MI, PRIRODA, KULTURA, HAOS I KOSMOS

 

MI, PRIRODA, KULTURA, HAOS I KOSMOS

Narativ, predstavlja priču koja može biti prikaz niza stvarnih povezanih događaja, iskustava ili izmišljenih priča. Korijen riječi nalazimo u latinskom glagolu narrare (što znači pričati). Naracije se mogu predstaviti nizom napisanih ili izgovorenih riječi. Naracija često predstavlja način pisanja – predstavljanja željene fikcije u kojem pripovjedač - narator komunicira direktno s čitaocem ili slušaocem. Dakle kakav je narativ o nama – ljudskoj populaciji, našem odnosu prema prirodi - šumama? Možemo li pogledati sebe u kontekstu odnosa prema prirodi?

Ako pogledamo izreke koje postoje na našem području npr.: “Bog te u šumu okrenuo”; “Šuma ti mati, brda se lati”; “Sjedi drvo na drvo”; “Glup kao bukva”; “Sirov kao cjepanica”; “Bježi međede u šumu”; On je šumar/drvosječa (primitivac)… Postoji još niz aktualnh upotreba riječi šuma - šumar – šumska u negativnom kontekstu. Ovaj vokabular odaje naš pristup stav prema prirodi, jer priroda - šuma predstavlja primitivu, neobrazovnoast, sirovost, udaljenost od kulture - civilizacije… Često je shvatanje da se u prirodi se odvijaju primitvni - esencijalni procesi koje je čovjek (ljudsko društvo) nadišao svojim radom, duhom i intelektom.

Pitanje je: “Da li su ljudi ili šuma primitivni”? Šta je kulturno, šta je haos a šta kosmos. Da li čovjek ili šuma prave kulturu, kosmos ili haos???

Po definiciji Bratoljuba Kljaića (1958)   kultura predstavlja - lat. cultus – obrađivati zemlju, gajiti, njegovati nešto, što je primarno označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u poljoprivredi ili nekoj drugoj privrednoj grani. U širokom smislu označava sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava. U još širem smislu prema Milanu Vujakliji (1972) kultura predstavlja razvijanje obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje bogaćenje ljudskog duha.

Haos je u grčkoj mitologiji prvo božanstvo iz kojeg je nastao svemir, a ime mu znači "provalija koja zjapi" ili "bezdan", rupa bez dna u kojoj nema reda ni smisla. Nasuprot Haosu stoji - Kosmos koji u izvornom smislu znači troje: sa svrhom raščlanjen poredak, bilo bića bilo zajednice, ustrojstvo pojedinačne osobe koje ga uzdiže iznad drugih i vojničku poslušnost, odn. spremnost da se uklopi u zadani poredak. U kosmos antičkoga svijeta uklopljena su ne samo stvorena bića, nego i bogovi. U srednjem vijeku ideju kosmosa zamjenjuje poredak stvorenja (ordo), u koji sada ne spada Bog kao stvoritelj.

Gdje se čovjek nalazi u svom odnosu prema prirodi – da li se nalazi između haosa i kosmosa, šta mi želimo i šta postižemo našim djelovanjem prema proirodi, da li stvaramo kulturu ili nekulturu?

Šuma - priroda ima svoja zakone - prirodne zakone po kojima se događaju sve promjene, po kojima se definišu osobine – karaktersitike šume, događaju interakcije između jediniki, populacija i zajednica koje grade – čine šumu. Ti zakoni su gotovo kibernetski, usaglašeni da stvaraju dinamički ekvilibrijum između abiotske i biotske komponente (svih elemenata koji čine ekosistema). Promjena u bilo kojoj karici lanca ekosistema znači promjenu u cijelom sistemu ali koji u konsekvenci teži stabilizaciji svih procesa (ali ne i njihovog zaustavljanja), što predstavlja stalnu težnju ostvarenju klimaksa, u čemu se zapravo i  ogleda kibernetski sinhronizirani proces. Iako, općenito nauka svakog dana napreduje, mi našim sveukpnim znanjem čak i sa holističkim pristupom i shvatanjem razuma ne možemo pohvatati sve veze i zakonitosti koje ima i daje priroda. Naše (humano) znanje je parcijalizovano i veoma često ne može da prati i razumje sve ekosistemske veze.   

Po navedenoj široko shvaćenoj definiciji kultura sve ono što je čovjek stvorio svojim umnim, duhovnim i fizičkim radom.  Postavlja se pitanje da li je to tako?  To što je čovjek stvorio (sa dobrim željama ili ne) ima uticaj na prirodu, prekida ili u potpunsti ukida prirodne zakonitosti u prirodnom prostoru.  Navedeno znači prekidanje prirodnih kibernetskih procesa.

Stvaranje poljoprivrednih i šumskih kultura, parkova, gospodarskih šuma, urbaniziranih prostora i svih drugih (prema našem shvatanju) uređenih humanih prostora vode kosmosu (uređenom poretku) i kulturi. Da li je to tako??? Da li prekidanjem prirodnih kibernetskih procesa padamo u zamku??? Mislimo da stvaramo kosmos i kulturu, a zapravo stvaramo haos!!! Da li naše znanje ma koliko bilo može da upotpuni, zamjeni prirodne zakonomjernosti??? Da li nas i pored svih naših nastojanja kulturnog stvaranja umjesto uređenog ovozemaljskog kosmosa čeka haos??? Da li npr. prelijepi parkovi Pariza: Parc des Buttes-Chaumont ili Bois de Boulogne koji prema sadašnjem shvatanju predstavljaju ljudsku kulturu, uništavanjem kibernetske ravnoteže koja postoji prirodnoj šumi zapravo predstavljaju načelno haos - jer je neophodna stalna intervencija čovjeka da bi se ovo lijepo stanje parka održalo (jer nema kibernetske samoorganizacije sistema)? Čak šta više, kako vrijeme prolazi intervencije čovjeka u ovim parkovima ili nekoj drugoj gospodarenoj prirodi moraju biti sve intenzivnije.

Vratimo se prvom komentaru, da li onda šuma ili čovjek svoim djelovanjem predstavlja haos, da li su čovjek ili šuma primitivni?? Da li je naša percepcija o kulturi iskrivljena, pogrešna? Navedeno postavlja ispravnost koncepta: čovjek nasuprot prirode - odnosno - kultura prema divljini? Navedeno uključuje konstataciju da kako je naša kultura napredovala sve je manje bilo prirode i prirodnih procesa, odnosno sve je više haosa u prirodi.

Prema dosadašnjem slijedu događanja  koja se dešava u prirodi od: uništavanja staništa i vrsta, klimatskih promjena, pojave invazivnih vrsta, polucije… koje su posljedica “kulture” i “kosmosa” ljudske civilizacije upitna je budućnost prirode, a time u konsekvenci i naše budućnosti. Esencijalno je pitanje, koja je količina prekida kibernetskih procesa koju može da pretrpi priroda, a da ne budu bezpovratni? O ovom odgovoru ovisi ljudska civilizacija.

Naš narativ o nama humanim bićima je da se vidimo kao napredni, civilizovani, kulturni. Međutim našim parcijalnim pogledima i znanjima, često nesvejsno prekidamo vrlo sofisticirane prirodne uređene sinhronizovane procese čime uništavamo prirodu, odnosno doprinosimo stvaranju haosa i posljedično nekulture. Možemo zaključiti u kontekstu negativnosti, primitivizma i neznanja u odnosu ljudi prema prirodi ispravna inverzna sintagma: “Bog te među ljude okrenuo”.