MI, PRIRODA, KULTURA,
HAOS I KOSMOS
Narativ, predstavlja priču koja može biti prikaz niza
stvarnih povezanih događaja, iskustava ili izmišljenih priča. Korijen riječi
nalazimo u latinskom glagolu narrare
(što znači pričati). Naracije se mogu predstaviti nizom napisanih ili izgovorenih
riječi. Naracija često predstavlja način pisanja – predstavljanja željene
fikcije u kojem pripovjedač - narator komunicira direktno s čitaocem ili
slušaocem. Dakle kakav je narativ o nama – ljudskoj populaciji, našem odnosu
prema prirodi - šumama? Možemo li pogledati sebe u kontekstu odnosa prema
prirodi?
Ako pogledamo izreke koje postoje na našem području npr.: “Bog te u šumu okrenuo”; “Šuma ti mati, brda se lati”; “Sjedi drvo na drvo”; “Glup kao bukva”; “Sirov kao cjepanica”;
“Bježi međede u šumu”; On je šumar/drvosječa (primitivac)… Postoji još niz
aktualnh upotreba riječi šuma - šumar – šumska u negativnom kontekstu. Ovaj
vokabular odaje naš pristup stav prema prirodi, jer priroda - šuma predstavlja primitivu,
neobrazovnoast, sirovost, udaljenost od kulture - civilizacije… Često je
shvatanje da se u prirodi se odvijaju primitvni - esencijalni procesi koje je
čovjek (ljudsko društvo) nadišao svojim radom, duhom i intelektom.
Pitanje je: “Da li su ljudi ili šuma primitivni”? Šta je
kulturno, šta je haos a šta kosmos. Da li čovjek ili šuma prave kulturu, kosmos
ili haos???
Po definiciji Bratoljuba Kljaića (1958) kultura predstavlja - lat. cultus – obrađivati zemlju, gajiti,
njegovati nešto, što je primarno označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u
poljoprivredi ili nekoj drugoj privrednoj grani. U širokom smislu označava sve
što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi,
za razliku od prirodnih pojava. U još širem smislu prema Milanu Vujakliji
(1972) kultura predstavlja razvijanje obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje
bogaćenje ljudskog duha.
Haos je u grčkoj mitologiji prvo božanstvo iz kojeg je nastao
svemir, a ime mu znači "provalija koja zjapi" ili "bezdan",
rupa bez dna u kojoj nema reda ni smisla. Nasuprot Haosu stoji - Kosmos koji u
izvornom smislu znači troje: sa svrhom raščlanjen poredak, bilo bića bilo
zajednice, ustrojstvo pojedinačne osobe koje ga uzdiže iznad drugih i vojničku
poslušnost, odn. spremnost da se uklopi u zadani poredak. U kosmos antičkoga
svijeta uklopljena su ne samo stvorena bića, nego i bogovi. U srednjem vijeku
ideju kosmosa zamjenjuje poredak stvorenja (ordo), u koji sada ne spada Bog kao
stvoritelj.
Gdje se čovjek nalazi u svom odnosu prema prirodi – da li se
nalazi između haosa i kosmosa, šta mi želimo i šta postižemo našim djelovanjem
prema proirodi, da li stvaramo kulturu ili nekulturu?
Šuma - priroda ima svoja zakone - prirodne zakone po kojima
se događaju sve promjene, po kojima se definišu osobine – karaktersitike šume,
događaju interakcije između jediniki, populacija i zajednica koje grade – čine
šumu. Ti zakoni su gotovo kibernetski, usaglašeni da stvaraju dinamički
ekvilibrijum između abiotske i biotske komponente (svih elemenata koji čine
ekosistema). Promjena u bilo kojoj karici lanca ekosistema znači promjenu u cijelom
sistemu ali koji u konsekvenci teži stabilizaciji svih procesa (ali ne i
njihovog zaustavljanja), što predstavlja stalnu težnju ostvarenju klimaksa, u
čemu se zapravo i ogleda kibernetski
sinhronizirani proces. Iako, općenito nauka svakog dana napreduje, mi našim
sveukpnim znanjem čak i sa holističkim pristupom i shvatanjem razuma ne možemo
pohvatati sve veze i zakonitosti koje ima i daje priroda. Naše (humano) znanje
je parcijalizovano i veoma često ne može da prati i razumje sve ekosistemske
veze.
Po navedenoj široko shvaćenoj definiciji kultura sve ono što
je čovjek stvorio svojim umnim, duhovnim i fizičkim radom. Postavlja se pitanje da li je to tako? To što je čovjek stvorio (sa dobrim željama
ili ne) ima uticaj na prirodu, prekida ili u potpunsti ukida prirodne
zakonitosti u prirodnom prostoru. Navedeno
znači prekidanje prirodnih kibernetskih procesa.
Stvaranje poljoprivrednih i šumskih kultura, parkova,
gospodarskih šuma, urbaniziranih prostora i svih drugih (prema našem shvatanju)
uređenih humanih prostora vode kosmosu (uređenom poretku) i kulturi. Da li je
to tako??? Da li prekidanjem prirodnih kibernetskih procesa padamo u zamku???
Mislimo da stvaramo kosmos i kulturu, a zapravo stvaramo haos!!! Da li naše
znanje ma koliko bilo može da upotpuni, zamjeni prirodne zakonomjernosti??? Da
li nas i pored svih naših nastojanja kulturnog stvaranja umjesto uređenog
ovozemaljskog kosmosa čeka haos??? Da li npr. prelijepi parkovi Pariza: Parc des Buttes-Chaumont ili Bois de Boulogne koji prema sadašnjem
shvatanju predstavljaju ljudsku kulturu, uništavanjem kibernetske ravnoteže koja
postoji prirodnoj šumi zapravo predstavljaju načelno haos - jer je neophodna
stalna intervencija čovjeka da bi se ovo lijepo stanje parka održalo (jer nema kibernetske
samoorganizacije sistema)? Čak šta više, kako vrijeme prolazi intervencije
čovjeka u ovim parkovima ili nekoj drugoj gospodarenoj prirodi moraju biti sve
intenzivnije.
Vratimo se prvom komentaru, da li onda šuma ili čovjek svoim
djelovanjem predstavlja haos, da li su čovjek ili šuma primitivni?? Da li je naša
percepcija o kulturi iskrivljena, pogrešna? Navedeno postavlja ispravnost
koncepta: čovjek nasuprot prirode - odnosno - kultura prema divljini? Navedeno uključuje
konstataciju da kako je naša kultura napredovala sve je manje bilo prirode i prirodnih
procesa, odnosno sve je više haosa u prirodi.
Prema dosadašnjem slijedu događanja koja se dešava u prirodi od: uništavanja
staništa i vrsta, klimatskih promjena, pojave invazivnih vrsta, polucije… koje su
posljedica “kulture” i “kosmosa” ljudske civilizacije upitna je budućnost prirode,
a time u konsekvenci i naše budućnosti. Esencijalno je pitanje, koja je
količina prekida kibernetskih procesa koju može da pretrpi priroda, a da ne budu
bezpovratni? O ovom odgovoru ovisi ljudska civilizacija.
Naš narativ o nama humanim bićima je da se vidimo kao napredni,
civilizovani, kulturni. Međutim našim parcijalnim pogledima i znanjima, često nesvejsno
prekidamo vrlo sofisticirane prirodne uređene sinhronizovane procese čime
uništavamo prirodu, odnosno doprinosimo stvaranju haosa i posljedično nekulture.
Možemo zaključiti u kontekstu negativnosti, primitivizma i neznanja u odnosu ljudi
prema prirodi ispravna inverzna sintagma: “Bog
te među ljude okrenuo”.
