PoštovanI studenti, kolegice i kolege, dragi prijatelji,
ukoliko želite da pogledate moj novi intervju na BHT1 za emisiju Agroekologika br. 199 možete to učiniti na sljedećem liku:
https://clipchamp.com/watch/SItlFs6ferZ
S poštovanjem,
Sead Vojniković.
ŠUME NAŠE NASUŠNE
U početku bijehu prostrane šume i životinje i čovjek. I čovijek je živio sa ostalim stvorenjima u tim šumama i hranio se u šumama i sakupljao hranu od njih. Sve u našoj prehrani biješe divlje sakupljano i/ili lovljeno. U krajevima sa umjerenom ili mediteranskom klimom, širom svijeta, prvi jestivi proizvodi stabla su bili: žir, lješnjaci, kesteni, orasi, bademi, pinjoli, bukvice, dudovi maginje i bobica mnogih vrsta grmlja, i to u sve se koristilo u ogromnim količinama, a šume su ih osiguravale. Hrana je bila jednostavna, uglavnom skupljačka tako je npr. žir pojedinih hrastova (Quercus alba, Quercus prinus) i plod (bukvica) širokolisne bukve Fagus grandifolia bile cijenjena hrana američkih indijanaca. Pripitomljavanje - domestifikacija vrsta iz prirode je općenito počelo prije ne više od 10.000 godina, pretpostavlja se u centralnoj Aziji i Dalekoazijskim riječnim civilizacijama.
Od toga trenutka prolazi vrijeme, milenijumi daljeg pripitomljavanja i preobražaja raznih biljaka. Ovaj proces je zanačajno promjenio njihove izvorne osnovne oblike, uključujući i one šumskog drveća pretvarajući ga u domaće voćke - stvarajući brojne domaće vrste, podvrste i sorte. Čovjek svojim radom i intelektom stvara „nove“ biljke, odnosno prerađuje i mijenja njihova svojstva, denaturalizira ih i uvodi u umjetni - svoj svijet, svijet kulture (lat. cultus = gajiti) – gajeći ih, i formirajući ih prema svojim potrebama, željama, htijenjima, okusima, ekonomiji…
Međutim u to staro doba još uvijek se kontakt sa prirodom i prirodnim, divljim stablima i prirodom općenito očuvano. Tako u mediteranskoj civilizaciji se jeo „slatki“ žir od crnike - česmine (Quercus ilexa), kao i sjeme bora od pinjola (Pinus pinea). Za stare Grke, Teofrast tvrdi da „čak i ljudi ponekad jedu plodove tise koji su slatki i bezopasni” (iako je tisa općenito veoma otrovna vrsta – izuzev plodova koji su jestivi, ali ne i košpica koja je otrovna i koja se treba ispljunuti nakon jela). Vergilije (najslavniji književnik carskoga Rima) navodi da se poljoprivreda javlja: “kada se počne proređivati žir i maginje (jagodnjak – Arbutius unedo, vrsta “divlje” voćke suma mediterana) iz svete šume”. Plinije u XVI knjizi Historiae naturalis navodi svo tada poznato drveće, voće i nevoće. Novim trgovackim vezama i vojnim osvajanjima širi se asortiman jestivih biljaka. Tako se i širenjem Rimskog carstva ka istoku su nove domestificirane biljke iz Azije stigle su u Evropu.
Uspješnim razvojem poljoprivrede čovjek se istovremeno mijenja. Sam sebe ponovo rađa i sebe kultiviše, prelazeći iz stanja divljine u stanje korištenja agrarnih i naseobinskih tehnika novog načina života, koji predstavlja simbol jutra - svitanja ljudske civilizacije. S početka ljudske, te naše civilizacije, razvijaju se razne poljoprivredne tehnike (agotehnike), znatno kasnije šumarstva (silvitehnike), a možemo reci od skora hortikuture – arboristike (znanja o stablima u parkovima ili drvoredima). Stvarajući te nove tehnike čovjek stvara novu znanost, nove načine života cjelokupnog ljudskog društva. Međutim ovim razvojem civilizacije polako dolazi do zaborava. Zaboravljaju se iskonska znanja o prirodi, divljim vrstama šumskih stabala, sakupljanju i upotrebi njihovih dijelova kako za prehranu tako i za ostale kontekste života: lov, alate, oruđa, oružja… Ovim kulturnim razvojem čovjek zapravo sebe počinje da denaturalizira, odnosno odvaja od prirode, a ovaj proces traje i danas i sve se više ubrzava.
No, vratimo se ishrani od biljaka iz šume. Znanja o priropnoj prehrani su se dugo čuvala jer je čovjek sa svojim potrebama, načinom života bio blizak prirodi. Tako npr. jeftin narodni hljeb se pravio po celoj Evropi sve do 18. vijeka (Njemci ga zovu Eichlebrot, hljeb od brašna od žira). Prema usmjenim pričama tokom Prvog svjetskog rata plodovi drače (Paliurus spina-christi) u Hercegovini su se mljeli zajedno sa pšeničinim brašnom za prehranu (zbog uštede klasičnog pšeničnog brašna s kojim se mješalo). Danas u moderno doba, u doba GMO ishrane, ova znanja su rijetka, a s obzirom na našu odvojenost od prirode gotovo potpuno zaboravljena. Samo rijetki suvremni “druidi” imaju znanja o upotrebi divljih biljaka iz šume u ljudskoj prehrani. U kontekstu varćanja prirodi ako po svojoj namjeni i hranjivoj vrijednosti jestivo divlje bilje se može dijeliti: Samonikle povrtne biljke i salate, Hljebne biljke, Čajne biljke i biljke zamjene za kafu, Začinske biljke, Šumsko voće.
Osvrnimo se o nekim nutritivnim osobinama ovih „zaboravljenih“ biljaka. Prehrambena vrijednost jestivog divljeg bilja prije svega ovisi od dijela biljke koji se koristi za ishranu. Lišće je najčešće bogato vitaminima, plodovi šećerima, a korijeni i krtole i lukovice su skladišta skroba. Pojedini plodovi i sjemenke posebno iz skupine koštuničavog šumskog voća su odličan izvor masnoća. U pogledu vitaminske vrijednosti na prvom mjestu su povrtne biljke i salate kao bogati izvori vitamina C i karotina. Divlje voće je također bogato vitamnom C. Zbog toga, za obogaćivanje ishrane vitaminima prvenstveno treba upotrebljavati povrtne biljke, salate i šumsko voće, a za obezbeđivanje kalorija hljebne biljke i voće, također.
U nastavku ce biti predstavljeno nekoliko recepata i načina upotrebe šumkog drveća u ljudskoj prehrani, pri čemu neće biti riječi o: divljim trešnjama, malinama, kupinama, borovnicama, brusnicama, lješnjacima, orasima i drugim vrstama, koje su gotovo u potpunosti domestificirane. Ovi recepti kao i cjelokupan tekst nas vraćaju u neka davna vremena, kada se priroda više upotrebljavalja a manje zloupotrebljavala, a sve sa željom da se ilistruira naša veza sa pirodom i kroz našu prehranu.
Bijeli bor (Pinus sylvestris)
U davnim decenijama korišten kasnije zaboravljen hljeb od kore b. bora, koji se nazivao „hljeb gladi“. Unutrašnja kora posječenog drveća ili grana, osušena u proljeće i samljevena se koristi kao ekspandirano brašno. Danas se ova tradicija obnavlja pa čak se i hvali kao neka vrsta “hljeba zdravlja”. Pored puno vitamina C, kora bora sadrži i obilje antioksidansa, gvožđa i drugih mikroelemenata u tragovima.
Upotreba u kuhinji: svježi ili sušeni listovi iglice kao začin, uz so, šećer, kao začin za marinade, za kiseljenje…
Izbojci lista (mlade iglice) se koriste za svježu potrošnju, za slatka i slana jela, za sirup, liker, žele, sladoled, za kandiranje, čokoladu, za maslac, pesto, senf, za kiseljenje mlade šišarke za liker, sirće, sirup, salate…
Češće nego u hrani, bor se nalazi u pićima, posebno alkoholnim. Rakija sa aromom bora se gotovo smatra lijekom. Čaj od borovih iglica, napitak od borovih iglica popularan u Sjevernoj Americi, služi i kao osvježenje i kao prevencija protiv svih vrsta bolesti.
Recept: Pogačice od borovih iglica
Sastojci
-
100 g
integralnog pšeničnog brašna
-
350 g
pšeničnog brašna
-
250 g raženog
brašna
-
4 litre mlake vode
-
1 kašičica šećera
-
30 g kvasca
-
3 kašičice
začina za hljeb (kim, komorač, koriandar)
-
1 kašičica mljevene
djeteline (ciganske djeteline)
-
1 prstohvat soli
-
1 šaka mladih
borovih igla (jako sitno isjeckanih)
-
4 kašičice ulja
- 250 ml mlijeka
U posudi pomješati brašno i napraviti udubljenje u sredini. Umutiti vodu u šećer i izmrvljeni kvasac, sipati u udubljenje, posuti sa malo brašna i ostaviti poklopljeno na toplom 15 oko minuta. Zatim dodati začine, borove iglice, mlijeko, ulje i sve zamjesiti u glatko tijesto. Poklopiti i ostaviti da se diže na toplom oko 30 minuta. Tijesto podijelite na tanke plosnate pogačice i stavite na pleh obložen papirom za pečenje. Ostavite da se diže 15-20 minuta. Pecite pogačice u rerni na 200˚ C (ventilatorska rerna) oko 10 minuta. Ostavite pogacice da se suše na prozračnom, suhom mjestu u stanu.
Mukinja i brekinja (Sorbus aria i Sorbus torminalis)
Plodovi mukinje su gotovo bez gorkih materija (amara i tanina) i lako se mogu jesti sirove sa drveta odnosno ne moraju nužno biti izložene mrazu da bi postale jestive. Plodovi u početku imaju brašnast, neutralan ukus, a zrenjem sve više razvijaju slatkoću i aromu. Smrznute ili sušene, kuhane ili na neki drugi način obrađene pokazuju zadivljujuću karakteristiku nježnog okusa kruške i nježnog mirisa badema. Njihova elegantno rezervirana svojstva stoga se koriste da kisele vrste voća ublaže; na primjer, miješaju se s nekim vrstama jabuka ili divljeg voća poput ukrasnih dunja, drenjina ili žutika. Međutim, mukinje su jednostavno hranljive, čak su se tokom Prvog svjetskog rata odojčad hranjena kašicom od mljevenih plodova mukinje kuhane u vodi ili mlijeku
Crveno-smeđi plodovi brekinje kada su potpuno zreli imaju kiselo-slatki ukus, poput mješavine suhih šljiva i kajsija. Međutim, za razliku od mukinje, za svoju upotrebu svakako bi trebali biti izloženi mrazu. Nekada su se brekinje nudile u velikim količinama kao uobičajeno voće na londonskom, praškom i bečkom tržištu. Uglavnom su se koristile za pravljenje kompota za pečenja pripremljenog poput brusnice i ukusa poput džema od šipka. Korišćene su također i za spremanje piva. U carstvu okusa nalaze se maštoviti recepti: od rezanaca od brekinja sa umakom od vrganja pa do kupusa sa brekinjama, tiramisu od brekinja…
Upotreba u kuhinji je bila različita npr: cvijeće brekinje ili mukinje za sirup, svježe voće za džem, pire, kompot, sosove, za kandiranje, za liker…
Recept: Namaz od mukinje – brekinje
Sastojci
-
500
g mukinja i/ili brekinja
-
250
g jabuka
-
250
g kruške
-
sok
od 1 limuna
- 1 kg žele šećera (1:1)
Priprema
Mukinju (ili brekinju) operite i dobro ih ocijedite. Jabukama i kruškama uklonite jezgre, a meso plodova voća narežite na sitne kockice. Zatim pomiješajte svo voće sa šećerom za konzerviranje i limunovim sokom i ostavite da odstoji nekoliko sati (najbolje preko noći) da voće povuče sok. Zatim sve zagrijte uz miješanje i ostavite da dobro provri najmanje 3 minute. Zatim vruće sipajte u tegle i dobro zatvorite. Ovaj namaz se može koristiti na mnogo načina, na primjer: kao fil za torte, za sorbet ili kremu…
Gorski javor (Acer pseudoplatanus)
Ako ga probate direktno sa grane, ukus listova teško da će biti
ubedljiv i da će te uživati u okusima. Uz malo kuhinjskog umijeća, iz njega
još uvijek možete dobiti ukusna jela. Vrlo stari oblik pripreme je
fermentacija, u kojoj se listovi kisele i fermentiraju na sličan način kao u našem
narodu poznati japrak – ukišeljen i fermentiran list vinove loze.
Cvijet gorskog javora - Acer pseudoplatanus (foto: S. Vojniković)
Upotreba u kuhinji:
-
mlado cvijeće
za: salate, pesto, paste za začine, za pečenje, za deserte, sirup, likere
-
mladi listovi
za: svježu hranu, salate, rolade, za prženje, kiseljenje
-
mlade
sjemenke, svježe ili pečene, kao začin za salate, pirinač i jela kod prženja
- voda iz stabla kao svježa, za zaslađivanje, ili uz vino
Savjet: U osnovi, svih 150 vrsta javora kao i bezbroj kultiviranih oblika jestivi su, samo je pitanje ukusa koju vrstu želite koristiti. Posebno atraktivni efekti mogu se postići u modernoj kuhinji sa vrlo sitnim, često intenzivno crveno obojenim vrstama istočnoazijskih javora, na primjer japanskim javorom (Acer palmatum) ili japanskim javorom (Acer japonicum).
Recept: Salata od cvjeta javora
Sastojci
-
2 šake cvjetova javora
-
10 suših čeri
paradajza
-
1 kruška
-
100 g gljiva
-
veza rukole
ili 1 šaka mladih maslačka
-
2 kašike
suncokretovih sjemenki
-
2 žlice
balzamiko sirćeta od kruške (ukoliko nemate zamjenite sa aceto balsamiko bianco
i 1 kasicicom meda)
-
4 kasiscice ulja
od lješnjaka
- sol i biber
Priprema
Uberite javorove cvjetove, ali ih nemojte prati (moraju biti sakupljeni iz čistog područja, najbolje iz sume). Čeri paradajz, kruške i gljive narežite na male na ploške tanke kao oblatna. Rukolu ili maslačak operite, osušite i grubo nasjeckajte. Sjemenke suncokreta kratko propržite bez masnoće u tiganju/tavi i umutite balzamiko sirće sa lješnikovim uljem. Pomješajte javorov cvijet i ostale sastojke sa mješavinom sirćeta i ulja, preko toga sitno samljeti malo bibera i lagano. Hrskavi baget i meki sir odličnog ukusa uz njega.
P.S. Oni kojim me znaju, takodjer znaju da volim da kuham, ali ovi
recepti nisu moji nego su preuzeti iz sjajne knjige: Bäume in Kühe und Heilkunde, od Karin Greiner u izdanju atVeralg
(2020). Nadam se da ce Vam se ovi
recepti svidjeti.
O STABLU I DRVETU
Da li je ispravno
reci: „Drvo bora“ ili „Stablo bora”, da li su drvo i stablo isto??? Prema botanickoj
definiciji: Stablo = Stabljika - je jedan od osnovnih vegetativnih organa
papratnjaca i sjemenjaca cija je uloga da nosi listove i rasplodne organe te
provodi sokove. Sastoji se od razlicitih tkiva, a moze biti
zeljasta ili drvensta, nadzemna ili podzemna. OK za botanicku definiciju, ali da li je to
dovoljno???
Rijec drvo ima najmanje dva naucna znacenja:
1. Drvo u smislu
arbor - drvenasta biljka na čijem se odraslom nadzemnom dijelu – stablu (obično
višem od 5 m), može razlikovati nerazgranatio dio (deblo) i krošnja (ako je
manje od 5 m onda se obicno tertira kao grm). Pri čemu, deblo spaja osnovne
organe ishrane, korjenje i lišće. Drveće dijelimo po visini na: drveće I reda –
visoko drveće (>25 m); drveće II reda – srednje drveće (12-25 m) i drveće
III reda – nisko drveće (5-12 m).
2. Drvo - prirodni materijal koji se dobiva od
drvenastih biljaka, uglavnom od debla stabala koji je prije svega sastoji od
lignina i celuloze. Drvo je nehomogen, anizotropan, porozan, vlaknast i
higroskopan materijal. Materijal za upotrebu u gradjevinarstvu, industriji ( npr. gradjevinsko drvo, jamsko
drvo, celulozno drvo) ili za
sagorijevanje u grijanje ili kuhanje
(npr. ogrjevno drvo).
Ako pazljivo citamo
inace sjajno napisanu knjigu koju preporucujem od srca da obavezno procitate, N.
Viskovica “Stablo i covjek“ (2001.) ne
pravi distinkciju stablu i odredjene drvenaste vrste, nego ostavlja kao
objedinjen termin. Ovaj autor navodi da je stablo prastaniste covjeka, staniste
i hraniliste mnogih vrsta, ali stablo daruje i simboliku snage, srece i
umjetnosti.
Da li stablo moze
imati jos neko znacenje??? Viskovic
takodjer navodi da stablo moze imati i neko drugo ne botanicko znacenje npr. stablo
zivota, evolucijsko stablo, filozofsko stablo, stablo spoznaje - znanja. Sta
povezuje ova razlicita znacenja? Da li se moze naci najmanji zajednici
sadrzalac za ove termine???
Moze se zakljuciti da posmatrano u prirodi stablo izgleda kao uspravna osovina koja povezuje razgranati korijen sa razgranatom krosnjom. Kroz stablo teku zivotni sokovi koji povezuju donji i gornji dio, odnosno korijen i krosnju. Preneseno na metafizicko znacenje stablo sveukupno predstavlja simbol uspravnosti koje povezuje osnovu iz koje nesto izvorno dolazi i povezuje to sa raspodjelom - diverzificiranjem izvora na nove grane. Stablo provodeci sokove uzete iz zemlje u krosnju daje plodove, koji omogucavaju nastavak vrste, prehranu ljudi i zivotinja… Slicno je i sa npr. znanosti gdje se iz osnovnih/temeljnih znastvenih podrucja protokom kroz stablo (koje moze da simbolizuje vrijeme) radjaju se (poput podova) odnosno nastaju nove znanosti ili slicno mozemo razmisljati o evoluciji – nastanku novih vrsta, u religiji povezivanju fizickog i nebeskog…
U naucnom
botanickom smislu to su dva pojma koja se cesto kod obicne populacije mijesaju
jer je nadzemni dio stabla zapravo
arboriforman (arboriforman / novo lat. arbor
- drvo + forma - oblik, izgled, lik,
vanjština, vanjska strana; kalup, model; ustaljen prikladan način ponašanja) -
onaj koji je u obliku drveta. Tako ponovo dolazimo do preklapanja pojmova i
siromastva naseg jezika koje tesko maze da jasno razluci ovakve zackoljice. Da ne
budemo „cjepidlake“ i ne odemo u znanstveni puritanizam i insistiramo isljucivo
na znanstvenoj terminologiji (koju treba
koristiti primjereno tekstu koji se pise), treba postovati i narodni govor u kome su stablo i drvo isto. Znaci sumu grade stabla, ali sumu gradi i
drvece. I da odgovorim na pocetku postavljeno
pitanje: „Drvo bora“ ili „Stablo bora” sto je ispravno? Ispravno je i jedno i
drugo!!!
ŠUMA I VIOLINA
27.05.2023. u Skenedriji svira Zlaja (sarajevski nadimak za Zlatana
Stipicica Gibbonija) osim njega tu su i Damir Urban, Dino Šaran i Amira Medunjanin. Štimung dobar - svirka
odlicna. U uvodu koncerta Zlaja se zahvaljuje sto nema previse ukljucenih
mobitela jer kako on kaze muzika se pamiti srcem.
Pitam se odkle dolazi muzika iz: srca, glave, instrumenta???? Muzika
dolazi od covjeka iz njegove glave i srca, osjecaja i putuje prema drugom covjeku. Da li
bi bilo muzike da nema prirode, sirovog drveta, planina obraslih sumom. Bi li bilo fenomenalnih muzickih dijela: Mocart-a, Bach-a, Chopin-a…
ili nevjerovatnih muzickih izvedbi umjetnika: Paco de Lucia, Stjepana Hausera,
Erica Cleptona, Stefana Milenkovica, Djordja Balasevica … da nema sume??? Pa ne
bi bas bilo muzike ili njenog izvodjenja u ovom obliku koju poznajemo kao sada, da nema prirode, sume - drveta. Veliki
boroj instrumenata se pravi od drveta. Trebamo li nabarjati: zicane isntrumente,
gudacke instrumente, pojedine puhacke isntrumente, pojedine udaraljke???
Cak su pojedini
instrumenti davali imena vrstama drveca. Tako npr. latinsko ime roda Sambucus – Zohva/Zova/Bazga potiče od grčke
riječi sambuke, odnosno naziva za muzicki
instrument koje je bii pravljen od drveta zove.
Jedna izreka kaze
da mali otvori vode u velike odaje. Zamislim se i kazem da iz malih otvora
muzickih instrumenata (od kojih je veliki broj instrumeneta su cijeli ili dijelomo
nacinjeni od drveta) izlazi velika umjetnost koju slusamo. Tako npr. iz f –
otvora violine koje slusamo od XVI stoljeca izaze najfiniji zvuci. Sjetimo se starih
poznatih graditelja violina npr. Amati-ja, Guarneri-ja ili Stradivari-ja. Cijena Guarneri violine je bila
oko 14,5 miliona eura, a violine iz 18. veka dostižu cene i preko 18 miliona
eura.
Zasto su te violine tako cijenjene? Smatra se da zvuk koji stvaraju ovi
stari da ovaj instrumenti ima nevjerovatnu snagu, a osim glasnoće i kvaliteta
zvuka, omogućava i izražavanje širokog spektra emocija.
OK ovoj vrijednosti treba dodati i njihovu povijest, majstorski rucni rad a i njih su pravili stari mastori klasici. Od cega su ih pravili pa su stvarale tave zvuke??? Violina se pravi od raznih dijelova drveta: leđa, odnosno donja daska, okvir i vrat to se pravi od javorovog drveta – najcesce rebraša. Ova ploha treba da daje akustičan, lijep, topao, mekan, melodičan zvuk. Od smrče se pravi gornja ploca violine.
Drvo pored svih ostalih osobina: higroskopne, elastomehanicke, toplotne, opticke, bioloske … ima i zvucnu osobinu. Kroz drvo se krece zvuk, na ciju brzinu utieču njegova: gustoća, elastičnost, dužina vlakana, ugao između vlakana, vlaga, kvrge i šupljine i slično. Zbog dobrih zvučnih osobina, drvo se često koristi za izradu raznih muzičkih instrumenata.
Pojedini graditelji violina navode da jedan komplet za violinu - dvije male daske (za osnovu), jedna za vrat koštaju oko 2.000 eura. Prema ovoj pretpostavci bi jedno vrhunski kavlitetno stablo sa puno rezonanc drveta koje bi se kompletno korsitilo za pravljenje violina kostalo oko milion eura.
Cesto se smatra da najkvalitetniji materijal za violine (ali i ostale gudacke instrumente) u svijetu potice iz Bosne. Jedan od najvecih majstora graditelja violoina svih vremena Stradivari iz Kremone u Italiji, je koristio drvo iz Bosne sa planine Dinare.
Pa zasto baš iz Bosne dolazi tako kvalitetno drvo za violinu??? Gustoća drveta igra važnu ulogu u njegovim rezonantnim (akusticnim) svojstvima. Općenito, drva s višom gustoćom imaju više rezonantne frekvencije i mogu imati jasniji zvuk. Gusta drva poput hrasta ili javora obično imaju niže frekvencije rezonance od lakših drva poput bora ili jele. Izgleda da javor koji je rastao u tadasnjim prasumskim uvijetima u Bosni sa odgovarajucim karakteristikama stanista: klime i zemljista stvarao drvo optimalne gustoce takodjer sirine godova koji su ujednacieni, sto je uticalo na osobine gustine a time i zvuka.
Ima jos nesto
interesantno vezano za javor. Javor uz brijest, jasen i lipu spada u skupinu
drveca koju nazivamo plementiti liscari. Zasto su oni nazivaju plementi
liscari? Moguce je zbog upotrebne u plementim antropogenim djelatnostima npr. izrade
muzickih instrumenata, posebnog estetskog namjestaja, skija i druge sportske
opreme… ili su plemeniti jer traze posebno kvalitetne - izuzetne plemenite
uvijete za njihov rast: duboka zemljista, dosta humusa, povoljnu vlagu u
zemljistu i zraku, optimalnu svjetlost…
Priroda je sama po sebi umjetnost: u kompletu kao ekosistem ili njeni pojedi dijelovi koje prepoznajemo po boji, obliku, mirisu, zvuku – zamislite oceane, cijetove, kanjone, pcelinje sace,…. Priroda kako takva predstavlja izvor ideja, inspiracija i emocija za umjetnike (npr. poslusajte Smetaninu – skladbu Vltava, rijeka koja je posluzila kao emotivni izvor komponovanja - inspiraciju za istoimenu kompoziciju Bedziha Smetane (530) Smetana: Vltava (The Moldau) - Stunning Performance - YouTube). Nebrojeno je muzickih kompozicija, slikarskih dijela, knjiga - romana ili prica, filmova posveceno prirodi.
Medjutim priroda je i nesto drugo. Tako ako npr. posmatramo drvo od kojih su nacinjeni muzicki instrumenti oni predstavljaju medij – vezu izmedju umjetnika i slusaoca, vezu izmedju covjeka i covjeka. Laneno platno je takodjer medij po kome slikari slikaju. Kamen iz koga se klesu kamene figure je takodjer medij. Razni metali, gline od kojih nastaju skulpture i druga umjetnicka dijela su takodjer dio prirode i medij. Papir po kome pisu pisci je takodjer medij nastao iz prirode. Medij je posredno sredstvo za prenos necega, u nasem slucaju ideja, misli, emocija od jednog covjeka ka drugom. Mozdemo zakljuciti da je priroda sve u umjetnosti, jer sama po sebi je umjetnost, takodjer je izvor ispiracije za razne umjetnike, ali i posrednik - medij koji nam pomaze da ta umjetnost dodje u nas, u nase duse u nasa scra.
Poštovane kolegice i kolege, dragi prijatelji,
ukoliko želite da pogledate moj intervju na BHT1 za emisiju Agroekologika br. 192 možete to učiniti na sljedećem liku:
https://clipchamp.com/watch/8oBFZFOVMPM
S poštovanjem,
Sead Vojniković.
Živeći naš život često nismo ni svjesni da smo uvijek vezani za zvuk, zapravo zvukovi nas okružuju kao sonosfera. Okružuju nas prirodni zvukovi: ptica i drugih životinja, rijeke, kiše, vjetra, grmljavine… ili zvukovi koji su nastali različitim antropogenim djelovanjima: promet, muzika, govor, različiti uređaji… Faktički zvukovi nas obavijaju sa svih strana. Osim pitanja koliko fizički možemo izdržati jačinu zvuka, može se postaviti i pitanje koliko možemo izdržati psihički bez zvuka, u apsolutnoj tišnini, jer ljudski rod pririodno je vezan za zvuk.
Što je to zvuk? Zvuk je mehanički val frekvencija od 16 Hz do 20 kHz, što predstavlja frekventni raspon koji čuje ljudsko uho. Zvuk se širi prostorom bez prijenosa mase. Međutim zvukom se prenose impuls sile i energije. U vezi sa navedenim mogu se definisati sljedeci parametri zvuka: jačina, nivo jakosti, glasnoća i nivo glasnoće zvuka (https://hr.wikipedia.org/wiki/Zvuk).
Zvuk moze biti skladan kao npr. u muzici ili pjesmama, govoru. Međutim zvuk može biti i neskladan kao kod: rada strojeva, prometa, zvuk potoka, ili kod kretanja vjetra u kojem se ne pokalpaju amplitude, faze i frekvencije. Tamo gdje vibracije zvuka ne stoje ni u kakvom pravilnom (harmoničnom) međusobnom odnosu, zvuk nazivamo šumom. Znači šum je skup različitih zvučnih i nadzvučnih valova izazvanih vibracijama u nekom sredstvu (na primjer zraku) s kontinuiranim, vremenski nestalnim spektrom (https://hr.wikipedia.org/wiki/Zvuk). Šum je svugdje prisutan. Jak šum naziva se bukom. Postoji električni šum (nastaje uslijed neravnomjernog i ne jednoličnog promjena jačina napona i struje) ili šum u uhu (predstavlja stručni naziv za zujanje u uhu, koji može predstavljati bolesno stanje slušnog organa).
Interesano je da kod naroda južnoslavenskog govornog područja je upravo neskaldan zvuk - šum koji izaziva kretanje vjetra kroz lišće i grane drveća „ššššššš” dao ime vegetacijskoj formaciji koja se dominantno sastoji od drveća, odnosno šumi. Postoji još naziva za ovu vegetacijsku formaciju npr: gaj, lug, gora, gozd, dubrava. Prema Šugaru (2008.) šuma je najstariji staroslavenski naziv za ovu veliku vegetacijsku fromaciju koja je prostorno neprekidna, kontinuirana, dok su npr. gaj i lug manje antropogeno nastale formacije koje se nalaze na čistinama opkoljene oranicama i poljima.
Izgleda da je ovo stanovište vezano za šumu potpuno tačno da predstavlja najstariji naziv, jer su ljudi još u prapočetku svoga govora, često, da bi obajsnili nesto, oponašali zvukove u prirodi, pa tako i šum lišća koji se odnosio na šumu.
Navedeno me vodi jednom drugom zaključku. Još je Charles Darwin objasnio da je u pririodi sve podređeno promjenama, kako u kratkim, tako i dugim vrijemenskim razdobljima: od sekundi do eona. Mijenjaju se organizmi, biotske zajednice, klima, tlo, pa čak i geološki supstrat i njegove osobine. Ali izgleda da se pojedni zvukovi prirode kroz povijest Zemlje ne mijenjaju. Možemo zamisliti da je grmljavina, prije 500.000.000 godina zvučala isto kao i danas, slično je zvučao i zvuk potoka prije 50.000.000 godina, slično je bilo i prije 5.000.000 godina, isto je zvučao šum vjetra kao i danas, šum kiše je isto zvučao prije 500.000 godina kao i danas ili šum valova mora prije 50.000 godina kao i danas. Ovo je vjerojatno vezano za fiziku nastanka i kretanje zvuka kroz prostor. Tako da izgleda u prirodi su promjene stalne u biotskom ili abioskom okolišu osim prirodnog zvuka koji je stalan i isto zvuči.
Ako poslušamo zvuk / šum vjetra na Marsu (poslušaj na web stranici: https://www.youtube.com/watch?v=3bVQOENqDQg), iako postoje fizičke razlike u atmosferi: njenoj gustini, temeparturi sastavu što utiče na kretanje zvuka i čujnost, ipak se ne možemo oteti utsiku da vjetar isto zvuči na Marsu kao na Zemlji. Možda su se isti zvukovi vjetra čuli na Zemlji kao i na Marsu kada je atmosfera bila drugačija? Da li su različiti članovi ekosistema prilagođeni na raziličite načine zvucima kroz evoliciju Zemlje?
Nedavno se pojavila informacija da biljke pod stresom emituju zvukove (pročitaj na web stranici: https://www.cell.com/cell/fulltext/S0092-8674(23)00262-3. Nažalost, ljudi ne čuju ovaj zvuk (infrazvuk ispod 16 Hz). Biljke se oglašavaju „klikovima“. Budući da u svakom ekosistemu je sve povezano, a biljke su značajan element ekosistema, možemo pretpostaviti da se biljke ne oglašavaju radi sebe. Postavlja se pitanje kome se upućuju ovi „zvuci“? Da li obavještavaju ostale biljke ili druge organizme o raznim opasnosti od: požara, nekog patogena, insekta, moguće sječe, visoke ili niske temperature, karakteristikama UV zračenja, mogućoj poplavi...?
Možemo postaviti i obrnuto pitanje: „Ako biljke imaju organe/načine za emitiranje zvuka, da li imaju i organe / neko osjetilo – prihvat zvuka“? Ili da budemo još konkretniji u razmišljanju, npr. da li je za bolji rast higrofilnih šuma potreban zvuk potoka ili npr. da li zvuk prometa utiče negativno na rast i/ili zdravlje šume??? Može se postaviti još puno sličnih pitanja u vezi zvuka i šume ili biljaka.
Ako posmatramo klimu i meteorološke pojave one „sensu stricto“ predstavljaju geofizičke pojave najviše vezane za mehaniku fluida i termodinamiku. Međutim klima kao geofizički elemenat ima često presudini uticaj na pojavu i osobine vegetacije na Zemlji. Analogno razmišljajući i zvuk je čisto fizička pojava, gdje možemo čak i zvuk posmatrati za geofizičku pojavu jer se njegove osobine mijenjaju od osobine atmosfere. Međutim mi još uvijek malo znamo u uticaju zvuka na ekosistem. S toga, možemo postaviti retoričko pitanje da li je zvuk dio ekosistema???
LOVOR I BACHELOR
Naše sveukupne veze sa prirodom su prilično velike, mada često o tome nismo svjesni. Naša povijest, pa čak naše napredovanje u znanju, se povezuje sa prirodom.
Jedan od naziva koji u posljednje vrijeme koristimo u našem obrazovnom sistemu za određeni nivo obrazovanja je bachelor (bačelor). Izraz bachelor se u 12 vijeku odnosio na viteza bachelora – odnosno štitonošu, tj. „viteza šegrta“, koji su bili previše mladi da bi se okupili pod svojom vlastitom zastavom viteza. Do kraja 13 stoljeća izraz bachelor ima šire značenje i odnosi se na mlađe članove određenog zanatskog esnafa ili na mlađe svršenike univerziteta. Zapravo u širem kontekstu možemo ih smatrati određenim početnicima u nauci, odnosno prvim stupnjem u obrazovanju i radu sa ne baš puno prakse.
Na univerzitetima u Evropi tokom srednjeg vijeka studenti koji su uspješno završili tri ili četiri godine studija odnosno položili sve propisane ispite dobili su zvanje Bachelor of Arts. Zapravo ova titula u Evropi predstavlja srednji korak do magistra i kasnije doktora, koji su imali pravo poučavanja, dok bachelori nisu.
U periodu 1997- 2000 u BiH se razvija model obrazovanja 3+2 (4+1) , pri čemu se za prve tri – četiri godine dobija titula bachelor-a, a za preostale jednu - dvije mastera – kasnije magistra.
Kakve bachelor ima veze sa prirodom??? Ako historijski pogledamo etimologija riječi bachelor nas veže od francuskog baccalauréat, od srednjovjekovnog latinskog baccalaureatus, od latinskog baccalaureus, („mladić koji teži postati vitez – viteza šegrta“), što je već objašnjeno.
Međutim, ako bolje pogledamo riječ baccalauris, može se vidjeti dvije sastavne komponente, dvije riječi: bacca i laureus. Ovo nas vraća još dalje u povijest u antičko doba.
Lovor (laureus) sa latinskim nazivom vrste Laurus nobilis je nisko drvo ili grm koji raste u Mediteranu. U staroj Grčkoj je bio simbol posvećen Apolonu, dok su ga stari Rimljani usvojili kao simbol trijumfa. Vijenac od grančica lovora (laureus) se na različite načine koristio u raznim rimskim i grčkim mitovima.
Davna priča nas veže na Apolona i Dafnu (Daphne – koja također daje naziv botaničkom rodu), pri čemu lovor simbolizira neuzvraćenu ljubav. Apolon se zaljubio u Dafnu (ninfu) koja nije gajila ista osjećanja prema njemu. Da bi pobjegla od njega ona se preobrazila u drvo lovora (laureus). Međutim Apolon je bio tužan i da bi se izborio sa tugom on je od grančica lovorovog lišća napravio krunu koju je nosio na glavi.
Ovo nas dalje veže na drevne Pitijske igre (skup atletskih i muzičkih takmičenja) koje su održavane u počast Apolona (starogrčkog boga muzike, poezije i sporta), pri čemu su pobjednici bili krunisani vijencem od lovorovog lišća, što je postalo veoma prestižno i poželjno.
Ovo iskustvo se prenijelo na stari Rim. Rimska boginja pobjede Viktorija (poput pobjednika na Pitijskim igrama) je prikazivana sa lovorovim vijencem u rukama. Kasnije su na kovanicama rimski carevi od Oktavijana Avgusta do Konstantina Velikog prikazivani sa lovorovim vijencem na glavi.
Poslije se izvorna grančica lovora počela praviti od zlata i počela dodjeljivati vojnim pobjednicima veliklh bitaka kao Trijumfalna kruna (Corona Triumphalis). To se pernosi i na slikarstvo, kiparstvo, mozaike općenito na umjetnost, ali i znanost.
U doba renesanse, značajni i poznati pjesnici su krunisani vijencem od lovorovog lišća kako bi ih označili kao prinčeve među pjesnicima. Danas se često grančice lovorovog lišća stavljaju kao simbol na sportskim takmičenjima (olimpijadama) ali i akademskim oznakama i nagradama...
Eto nam veze sa srednjovjekovnim vitezovima, sa manjom varijacijom jer se ubacuje riječ: bacca što označava bobicu i laureus – lovor što navodi značenju i simbolizira grančicu lovorovog vijenca. Riječ baccalaureus se kroz povijest reducirala na jednostavniju formu - bachelor. Naziv i upotreba termina bachelor je objašnjen na početku teksta.
Može se zaključiti da je kruna od grančice lovora (laureus) – (Laurus nobilis) kroz povijest označavala: rang, status i suverenitet, a kasnije i oznaku napredovanja u znanosti i struci. Time je jedno drvo postalo opći simbol uspjeha i napretka te pobjede ljudskog, duha, uma i snage od antičkih vremena do danas.
ZLATO NA ZRNU
ROGAČA
O Međunarodnom sistemu jedinica (SI sistem)
(francuski: Système International
d'Unités) se uči u VI ili VII razredu osnovnih škola. Predstavlja
planetarno najraprostranjeniji sistem
mjernih jedinica koji se koristi za fizičke jedinice. Osnovne mjerne jedinice su: masa - kg; dužina
- m, vrijeme - sek; jačina električna struje – A; temperatura – K; količina
supstance - mol; jačina svjetlosti – Cd.
Početak SI sistema možemo vezati za sredinu XIX vijeka, kada se formira Međunarodni
ured za utege i mjere.
Sve ove osnovne mjerne jedinice imaju svoje
definicije. Moramo istaći da se definicije mijenjale kako je napredovala nauka
i tehnologija. Od svih osnovnih mjernih jedinica, za potrebe ovog teksta će mo
se osvrnuti na masu (kg) i dužinu (m). Kada sam krenuo u osnovnu školu
definicija metra je glasila da je to : „40-milijunti
dio dužine meridijana koji prolazi kroz Pariz“, gdje se čuvao i njegov
etalon - pramjera. Kada sam krenuo u srednju školu, metar je bio određen talasnom
dužinom određenoga elektromagnetskoga zračenja. Danas se metar definiše kao dužina
putanje koju u vakumu pređe svjetlost za 1/299 792 458 sekundi.
Masa (kg) je od sredine XIX vijeka do prije 5
godina imala za definiciju: „Kilogram je
masa međunarodnog etalona (pramjera) kilograma“ (koji se također čuva u
Parizu) i zapravo predstavlja međunarodni dogovor što je to kilogram. Dugo
tragalo za naučnom definicijom mase, ne koristivši etalon (pramjeru). Od 2018.
godine definicija kilograma time što je Planckova
konstanta određena da iznosi točno 6,62607015⋅10−34 J⋅s i ta definicija je stupila na snagu 20. maja
2019. godine. Time ja etalon – pramjera mase 1 kg otišao u povijest.
Međutim da li je to baš tako, da li je etalon
mase povijest? Kao što je u prirodi uobičajeno, stvari nisu crno – bijele,
postoji etalon koji se i danas koristi upravo za masu i to za najvrijednije
materijale na zemlji: zlato, dijamant, platinu i srebro. O čemu se radi? Masa
ali i finoća ovih vrijednih materijala se izaržava u karatima. Karat ima vezu sa prirodom, odnsono sa sjemenom jedne
biljke.
Rogač ili Cetraonia silqua je vrsta drveta iz porodice Fabaceae, odnosno Leptirnjača - Mahunarki koja raste u Mediteranu. Poznata je kao jestiva i ljekovita vrsta (brašno od rogača koje se koristi u prehrani ili liječenju dijareja). Latinsko ime roda Ceratonia odnosi se na oblik mahuna, koje su poput roga, potječe od grčke riječi keras (rog). Interesantno je da je i naš narodni naziv vezan za rog - rogač. Najčešće se smatra prema različiti botaničkim etimološkim rječnicima latinska riječ “siliqua” znači mahuna, što je uticalo na latinsko ime vrste. Uvidom u opći rječnik latinskog jezika može se naći da se mahuna prevodi kao – legumen (što zaparavo i daje ime porodice Leguminosa odnosno Fabaceae). Ovo zapravo opovrgava vezu na naziva vrste rogača C. siliqua sa mahunom. Za ime vrste C. siliqua možemo naći i vezu u starorimskom novcu koji je imao naziv “siliqua”. Riječ "siliqua" na latinskom jeziku označava mjeru za suhu hranu ili težinu, a posebno se odnosila na jedinicu za mjerenje suhih plodova poput graha, pšenice ili općenito orašastih plodova. Također, riječ "siliqua" se koristila za naziv srebrnog novca koji se koristio u Rimskom carstvu od 3. stoljeća. Ovisno o razdoblju, vrijednosti i lokaciji, “siliqua” je mogla biti jedinica težine ili novca.Vezu starorimskog novca i rogača ćemo objasniti u nastavku teksta.
Plod rogača – Ceratonia siliqua
(foto: S. Vojniković)
Veze čovjeka sa rogačem su “zlatne”. Unutar ploda
rogača - mahune se nalaze sjemenke, a koje su vrlo slabo varijabilne u masi
(svako sjeme ima 0.18 grama). To je razlog da su se u prošlosti koristile
kao jedinica za mjerenje. Nekada kada su ljudi imali samo vagu za ravnotežu da
bi saznali težinu bilo kojeg predmeta, težina se mjerila brojanjem broja
jediničnih utega (sjemenki rogača) potrebnih
da se uravnoteži vaga. Sjemenke rogača su smatrane odgovarajućom jediničnom
težinom jer se činilo da imaju ujednačenu težinu. Sam naziv karat koji služi kao jedinica za mjeru
vaganja zlata i dragog kamenja dolazi od grčke riječi keration (zrno rogača). Naziv
je preko srednjovjekovnog francuskog, italijanskog, i arapskog qīrāṭ povezan sa starogrčkim – keration. Početkom 20. vijeka, težina
karata je određena na 200 miligrama, ili 0,2 grama. Tako npr, dijamant od 2
karata teži 400 miligrama ili 0,4 grama. Oznaka Kt (Karat) odnosi se na masu zlata ili dragog kamenja.
Karat se
također koristi i kao oznaka čistoće zlata gdje je jedan karat jednak udjelu mase zlata od 1/24
ukupne mase. Odnosno
također karat ali sa oznakom Ct (Carat) potiče iz istog izvora kertion
- kao i karat za masu - Kt, odnosno od sjemena rogača, ali se odnosi na finoću
zlata: jedan karat je jednak 1/24 dijela čistog zlata u leguri. Proporcija 1/24
seže u starorimsko doba tokom kojih je „siliqa“ (novac iz kasnog perioda
rimske imperije, 337 – 476. godine) bila jednaka 1/24 zlatnog
solidusa (također novac staroga Rima iz toga perioda). Drugim riječima, prsten
od 14 karata zlata sastoji se od 14 dijelova zlata i 10 dijelova nekog drugog
metala, poput bakra, a čisto zlato je ono od 24 karata. Kao
težina 1/1728 vaga = 0,189 g a novac je imao vrijednost 1/24 solidusa. Od
Konstantinovog perioda kovan samo u srebru, a ne u zlatu.
Tako je jedna mala sjemenka drveta rogača postala i ostala etalon – pramjera težine i finoće zlata, platine, dijamanta i
srebra (koja se i danas koristi). Međutim puno je važnije da je postala i
ostala simbol vrijednosti i čistoće, a posredno bogatsva i moći i tako značajno
uticala na ljudsku civilizaciju.
PROMOTIVNI VIDEO
ŠUMARSKI FAKULTET SARAJEVO
Poštovane kolege, dragi prijatelji
u želji da poboljšamo upis na Šumarski fakulet Univerziteta u Sarajevu, napravili smo kratki promotivni video. Video je snimljen i napravljen u suradnji sa Univerzitetom u Goettingenu (Njemačka).
Molim Vas da pogledate video materijal, te ukoliko možete da ga proslijedite svim budućim studentima, vašim prijateljima čija su djeca budući studenti, srednjoškolskim profesorima koje poznajete, razrednim starješinama, direktorima srednjih škola i svim drugim koji mogu da utiču na povećanje interesa za upis na naš Fakultet.
Takodjer Vas molim da link ovog promotivnog videa postavite na svoje FB stranice, Instagram stranice i sve druge socijalne mreže na kojima imate profile.
link: https://clipchamp.com/watch/XSrzf90Nrn2
Srdačno Vas pozdravljam i unaprijed zahvaljujem,
Sead Vojniković.
VIDEO UČIONICA
Poštovani studenti i poštovane kolegice i kolege, sa željom da što više promoviramo zaštitu prirode i šuma i sa željom da se steknu nova znanja i sa novim načinima učenja razvijen je projekat u suradnji: Univerzitet u Sarajevu, Šumarski fakultet sa University of Goettingen - liveScience3 koji je obuhvatio i stvaranje video materijala sa navedenim svrhama.
Materijal je snimljen u BiH na različitim lokacijama, a montiran je i obrađen u Njemačkoj na Univeritetu u Goettingenu. Sav materijal je obrađen dvojezično: bosanki (govor) i engleski jezik (titl).
Nakon dužeg i obimnijeg posla koji je zahtijevao "izlet" u nama "šumarima" nepoznatu materiju video produkcije završeni su video materijali koje želim da Vam prezentiram. Nadam se da će Vam se svidjeti i molim Vas nemojte biti prestrogi ukoliko uočite neke greške.
U nastavku možete pogledati sljedeće video materijale koji će pored ostalog poslužiti kao materijl za obuku studenata:
Prašuma Ravna vala u Bosni i Hercegovini - Virgin Forest "Ravna Vala" in Bosnia Herzegovina
link:
https://www.youtube.com/watch?v=9blpyjAv3PU
Šumska vegetacija na peridotitima u Bosni - Forest vegetation on peridotites in Bosnia
link:
Šumska vegetacije submediterana u Hercegovini - Forest vegetation of sub-Mediterranean in Herzegovina
link:
Srdačan pozdrav i s poštovanjem vas pozdravljam
Prof.dr. Sead Vojniković.
