O VREMENU I VODI – Andri Snær Magnason
Je li kasno da spasimo svijet?
Već duže vrijeme osjećam potrebu da napišem tekst o klimatskim promjenama, globalnom zagrijavanju, efektu stakleničkih plinova i o tome kako sve to utiče na naš svakodnevni život i svijet koji poznajemo. Shvatao sam da je nužno govoriti o ovim temama, ali nikako nisam znao kako da im priđem – da li dramatično i uzbunjivački, ili suho i naučno, pretrpano grafikonima, tabelama i brojkama? Pitao sam se: hoće li iko to čitati?
Ljudi su umorni – umorni od loših vijesti, ratova, prijetnji i kriza koje se gomilaju. Naučni stil pisanja, iako važan, često ostaje nedostupan širem krugu ljudi. Zapitao sam se kako napisati nešto što je istinski zastrašujuće, a da istovremeno bude pitko, razumljivo i emotivno. Tekst koji ne ostaje samo u glavama ljudi, već ulazi i u njihova srca. Nešto što će potaknuti ne strah, nego odgovornost, suosjećanje i promjenu. Ne suhoparne teoreme, nego priču.
U potrazi za inspiracijom, slučajno sam naišao na knjigu koja me duboko dirnula. O vremenu i vodi, djelo islandskog autora Andri Snæra Magnasona, upravo je ono što sam tražio. Knjiga koja na poseban, gotovo poetski način povezuje ličnu porodičnu priču, mitologiju, istoriju, znanstvenu analizu i ekološki aktivizam. To je knjiga koja govori o klimatskim promjenama, ali bez panike – s dubinom, razumijevanjem i humanim pristupom.
Magnason piše jednostavno, toplo i iskreno. Kroz sjećanja na svoje pretke, kroz islandsku i tibetansku mitologiju, kroz razgovore sa naučnicima i duhovnim vođama, on nas vodi na putovanje kroz pojam „vremena“. Vrijeme ne samo kao prolaznost, već i kao odgovornost – prema prošlosti, sadašnjosti i onome što ostavljamo budućim generacijama.
Posebno me se
dojmila priča pod nazivom „Riječi koje ne
razumijemo“. Tu autor razmatra koliko su riječi koje koristimo važne za
način na koji doživljavamo svijet. Piše:
„Riječi utiču na naše mišljenje i
osjećaje. One nam pomažu da razumijemo sebe i da izrazimo ono što nosimo u
duši. Riječi mogu oblikovati naše namjere i usmjeriti naše postupke.“
Navodi primjer riječi „holokaust“, koja nije imala isto značenje tridesetih godina prošlog stoljeća kao šezdesetih. Isto vrijedi i za izraze kao što su „acidifikacija oceana“ ili „450 dijelova CO₂ na milion“. Te riječi zvuče poput etikete na boci šampona, a zapravo označavaju prijetnje koje bi mogle uništiti život kakav poznajemo.
Magnason tu vidi zadatak umjetnosti, posebno pisane riječi: da tim hladnim, tehničkim pojmovima udahne emociju i značenje, da ih poveže s onim što nam je blisko – s morem, kitovima, planetom, budućnošću. Bez toga, kaže on, ti pojmovi ne dopiru do ljudi. A kada ne dopiru – ništa se ne mijenja.
Glečeri, koji su se nekad topili milionima godina, danas nestaju tokom jednog ljudskog života. Nemamo prave riječi da iskažemo kako se osjećamo pred svim promjenama koje nam donosi promjena klime. Je li to tuga? Jeza? Poštovanje? Ili možda nada da još nije sve izgubljeno?
Magnason
kaže: „Promjene s kojima se suočavamo
složenije su od svega na što su naši umovi navikli. One nadilaze iskustva,
nadilaze naš jezik, nadilaze metafore kojima tumačimo stvarnost.“
Svako od nas ima tihu, ali duboku vezu s budućnošću. To nisu samo apstraktne generacije koje dolaze – to su naša djeca, unuci, praunuci. Magnason ne filozofira apstraktno – on konkretno pokazuje da će klimatske promjene oblikovati njihove živote, da su posljedice već prisutne i da će se samo pojačavati.
Knjiga O vremenu
i vodi zapravo je poziv na odgovornost. U jednom dijelu autor piše ličnu
porodičnu priču koja nije samo privatna hronika – to je i priča o kulturi,
mitologiji, znanosti, duhovnosti. To je intimna molba da budemo pažljiviji,
odgovorniji i svjesniji.
U zaglavlju knjige
stoji poruka koja je, po meni, njen pravi sažetak:
Nema komentara:
Objavi komentar