ruda su “pojeli”
čitave šume. Problem koji je nastao u Saksoniji bio je nedostatak drva.
Izgradnja rudničkih jama, vađenje rude pomoću vatre, ali prije svega zbog topioničkih peći koje su topile rudu koristeći drveni ugalj proždirane su čitave šume. Područje oko planinskih gradova
uglavnom je očišćeno od šuskog drveća usljed stoljetne pretjerane upotrebe. Treba imati na umu da je srebro iz rudnih planina
bilo je ekonomska okosnica Saksonije.
Na taj način šume koje su nekada rasle
u blizini mjesta rudarske aktivnosti su u potpunosti nestale. U to doba nije postojala svijest ni potrebno znanje
da se šume trebaju obnavljati. Za zamjenu uništenih šuma okoline rudarskih
područja su projektovani izmijenjeni i dorađeni riječni sistemi u Erzgebirgeu,
tako da su se trupci iz šuma mogli transportovati iz sve udaljenijih šumskih
područja. Međutim te mjere su samo odgodile krizu. Cijene drva sve su više
rasle, što je na kraju dovelo do bankrota preduzeća i zatvaranja dijelova
rudarske industrije. Pored toga, rast brojnosti stanovništva i urbani rast značajno su
doprinijeli "nestašici drva". U to vrijeme nije bilo zakonski regulisanog šumarstva, šumarske nauke niti ekoloških standarda.
Iako je puno putovao po Evropi, Francuska
je za njega bila najdragocjenije iskustvo. Carlowitz je proveo neko vrijeme u
Parizu 1667. godine i putovao pokrajinama ove zemlje. U to vrijeme Jean Baptiste
Colbert, svemoćni ministar francuskog kralja Luja XIV lično je
promovisao „veliku reformaciju šuma“. Polazna tačka bila je politika ratne flote
“kralja Sunca” - Luja XIV. U lukama
Brest i Cherbourg bile su potrebne velike količine drveta za izgradnju ratnih
brodova i galija za novu francusku mornaricu. Međutim, kraljevske šume bile su
u pustom stanju zbog prekomjerne eksploatacije i korupcije. Ministar Colbert
je energično djelovao, nakon detaljnog popisa šuma (inventure šuma) i
sveobuhvatne reorganizacije šumarstva, završio je svoj projekt reforme šuma
1669. godine s „grandioznom naredbom“. Ovom naredbom smanjena je sječa i
propisane mjere obnove i održavanja visokih šuma.
Na temelju ovih isukstava nastala je
knjiga: “Sylvicultura Oeconomica” – ovaj naslov ima dugačak podnaslov koji u potpunosti glasi : “Ekonomske vijesti i upute za prirodni
uzgoj divljih stabala, osim temeljnog objašnjenja kako će se s Bogom dobro
riješiti sve jači nedostatak drveta sjetvom, uzgojem i sadnjom sadnica, također i planiranom obradom nekad posječene i neplodne zemlje može se opet
učiniti korisnom kao drvna zemlja - prikupljanjem sjemena sa sjemenskih stabala,
pripremom tla za sjetvu i njegom sadnica. Osim toga, kako uvećati žetvu
drveta u svakoj fazi rasta, vrste stabala lišćara i četinara i njihovo
sjeme, također kako upravljati stranim vrstama drveća i kako oboriti stablo i
napraviti drveni ugalj ili druge proizvode od drveta. Da biste imali najbolji
gospodarski program za grijanje, izgradnju, pivnice, rudarstvo i topionice što zahtijeva pažljivo upravljanje održivim šumskim resursima".
Naslovnica knjige - "Sylvicultura Oeconomica"
Carlowitz smatra da povećanje
„trgovine i promjena“, „cvjetajuća komercijala“ bi trebala služiti „najboljem
od zajedničkog bića“. "Siromašni podanici" trebaju imati pravo na
"dovoljnu hranu i podršku". Ali isto pravo vrijedi i za "drage
potomke". Trokut održivosti već je vidljiv u jasnim crtama: Gospodarstvo
mora služiti "dobrobiti" zajednice. Von Carlowitz je predan “nježnom”
rukovanju „ljubazne prirode“ i vezan je uz odgovornost za buduće generacije. On
kritizira mišljenje svog vremena usmjerenog na kratkoročni profit,
"rješavanje novca". Kukuruzno polje donosi godišnju korist, ali
morate čekati desetljećima na novu šumu. On smatra da pretvaranje šumskih
površina u polja i livade predstavlja grešku. Dalje navodi da običan čovjek ne bi poštedio mlada
stabla jer je osjećao da više ne može sam “uživati” u njihovom drvetu. Iz
prodaje ovog mladog drveća u kratkom vremenu se može „prikupiti prilično malo
novca“. Ali jednom kad se šume unište, "prihod od njih također ostaje
beskonačno godina ... tako da u prividnoj dobiti postoji nezamjenjiva
šteta". Carlowitz postavlja željezno pravilo protiv prekomjerne
eksploatacije šume: "Da se s drvetom mora postupati pažljivo”.
Carlowitz u svojoj knjizi zagovara
čitav niz modernih mjera od kojih jednu predstavlja revolucija učinkovitosti:
npr. poboljšanjem toplinske izolacije u gradnji kuća i upotrebom štednih peći i
kuhinjskih štednjaka koji čuvaju energiju, planirano pošumljavanje sjetvom i
sadnjom i, na kraju, ali ne najmanje bitno, potraga za "zamjenom" za
šumu, Carlowitz npr. preporučuje upotrebu treseta za sagorjevanje kao foslinog
goriva.
Međutim, Carlowitz nije dovoljno
dobro izrazio tradicionalnu riječ „briga“ sa drugom riječi koja bi
označavala dugoročni kontinuitet korištenja prirode tijekom vremena i ideju o
raspodjeli i uštedi resursa.
Sylvicultura Oeconomica ostavila je
značajan trag u njemačkom društvu. Drugo izdanje ove knjige pojavilo se 1732.
godine. Knjiga je bila obavezna za čitanje kod vlasnika šuma malih njemačkih država.
Wilhelm Gottfried Moser iz Württemberga,. godine 1757. pozvao je na
"održivo gospodarstvo s našim šumama" u svojim načelima ekonomije
šuma, a prema uputstvima von Carlowitza. Čak je i slavni Alexander von Humboldt,
diplomant “Bergakademie zu Freiberg”, za vrijeme boravka u pruskoj rudarskoj
upravi u Bayreuthu bavio se počecima održivog šumarstva, da bi kasnije svojim
istraživanjima geografije i sociologije biljaka razvio temelje za koncept
ekologije, što je imalo uticaja na šumarstvo. Njemačka šumarska nauka, a
time i koncept održivosti, postali su globalno primjenjivi tokom 19. vijeka.
Von Carlowitz zahtijevao je da se prema prirodi i
njenim sirovinama postupa s poštovanjem i "pažnjom" te je kritizirao
iscrpljivanje šuma namijenjenih kratkoročnom profitu. Iako se riječ
"održivi" pojavljuje samo jednom u njegovoj knjizi na 432 stranice,
von Carlowitz smatra se tvorcem izraza "održivosti". Može se
zaključiti da je Hans Carl von Carlowitz bio je prvi koji je jasno formulirao koncept
održivosti u šumarstvu, ali i generalno u društvu i ekonomiji.
Treba se istaći da je ovaj šumar i istraživač bio dugo
zaboravljen. Tek je 2003. godine za izuzetna postignuća u području istraživanja
okoliša na Tehničkom sveučilištu (TU) Bergakademie Freiberg, Udruženje partnera
prakse iz lokalnog Interdisciplinarnog ekološkog centra (IÖZ) osnovala nagradu
koju je nazvala po Hansu Carlu von Carlowitzu. Nagrada je namijenjena za
izvanredan naučno istraživački rad studenata i mladih naučnika kao priznanje
radu Hansa Carla von Carlowitza.
Radom Hansa Carla von Carlowitz-a iz
nekontrolisane i stihijske upotrebe i korištenja stabala i šuma, šumarstvo postaje nauka,
odnosno javlja se potreba za saznavanjem i istraživanjem šuma, načinima obnove,
gospodarenjem, zaštitom, njenom upotrebom i koristima koje daje. Njegov je rad
utjecao na druge značajne naučnike i istraživače, uključujući Aleksandra von Humboldta i Georga Ludwiga Hartiga.
