Aldo Leopold između nauke i književnosti

 

Ekosistem kao narativ: Leopold između nauke i književnosti

 

IV razred srednje škole „Alija Alijagić“ u Bijeljini, zimski period, čas književnosti. Odgovara se lektira Sto godina samoće nobelovca Gabriel García Márqueza. Svojevoljno dižem ruku. Profesorica književnosti i razrednica, pokojna prof. Darinka Đukin, daje mi riječ. Knjiga me duboko dojmila – bila je za mene svojevrsna bajka, možda na način na koji današnje generacije doživljavaju serijal Harry Potter. Počinjem izlaganje riječima: „Knjiga je strašna.“ Profesorica skida naočale, pogleda me i upita: „Kako misliš strašna?“ Blago postiđen, odgovaram: „Oprostite, mislio sam – strašno dobra knjiga.“

Od tog trenutka, u mom čitalačkom iskustvu, knjige su se podijelile u dvije kategorije: knjige i „strašno dobre knjige“.

Upravo takvoj, posebnoj kategoriji, pridružujem i djelo Ljetopis pješčanog okruga autora Aldo Leopolda opbjavljenog u Hrvatskoj - Smart Way, 2021. godine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji, i autor i njegovo djelo ostaju gotovo nepoznati. U globalnom, naročito ekološkom i konzervacijskom kontekstu, ova knjiga ima status temeljnog djela – svojevrsne „praknjige“ bioetike, ali i jedne od najdubljih literarnih refleksija o odnosu čovjeka i prirode.

Knjiga je strukturirana kao zbirka eseja, podijeljenih u tri tematske cjeline. Svaki esej može funkcionirati kao zaokružena misaona cjelina, ali tek u njihovoj međusobnoj povezanosti dolazi do punog izražaja Leopoldova ideja. Kao školovani šumar (Yale University), terenski istraživač i profesor na Univerzitetu u Wisconsinu, Leopold piše o onome što neposredno poznaje i osjeća: o hrastu, preriji, pticama, vodi, vjetru, planinama, godišnjim dobima, ali i o čovjeku – savremenom, otuđenom, često nesvjesnom vlastite uloge u prirodnim procesima.

Kada se svi ti fragmenti povežu, postaje jasno da Leopold ne piše samo o pojedinačnim pojavama, nego o cjelini – o ekosistemu. Njegova struktura pisanja gotovo savršeno odražava samu strukturu ekosistema: sastavljenog od brojnih, naizgled odvojenih dijelova, koji tek u međusobnoj interakciji dobivaju puni smisao i vrijednost.

Posebnu težinu njegovom radu daje historijski kontekst. Leopold razvija ovakav način razmišljanja tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada se pojam ekosistema tek počinje afirmirati u nauci (Arthur Tansley, 1935). Štaviše, Leopold počinje pisati i prije formalnog uvođenja ovog termina, čime potvrđuje svoju vizionarsku dimenziju.

Lično, nikada nisam nijednu knjigu obilježio s toliko pažnje kao ovu. Danas, kada je uzmem u ruke, njeni rubovi ispunjeni su raznobojnim oznakama – nalik perju tropskih ptica. Svaka oznaka upućuje na jednu misao, jednu rečenicu, jedan mali, ali misaono zaokružen univerzum. Upravo tu nastaje problem: kako izdvojiti najvažnije iz obilja izuzetnih ideja? Ipak, nekoliko njih posebno se izdvaja:

• Predgovor: „Zaštita prirode ne napreduje jer nije usklađena sa našim abrahamskim poimanjem zemlje“.
• Dobri hrast: „Onaj tko ne posjeduje farmu suočava se s dvije duhovne opsanosti. Jedna opasost leži u pretpostavci da doručak dolazi iz špeceraja, a druga pak da topina dolazi iz peći“ .
• Hrast čičnjak: „Zato onaj koji posjeduje star i prokušan hrast čičnjak, posjedusje više od stabla. Posjeduje povijesnu knjižicu i rezervirano mjesto u kazalištu evolucije“.
• Rođendan prerije: „Žalimo samo za onim što poznajemo. Uništenje silfijuma (op.a. Silphium - visoki višegodišnji zeljasti rod biljaka u preriji) u zapadnom dijelu Okruga Dane nikoga neće ražalostiti, ako tu biljku poznajemo samo iz knjige o botanici“.
• Močvarna elegija: „Naša sposobnost opažanja kvalitete u prirodi počinje, kao i u umjetnosti s ljepotom. Potom se širi kroz uzastopne razine ljepote prema vrednotama koje se još ne daju obuhvatiti jezikom“.
• Močvarna elegija: „Ali sva je zaštita divljosti samoubijajuća, jer da bi smo je voljeli, moramo je vidjeti i milovati, a kada je dovoljno veliki broj ljudi vidi i pomiluje, divljina prestaje postojati“.
• O spomeniku golubu: „Sada znamo ono što čitav prethodni niz pokoljenja nije znao: ljudi su tek suputnici ostalim bićima u evolucijskoj odiseji“.
• Misliti poput planine: „Nije loše da u tome postignemo uspjeh, jer je on možda preduvjet nepristranog razmišljanja, ali čini se da previše sigurnosti donosi samo opasnost na duge staze. Možda je to smisao Thoreauove izreke: U divljosti je spas svijeta“.
• Divljina: Divljina je sirovina iz koje je čovjek iskovao rukotvorinu koju zovemo civilizacija.

Ove misli nisu samo literarne slike – one su etičke smjernice, filozofske postavke i naučne intuicije u isto vrijeme.

Knjiga nas suočava s ključnim nedostatkom savremenog odnosa prema prirodi: odsustvom etike, estetike i kulture u razumijevanju „Zemlje“. Danas se ekologija intenzivno izučava na brojnim studijima, a količina dostupnih informacija o degradaciji okoliša nikada nije bila veća. Međutim, ostaje suštinsko pitanje: koliko to znanje zaista dopire do čovjekove svijesti, a koliko ostaje na nivou pukih informacija?

Odgovor na to pitanje ne leži isključivo u prirodnim naukama. Leži u humanističkim disciplinama i umjetnosti. Samo one mogu prevesti naučno znanje u emocionalno iskustvo, u osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Leopold upravo to uspijeva – izuzetnom lakoćom i dubinom – spajajući nauku, etiku i estetiku u jedinstvenu, sugestivnu naraciju.

Njegovi opisi prirode posjeduju izuzetnu ekspresivnu snagu, ali i analitičku preciznost. Gotovo proročki, Leopold govori o pojavama koje danas dominiraju savremenim diskursom: gubitku biodiverziteta, klimatskim promjenama, fragmentaciji staništa, invazivnim vrstama, konzumerizmu i narušavanju prirodnih procesa. Ono što mi danas nazivamo „savremenim problemima“, Leopold je prepoznavao prije više od osam decenija.

Odatle proizlazi i važna implikacija za obrazovni sistem. Književnost – naročito lektira – ne bi trebala biti svedena samo na upoznavanje književnih pravaca ili nacionalnih identitetskih sadržaja. Ona mora uključivati i djela koja razvijaju ekološku svijest i etički odnos prema prirodi. Djela poput Leopoldovog imaju potencijal da oblikuju ne samo znanje, nego i vrijednosti budućih generacija.

Sam Leopold u eseju Etika zemlje postavlja ključno pitanje da li nam treba više edukacije o zaštiti prirode ili nam nedostaje odgovarajući sadržaj? Njegov odgovor implicira jasno – problem nije u kvantitetu, nego u kvalitetu i karakteru tog znanja.

U tom kontekstu, posebno zabrinjava gotovo potpuno nepoznavanje Alda Leopolda na našim prostorima. Kao pionir bioetike, ekofilozofije i savremenog šumarstva, te autor prvog sveobuhvatnog udžbenika iz oblasti upravljanja divljači (Game Management), Leopold zauzima mjesto među najvažnijim misliocima održivog gospodarenja prirodnim resursima. Uz Hans Carl von Carlowitz, može se smatrati jednim od ključnih utemeljitelja koncepta održivosti u šumarstvu.

Na kraju, želim izraziti posebnu zahvalnost prevoditelju, gosp. Siniši Golubu, koji je prepoznao značaj ovog djela i omogućio njegovu dostupnost na našem jeziku. Njegov prevod nije samo tehnički prenos teksta, nego i važan kulturni čin. Također mu dugujem ličnu zahvalnost na poklonjenom primjerku knjige, koji je bio povod za ovo pisanje.

 

RADOVI U ŠUMARSTVU U BOSNI (Povijesni snimci iz 1950-tih)

 

RADOVI U ŠUMARSTVU U BOSNI

(Povijesni snimci iz 1950-ih godina)

Postoje snimci koji nisu samo arhivski zapisi – oni su svjedočanstvo vremena. Povijesni kadrovi šumarskih radova u Bosni iz 1950-ih godina vraćaju nas u period poslijeratne obnove, kada je šuma bila mnogo više od prirodnog prostora: bila je oslonac ekonomije, izvor energije, sirovina za industriju i simbol ponovnog podizanja zemlje.

U tim godinama rad u šumi bio je težak, fizički zahtjevan i gotovo u potpunosti manualan. Sjekire, ručne pile, konjske zaprege i jednostavna vitla bili su osnovni alati svakodnevice. Ipak, iza tog rada nije stajala samo snaga, nego znanje – duboko poznavanje terena, stabla, smjera pada, strukture sastojine. Šumarski radnik tog vremena bio je i tehničar i poznavalac prirode, ali i dio kolektiva koji je šumu doživljavao kao zajedničko dobro.

Istovremeno, na snimku se nazire i novo doba. Pojavljuju se traktori, mehanizovana sredstva izvoza, prve motorne pile. To je trenutak susreta tradicije i modernizacije – prijelomna tačka u razvoju šumarstva Bosne i Hercegovine. Socijalistička obnova nije značila samo političku promjenu, već i snažan tehnološki iskorak. Produktivnost postaje važna, planiranje sistemsko, a upravljanje šumama organizovano i institucionalno utemeljeno.

Upravo u toj paralelnoj slici – radnik sa sjekirom i traktor u pozadini – ogleda se duboka transformacija društva. Prelazak iz iskustvenog, gotovo zanatskog šumarstva u planski, stručno vođen sistem gazdovanja označio je početak savremenog šumarstva kakvo danas poznajemo.

Ovi snimci nas podsjećaju na jednu važnu istinu: tehnološki napredak ne briše tradiciju, već je nadograđuje. Održivo gazdovanje šumama ne počinje mašinom, nego razumijevanjem prirodnih procesa i odgovornošću prema prostoru kojim upravljamo. Snaga tadašnjih generacija šumara bila je u spoju rada, discipline, znanja i kolektivne svijesti.

Danas, kada govorimo o održivosti, biodiverzitetu i klimatskim izazovima, vrijedi se prisjetiti tih početaka. U njima je ugrađen temelj današnjeg šumarstva Bosne i Hercegovine – temelj izgrađen rukama, ali vođen vizijom dugoročne trajnosti šume.

Video o navedenoj tematici, u trajanju od približno deset minuta, možete pogledati na sljedećem linku:

Radovi u šumarstvu u Bosni | Stari snimci | Istorija | Gorštak

Zahvaljujem kolegi mr. sc. Sabahudinu Solakoviću, dipl. ing. šum., na ustupanju ovog vrijednog historijskog zapisa.

NAŠE ŠUME I NAŠE PRAŠUME: OD TRADICIJE KA BUDUĆNOSTI - POVODOM OTKRIĆA “STUDEŠNICE“

 

ZEMLJAMA KOJE SU SAČUVALE TAKVA MESTA DRUGE NACIJE ĆE ZAVIDETI I U NJIH ĆE SE SLIVATI REKA TURISTA. DIVLJE ŽIVOTINJE KOJE ŽIVE PRIRODNIM ŽIVOTOM RAZLIKUJU SE OD SLAVNIH GRAĐEVINA. DVORCI SE MOGU PONOVO IZGRADITI AKO BUDU UNIŠTENI U RATU, ALI KAD DIVLJE ŽIVOTINJE SERENGETIJA BUDU ISTREBLJENE, NEMA TE MOĆI NA ZEMLJI KOJA BI IH MOGLA VRATITI.“ (Serengeti neće umrijeti, Bernhard Grzimek, 1959)

NAŠE ŠUME I NAŠE PRAŠUME: OD TRADICIJE

KA BUDUĆNOSTI - POVODOM OTKRIĆA “STUDEŠNICE“

 

Časopis Naše šume prošao je kroz dugu i bogatu historiju, prateći razvoj šumarstva i društva u Bosni i Hercegovini. Još od svoga osnivanja 1947. godine, kada je izlazio pod nazivom Narodni šumar, časopis je predstavljao značajno glasilo stručne i naučne zajednice. Tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća preimenovan je u Šumarstvo i prerada drveta, a od 2002. godine nosi današnji naziv Naše šume. Kroz više od sedam decenija postojanja, časopis je mijenjao izgled, koncepciju i ulogu, ali mu je cilj uvijek ostao isti – biti pouzdan izvor znanja i iskustava iz oblasti šumarstva i očuvanja prirode. Uprkos brojnim promjenama i izazovima, ovo je prvi put da pred čitaocima stoji poseban broj posvećen jednom šumskom fenomenu – prašumi.

Društvene prilike, razvoj naučnih spoznaja i promjene u šumarskoj praksi oblikovali su i sadržaje našeg časopisa. U impresumu prvog broja Narodnog šumara jasno je naglašeno da je to bio „list za stručno usavršavanje pomoćnog šumarskog osoblja i propagandu šumarstva“. Kasnije, kao Šumarstvo i prerada drveta, časopis je dobio ulogu stručnog glasila namijenjenog i šumarskoj proizvodnji i drvnoj industriji. Danas, pod imenom Naše šume, njeguje se šira misija – unaprjeđenje šumarstva, hortikulture i očuvanja okoliša. Zato i nije neobično da se u duhu vremena i novih naučnih interesa pojavi i tematski broj posvećen istraživanju i zaštiti prašuma, kao jedinstvenih prirodnih fenomena.

Ako se osvrnemo na blisku prošlost, uviđamo koliko se šumarska misao mijenjala. Trapisti, koji su sredinom 19. stoljeća djelovali u Banjoj Luci, predvođeni prvim školovanim šumarom u BiH, redovnikom Ferdinandom Orthmayrom (1869), stvarali su parkove i šumske površine u duhu tadašnjeg evropskog trenda. Oko samostana sadili su domaće vrste poput crnog i bijelog bora, pitomog kestena, breze i evropskog ariša, ali i alohtone vrste: virdžinijsku borovicu, istočnu tuju, kavkasku jelu, kriptomeriju, vajmutov bor, pajasen, gledičiju, divlji kesten, crveni i crni hrast, te mnoge egzotične grmove. To je područje i danas poznato kao „Trapistička šuma“. U to vrijeme, prevladavala je ideja unošenja novih vrsta i oblikovanja šuma nalik parkovima. Međutim, šumarska nauka i praksa u proteklih 150 godina značajno su se promijenile. Današnji trendovi usmjereni su na očuvanje prirodnosti šuma i gospodarenje „close to nature“, uz sve šire prihvaćanje koncepta „continuous forest cover“ – trajnog šumskog pokrova.

Da bismo u potpunosti razumjeli i primijenili ove moderne principe, moramo dobro poznavati prašume. One su izuzetno vrijedne za nauku i društvo jer predstavljaju „žive laboratorije“ u kojima možemo proučavati prirodne procese bez značajnog utjecaja čovjeka. Prašume pohranjuju višestruko više ugljika nego plantaže, povezuju fragmentirane šumske površine i jačaju otpornost ekosistema. U njima se nalaze staništa za hiljade biljnih i životinjskih vrsta, a njihova uloga u regulaciji voda, sprječavanju poplava i očuvanju čiste vode od neprocjenjive je važnosti. Osim toga, doprinose stabilnosti klime i očuvanju prirodne raznolikosti. Ne iznenađuje stoga što je Evropska unija postavila cilj da sve preostale prašume u Evropi budu pod strogim režimom zaštite do 2030. godine.

Bosna i Hercegovina je, može se reći, bogato blagoslovljena ovim prirodnim blagom. Naša zemlja još uvijek čuva niz izuzetno vrijednih prašuma: Perućicu, Janj, Lom, Ravnu Valu, Plješevicu, Bobiju, Mačen do, Trstionicu, Malovčića dolinu, Crni Vrh, Goliju i druge. Nedavno se ovoj listi pridružila i novootkrivena i naučno potvrđena prašuma Studešnica. Njena pojava i istraživanja predstavljena u ovom posebnom broju časopisa, svjedoče o neiscrpnim prirodnim bogatstvima naše zemlje i o ulozi nauke u njihovom prepoznavanju i očuvanju.

Zadovoljstvo mi je stoga predstaviti čitaocima najnovija istraživanja o prašumi Studešnica. Nadam se da će ovaj broj časopisa Naše šume doprinijeti ne samo boljem razumijevanju značaja prašuma nego i jačanju svijesti o potrebi njihovog trajnog očuvanja kao zajedničkog naslijeđa i prirodnog kapitala Bosne i Hercegovine i Evrope.

   Posebno izdanje časpopisa Naše šume kao poseban broj 76-77 posvećen prašumi „Studešnica“ možete pogledati na sljedećoj web stranici: 

https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/11/Nase-sume-br.-76-77.pdf

Urednik časopisa Naše šume

akademik Sead Vojniković

(P.S. Molim Vas da ovaj blog putem vašh socijalnih mreža koje koristite, podjelite vašim kolegama, prijateljima i istomišljenicima zaštitarima prirode).

 

Međunarodni studentski video sa Bjelašnice

Međunarodni studentski video sa Bjelašnice

Poštovani pratitelji bloga,

sa zadovoljstvom vam predstavljam video-snimak koji su pripremili gostujući studenti Šumarskog fakulteta Univerziteta Georg-August u Göttingenu (Njemačka), s odsjeka za Međunarodno i tropsko šumarstvo. Riječ je o studentima koji dolaze iz različitih zemalja Evrope, Afrike i Azije.

Važno je istaći da je cijeli video u potpunosti njihov autorski rad – nastao spontano tokom terenskog rada, učenja, druženja i zajedničkih iskustava. Scenarij, odabir muzike, dinamika kadrova, prizori iz šumskih predjela i kreativni uglovi snimanja daju ovom videu posebnu emociju, toplinu i osjećaj povezanosti s prirodom i ljepotom Bjelašnice i Bosne i Hercegovine.

Video prikazuje njihov dolazak, boravak i rad na planini Bjelašnici, kao i svakodnevni život u nastavnome objektu Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Posebno je vrijedan jer autentično predstavlja njihovu saradnju s našim studentima, profesorima i kolegama.

Video traje oko 11 minuta i objavljen je na zvaničnoj web-stranici Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Možete ga pogledati na sljedećem linku:
https://sumarskifunsa-my.sharepoint.com/:v:/g/personal/c_visnjic_sfsa_unsa_ba/EeB04X3n-spKuwR8LsTFZCwBGeBoMmVReJOXg-NOeCwfkQ

Molim vas za malo strpljenja i da video pogledate do kraja. Vjerujem da ćete u njemu uživati barem onoliko koliko su uživali studenti koji su ga snimali i boravili na Bjelašnici. Ako koristite društvene mreže, bit ću vam zahvalan ako ovaj video podijelite sa svojim prijateljima, kolegama i poznanicima.

Srdačno vas pozdravljam,

Sead Vojniković

OBRAZOVANJE SREDNJOŠKOLSKOG ŠUMARSKOG KADRA U SARAJEVU: POVIJEST, RAZVOJ I IZAZOVI

 

OBRAZOVANJE SREDNJOŠKOLSKOG ŠUMARSKOG KADRA U SARAJEVU: POVIJEST, RAZVOJ I IZAZOVI

akademik Sead Vojniković

(objavljeno u časopisu Naše šume br. 74-75 na https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/07/Nase-sume-br.-74-75-online.pdf)

Obrazovanje šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini ima dugu i bogatu tradiciju koja seže unazad više od jednog stoljeća. Kroz ovaj period, školovanje u oblasti šumarstva prošlo je kroz brojne promjene i prilagodbe, ali je uvijek ostalo ključan dio obrazovnog sistema u zemlji. Ipak, današnji izazovi u obrazovanju šumarskih stručnjaka otvaraju brojna pitanja o budućnosti ove važne struke u Bosni i Hercegovini.

Početak obrazovanja šumarskog kadra

Jedan od zvaničnih koraka ka institucionalizaciji obrazovanja šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini dogodio se 1. juna 1909. godine, kada je Zemaljska vlada, putem zvanične objave (broj 9592/I), raspisala konkurs za upis učenika u školu za obrazovanje šumarskog osoblja. Ova škola, osnovana s ciljem da pruži tehničko obrazovanje i obuku za gospodarenje i očuvanje šuma, bila je od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, zemlju s bogatim šumskim resursima. U konkursu su jasno navedeni uslovi za upis, među kojima su bili starosna granica od najmanje 16 godina i dokaz o državljanstvu Bosne i Hercegovine, Austrije ili Ugarske. Zbog specifične uloge ove škole u obrazovanju lugara, često je nazivana "lugarska škola". 

Škola kao šumarska je zvanično otvorena 1. oktobra 1908. godine, kada je započeo prvi redovni tečaj. Kroz godine, ova obrazovna institucija se razvijala i transformisala, uvijek zadržavajući visok nivo kvaliteta. Obrazovanje srednješkolskog šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini bilo je prepoznato i cijenjeno širom bivše Jugoslavije, a mnogi učenici iz drugih republika dolazili su u Sarajevo kako bi stekli kvalitetno šumarsko obrazovanje. Škola je bila internatskog tipa, gdje su učenici izvan sarajeva uz obrazovanje u školi imali smještaj i hranu. Tokom vremena, posebno u savremenom periodu, obrazovanje šumarskog kadra suočilo se s nizom izazova koji su doveli do značajnih promjena.

Međutim, nakon više od jednog stoljeća postojanja, obrazovanje šumarskog kadra u Kantonu Sarajevo pretrpjelo je značajan udarac. Naime, 2024. godine, Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo donijelo je odluku o ukidanju pojedinih smjerova u okviru Srednje škole za okoliš i drvni dizajn, čime je prekinuta tradicija obrazovanja lugara koja je trajala više od 115 godina. Ova odluka izazvala je zabrinutost među stručnjacima i ljubiteljima šumarske struke, jer se postavlja pitanje koliko je opravdano ukinuti smjer koji je esencijalan za očuvanje šumskih resursa, pogotovo u kontekstu klimatskih promjena i sve većeg značaja očuvanja prirodnih bogatstava. 

Razvoj i transformacije Šumarske tehničke škole 

Nastanak Šumarske tehničke škole u Bosni i Hercegovini direktno je povezan s periodom Austro-Ugarske uprave. Godine 1889. u Sarajevu je osnovana Srednja tehnička škola, koja je imala dva odsjeka – šumarski i građevinski. Do 1908. godine, šumarski odsjek se razvio u zasebnu Šumarsku tehničku školu, koja je postala vodeća institucija za obrazovanje šumarskog kadra. 

Tokom svog dugog postojanja, Šumarska škola prošla je kroz brojne transformacije, reorganizacije i promjene imena, ali je uvijek ostala sinonim za kvalitetno šumarsko obrazovanje. U bivšoj Jugoslaviji, Šumarska tehnička škola u Sarajevu bila je prepoznata na saveznom nivou, a učenici su dolazili iz svih dijelova zemlje kako bi stekli znanja u oblasti šumarstva. Nažalost, ratni period 1992.–1995. donio je teške izazove za ovu školu. Njeni objekti na Ilidži, zajedno s opremom, bili su manjim dijelom uništeni, što je otežalo nastavak rada i obnavljanje škole. 

U poslijeratnom periodu, mnoge škole i obrazovne institucije u Kantonu Sarajevo bile su obnovljene, ali Šumarska škola, uprkos svojoj bogatoj povijesti, nije doživjela istu sudbinu. Ona je ostala jedina srednja škola u Kantonu koja nije obnovljena, što je izazvalo dodatnu zabrinutost za budućnost obrazovanja šumarskog kadra u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Faksimil Objave Zemaljske vlade BiH iz 1909. za upis u Šumarsku (lugarsku) školu u Sarajevu

Savremeni izazovi u obrazovanju šumarskog kadra

Danas, obrazovanje u oblasti klasičnog šumarstva suočava se s ozbiljnim izazovima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama regije. Postoji sve manji interes za srednjoškolsko obrazovanje u ovoj struci, što pokazuju i statistički podaci. Na primjer, 2024. godine, u prvi razred Srednje škole za okoliš i drvni dizajn (nasljednice nekadašnje Šumarske tehničke škole) upisano je svega 11 učenika na smjer šumarskog tehničara. Ovaj pad interesa često se navodi kao razlog za ukidanje šumarskog smjera, ali mnogi stručnjaci smatraju da je takva odluka Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo ishitrena i neopravdana. 

Bosna i Hercegovina, kao zemlja s bogatim šumskim resursima, ne može dozvoliti zanemarivanje obrazovanja srednješkolskog šumarskog kadra, posebno u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena i potrebe za očuvanjem prirodnih resursa i biodiverziteta. Šume igraju ključnu ulogu u apsorpciji ugljen-dioksida, očuvanju biodiverziteta i održavanju ekosistema. U ovom kontekstu, postavlja se pitanje: da li je zaista opravdano ukinuti obrazovni smjer koji je ključan za gospodarenje i očuvanje šumskih resursa? 

Na primjer, ukidanje lugarskog smjera moglo bi se uporediti sa situacijom u kojoj bi Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu bio ukinut zbog malog broja upisanih studenata. Da li bi to bio dovoljan razlog za njegovo ukidanje? Slično tome, ukidanje smjera za lugara i rasadničara može imati dugoročne posljedice za kvalitetno očuvanje šuma u Bosni i Hercegovini. Iako je nivo obrazovanja različit analogija je ista, neki smjerovi i obrazovni profili ne bi smjeli da se ukidaju. 

Osim toga, donesena odluka Ministarstva o uvođenju vatrogasnog smjera, također je izazvala brojne polemike. Vatrogasna obuka, iako važna za reakciju na šumske požare o kojima se inače uči u predmetu/(ima) Zaštite šuma, ne obuhvata kompleksnu edukaciju o upravljanju svim požarima npr.: u rafinerijama nafte i naftnih derivata, požarima u trafostanicama visokog napona, specifičnim magacinima npr.: eksplozivnih materija, boja, određenih plastičnih materija i sl. 

Šumarska tehnička škola je praktično ukinuta, a Srednja škola za okoliš i drvni dizajn ju je zamijenila, bez konsultacija sa Šumarskim fakultetom, čija je osnovna baza budućih studenata, kao i bez stava nadležnih Mmnistarstava federalnog i kantonalnog nivoa. U međuvremenu, šumarske tehničke škole ili njihova odjeljenja niču u drugim dijelovima zemlje. Očita je kantonizacija obrazovanja šumarskog tehničkog kadra, što nije čest slučaj kod pojedinih drugih srednjih škola. Kao da se odgovorni pojedinci “igraju” sa činjenicom da se u šumarstvu negativni potezi očituju u dugim vremenskim periodima koja neće doživjeti, pa time ni odgovarati. 

Osim toga, gašenje šumarskih smjerova – lugar i rasadničar u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn, doprinosi jačanju privatnih obrazovnih ustanova, koje nude slične programe, ali bez potrebnih stručnih kapaciteta i adekvatne opreme, bez istih nivoa kvaliteta obrazovanja kao državne institucije koje obrazuju stručnjake potrebne za gospodarenje i očuvanje šumskih resursa. 

Nestala je i povezanost između Škole i Šumarskog fakulteta, koja je ranije bila ključna. Ta povezanost ogledala se u nastavničkoj pomoći, izradi nastavnog plana i programa, kojim je rukovodio profesor sa Fakulteta, dok su komisiju činili profesori Fakulteta i Šumarske tehničke škole. Posljednji takav plan i program sačinjen je u ratno vrijeme 1992. godine. Takođe, nastavni objekti Fakulteta korišteni su za terensku nastavu Šumarske tehničke škole. 

Za određene gimnazije i stručne škole u KS otvara se veliki broj odjeljenja sa većim brojem učenika zbog interesa roditelja i učenika. Međutim, postavlja se ključno pitanje: da li obrazovni sistem treba da gleda interes pojedinca ili dugoročni interes države? Povećanje broja učenika u određenim obrazovnim institucijama ne mora nužno značiti da su ti programi korisni za cjelokupno društvo, pogotovo kada govorimo o strateškim resursima kao što su šume, gdje bi državni interes trebao biti prioritet. 

Možemo se zapitati jesu li naše šume bile važnije Austro-Ugarskoj nego našoj vlastitoj državi, budući da smanjujemo stručni kadar koji je ključan za dugoročno i održivo upravljanje tim resursom. Šume ne samo da predstavljaju izvor ekonomske koristi, već su i od presudnog značaja za očuvanje ekosistema, zaštitu od klimatskih nepogoda, kao i za kvalitet života ljudi u ruralnim i urbanim sredinama. S obzirom na rastuće klimatske izazove, pitanje očuvanja šumarskog kadra postaje sve važnije. 

Proteklo ljeto bilo je najtoplije zabilježeno otkako se vrše mjerenja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i globalno. Ovo je dovelo do niza šumskih požara, koji su ugrozili živote, imovinu i prirodne resurse. S druge strane, nedavne poplave i klizišta odnijeli su 26 života, a uzrokovali su i ogromne štete na imovini i infrastrukturi. U oba slučaja, priroda je pokazala svoju snagu, ali i potrebu za boljim upravljanjem šumama i okolišem. 

Da smo imali adekvatno organizovanu šumarsku službu, obučene stručnjake i preventivne mjere na snazi, možda bi razmjeri ovih katastrofa bili manji, a štete i ljudski životi spašeni. Ovo nas dovodi do zaključka da je ulaganje u šumarski sektor obrazovanja i zaštitu prirodnih resursa, u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena, ne samo ekološka i ekonomska potreba, već i moralna obaveza prema budućim generacijama.

Zaključak

Obrazovanje šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini suočava se sa izazovima koji zahtijevaju dugoročno promišljanje i strateško planiranje. Ukidanje šumarskih smjerova – lugar i rasadničar u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn nakon 115 godina, u 2024. godini, pokazuje nedostatak pažnje i osjećaja prema značaju šumarstva, posebno u kontekstu klimatskih promjena i potrebe za očuvanjem šumskih resursa i biodiverziteta. Odluka Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo ukazuje na nedostatak koordinacije između obrazovnih institucija (Škole za okoliš i drvni dizan, Šumarskog fakulteta), šumarskih preduzeća i resornog Ministarstva čime se otežava održavanje kvaliteta stručnog obrazovanja u ovoj oblasti. 

Škola također mora poraditi na svom izvornom kvalitetu i prepoznatljivosti. Korištenje terenske nastavne baze, gdje bi se pored učenika ove škole mogli obučavati i doškolovavati radnici, kao što su sjekači, utovarivači - kranisti, upravljači harvestera i slično, značajno bi doprinijelo njenom imidžu na državnom, a i regionalnom nivou. Povezivanje sa međunarodnim projektima i umrežavanje sa drugim sličnim institucijama u Evropi dodatno bi povećali kvalitet i ugled škole. Za ovo je potrebna podrška resornog Ministarstva, ali i razumijevanje i podrška šumarskih preduzeća. Podrška Ministarstva značila bi ne samo ponovno otvaranje zatvorenih smjerova, nego i razvoj nastavne baze, škole i infrastrukture za izvođenje kvalitetne nastave. Ilustrativan primjer za ovo može biti Šumarska tehnička škola iz Kraljeva, koja je, po nivou opremljenosti, gotovo na nivou fakulteta i snažno radi i razvija međunarodne projekte. Kolika je njena važnost daje činjenica da je jedna od pet srednjih škola od interesa za Srbiju, te kao takva ima poseban tretman i pomoć države. Zasigurno je razlog za to, što se šume smatraju strateškim resursom, a za takav resurs potrebno je odgovarajuće obrazovanje za njegovo gospodarenje i upravljanje. 

Ukidanje šumarskog smjera – lugar i radaničar u Sarajevu, te odluka o uvođenju vatrogasnog smjera, predstavljaju krucijalne greške koje bi mogle imati dugoročne posljedice za šumske resurse Bosne i Hercegovine. Ova situacija zahtijeva hitnu pažnju nadležnih institucija i ozbiljno promišljanje o budućnosti šumarskog obrazovanja. Bosna i Hercegovina, sa svojim bogatim šumskim fondom, ne smije ostati bez adekvatno obučenog kadra za upravljanje i očuvanje šuma. Privatne škole, bez potrebnih kapaciteta, otvaraju smjerove koje privlače interes roditelja i učenika. Ostaje otvoreno pitanje da li obrazovni sistem treba da zadovolji interese pojedinca ili da se vodi dugoročnim interesima države? 

Uzimajući u obzir sve ove faktore, odluke poput navedene, donesene bez konsultacija s relevantnim stručnjacima i institucijama poput Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH i Kantonalne uprave za šumarstvo, kao i Šumarskog fakulteta, predstavljaju veliki izazov za budućnost obrazovanja šumarskih stručnjaka. 

Ako se ne posveti dovoljno pažnje ovom pitanju, postoji opasnost da Bosna i Hercegovina ostane bez dovoljno stručnog i kvalitetnog kadra za upravljanje i očuvanje svojih šuma, što bi moglo imati ozbiljne ekonomske i ekološke posljedice. 

Nedovoljno ulaganje u kvalitetno obrazovanje srednje obrazovanog šumarskog kadra, kao i manjak pažnje prema očuvanju šumskih resursa, dugoročno može imati negativne posljedice za Bosnu i Hercegovinu.

 

POZIV NA PREDAVANJE

Imam čast pozvati Vas na javno predavanje povodom Svjetskog dana prašuma na temu „Prašume u Bosni i Hercegovini“. 

Događaj će se održati u petak, 12. septembra 2025. godine u 10:00 sati, u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu.

Predavanje će obuhvatiti značaj i očuvanje preostalih prašumskih ekosistema u našoj zemlji, njihovu vrijednost za nauku, prirodnu baštinu i globalnu klimatsku stabilnost. 

Svi zainteresovani su dobrodošli.

Više informacija možete naći na linku:

 https://www.anubih.ba/javno-predavanjepovodom-svjetskog-dana-prasuma-prasume-u-bosni-i-hercegovini/

S poštovanjem,

Sead Vojniković. 

Poštovani čitatelji bloga,

srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem na interesovanju za šumu i prirodu

Obavještavam Vas da je izašao novi dvobroj časopisa Naše šume (broj 74–75), koji možete pročitati putem sljedećeg linka:

https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/07/Nase-sume-br.-74-75-online.pdf

Časopis "Naše šume" objavljuje originalne naučne i stručne radove iz područja šumarstva, ekologije, hortikulture, pejzažne arhitekture, zaštite prirode, upravljanja prirodnim resursima, drvne industrije i srodnih disciplina.

Pozivamo Vas da svojim doprinosom obogatite naredne brojeve časopisa. Ukoliko imate naučni ili stručni rad, esej, prikaz knjige, zanimljivo iskustvo iz prakse ili informaciju koju želite podijeliti s našom širom stručnom zajednicom – rado ćemo razmotriti Vaš doprinos za objavljivanje.

Za sve dodatne informacije i dogovor o saradnji slobodno me kontaktirajte.

Srdačno Vas pozdravljam,

Gl. urednik časopisa

Sead Vojniković.