PARADIGMA ŠUMARSTVA
Početak je 2000-ih, polazak sa autobuske stanice u Sarajevu, linija za jedan manji grad u susjedstvu. U autobusu žena u ranim dvadesetim godinama sa svojim trogodišnjim ili četverogodišnjim sinom sjedi pored starijeg gospodina. S obzirom na duže putovanje, stariji gospodin iz kulture i možda komunikacijskih potreba, pita mlađu ženu treba li joj kakva pomoć, gdje putuje i šta radi. Ona odgovara na sva pitanja, pored ostalog da je studentica šumarstva. Stariji gospodin se zamisli pa odgovori: "Nisam ni znao da za lugara treba završiti fakultet!"
Ovaj odgovor jasno pokazuje naše mjesto u društvu, kako nas društvo vidi i identificira. Ali nije uvijek bilo tako. Šumarski fakultet je krajem XIX i većim dijelom XX vijeka bio cijenjen, posebno u zapadnoj Europi. Postavlja se pitanje, gdje je sada naša struka? Da li je ona postala i ostala profesija ili životni poziv? Koja je paradigma šumarstva danas?
Na ovo pitanje može djelimično odgovoriti upis studenata na Šumarski fakultet u Sarajevu, ali i bilo gdje u regiji. Naime, broj upisanih studenata na šumarski studij u BiH značajno opada! Koji je razlog za to? Loš marketing, stanje u privredi, otvaranje privatnih fakulteta kao opcija? Sve je tačno, ali postoje i dublji, na prvi pogled teško uočljivi razlozi.
Promijenila se paradigma svijesti i kulture, društva, pogotovo mladih ljudi. Posmatrajući društvo može se reći da "organska-prirodna" komponenta društva nestaje i počinje da preovladava "tehničko-tehnološka" komponenta u društvu. Mladi su gotovo apsolutno vezani za društvene mreže, internet, programiranje, generalno IT sektor. Možemo na prvi pogled reći da društvo postaje "tehnocentrično" i "antropocentrično". Da li fakultet kao zasebna institucija može da se bori protiv takvog narativa, main streama? Možemo li promijeniti tok, tako da društvo postane "ekocentrično"? Teško sve dok se ne promijeni naša kultura. I nije samo stvar "plitke ekologije", čestog populizma različitih NVO, populističkih "ideja" različitih vlada. Treba se promijeniti dubinski, tako da cjelokupno društvo postane svjesno potrebe "dubinske ekologije", odnosno da smo zaista na ivici održivosti i da je potrebno promijeniti stvari ka vraćanju organskoj komponenti naših života, odnosno prirodi, u protivnom nam neminovno dolazi distopija društva.
Za navedenu promjenu nam treba razvoj ESTETIKE i ETIKE kao filozofije društva. Estetika kao filozofska disciplina ispituje lijepo u umjetnosti, ali ispituje i lijepo u prirodi. Filozof Baumgartner je pod estetikom kao osjetilnom spoznajom podrazumijevao znanost o lijepom u umjetnosti i prirodi. Nauka o lijepom je ipak fokusirana na umjetnost kreiranu od ljudi, koju nazivamo kulturom. Danas je kultura malo fokusirana na prirodu, iako riječ kultura potiče od lat. "cultiore" što znači - obrađivati zemlju. Zapravo, kultura je dio prirode, a priroda je dio nas. Mi smo rođeni da spoznamo što je lijepo. A lijepa je i priroda. Moramo mlade učiti ljepoti prirode, malo će ko reći da neki leptir, cvijet ili neki pejzaž sa vodopadom nije lijep... Ali nažalost, dosta se toga kod mladih izgubilo u percepciji i zaključivanju. Prizor je lijep, ali samo ako dođe iz fotografije sa "mreže" – računara, tableta ili mobitela, malo će ko od mladih odlučiti da sam "ispita" prirodu i njenu ljepotu.
Drugi dio našeg posmatranja prirode treba biti vezan za ETIKU. Nažalost, u BiH je malo poznato djelo "Ljetopis pješčanog okruga" koje je objavljeno 1948. godine u SAD-u, autora Aldo Leopolda (američkog šumara i filozofa, koje je prevedeno u Zagrebu 2021). Inače, Aldo Leopolda mnogi smatraju za jednog od otaca ekofilozofije, a sama navedena knjiga se smatra "Biblijom ekološkog pokreta". U navedenom djelu Leopold briljira u shvatanju važnosti očuvanja staništa mnogo godina prije nego što se počinje shvatati važnost očuvanja prirode od drugih stručnjaka. U navedenoj knjizi, pored svih drugih briljantnih eseja, u eseju "Etika zemlje", Aldo zaključuje da ekološki gledano, etika je ograničenje slobode djelovanja u borbi za opstanak. Znanstveno definirano, ETIKA predstavlja filozofsku disciplinu koja ispituje zasnovanost i izvor morala, temeljne kriterije za vrednovanje ljudskog djela kao i opće ciljeve i smisao moralnih htijenja i djelovanja. Filozofski gledano, etika je razlikovanje društveno poželjnog od društveno nepoželjnog ponašanja. Aldo zaključuje da zajednica pokušava integrirati pojedinca u društvo, demokratija pak nastoji integrirati društvenu organizaciju u pojedinca. Međutim, još uvijek ne postoji etika koja bi se bavila odnosom čovjeka prema zemlji, biljkama i životinjama. Leopold razočarano zaključuje da je odnos prema zemlji još uvijek ekonomski – podrazumijeva povlastice, izostavlja obaveze. Koliko se navedeno promijenilo danas, sami zaključite iz uvoda da je društvo najviše antropocentrično i tehnocentrično, a najmanje ekocentrično. Nadalje, prema Aldu, etika zemlje proširuje granice zajednice na način da uključi kompletnu prirodu, abiotiski i biotski dio: tla, vode, biljke, životinje i biocenoze, tj. ekosisteme u našu prirodnu etičnost koju naziva Etika zemlje. On zamjećuje da etika zemlje ne može spriječiti promjene, upravljanje i korištenje prirodnih "resursa", ali ona potvrđuje da "resursi" imaju pravo postojati u prirodnom stanju. Ona čovjeka, homo sapiensa, mijenja iz osvajača zemljišne zajednice u njenog običnog stanovnika. Evolucija etike zemlje nije stacionarna, ona je dinamična, podjednako je intelektualni kao i emocionalni proces. Zaštita prirode popločena je dobrim namjerama koje su se pokazale uzaludnima, možda čak i opasnima, jer su lišene kritičkog razumijevanja. Mehanizam djelovanja isti je kao i za svaku vrstu etike – društveno odobravanje za ispravna djela, društveno neodobravanje za pogrešna, zaključuje naš kolega šumar Aldo Leopold.
Navedeno ukazuje da nam je potreban holistički pristup u očuvanju naše planete, koji se treba temeljiti na promjeni društvene paradigme kada će se cijeniti ekocentričnost uz poseban naglasak na ESTETIKU i ETIČNOST. Tek kada se navedeno promijeni možemo očekivati bolje dane za upis na šumarski studij.
