KULTURA ZABORAVA ILI KRIZA IDENTITETA
Da bismo
mogli govoriti o kulturi zaborava što je suprotnost kulturi sjećanja moramo najprije
razumjeti šta je to kultura. Po definiciji Bratoljuba Kljaića
(1958) kultura predstavlja - lat. cultus –
obrađivati zemlju, gajiti, njegovati nešto, što je primarno
označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u poljoprivredi ili nekoj drugoj
privrednoj grani. U širokom smislu označava sve što je stvorilo ljudsko društvo
i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava.
U još širem smislu prema Milanu Vujakliji (1972) kultura predstavlja razvijanje
obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje bogaćenje ljudskog duha.
Da bismo
shvatili zaborav moramo najprije shvatiti što je to pamćenje. Pamćenje je
kongnitivni process (lat. cognitio –
spoznaja) primanja, obrade, zadržavanja i na kraju aktivacije i
korištenja prikupljenih informacija. Pamćenje je uveliko značajno za čovjeka,
za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo
reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se
čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te
informacije. Zaborav bismo mogli definisati kao nešto suprotno od pamćenja,
odnosno on predstavlja proces neusvajanja, gubljenja i nekorištenja-obrade
ranije sakupljenih informacija, siromašenje intelekta u krajnjoj liniji
ljudskog duha.
Identitet
(lat.- iden – istovjetnost → novo lat. identatis –
karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po
kojoj je predmet, neka skupina ili osoba prepoznatljiva ili znana. Kako to da
se sada pojavljuje pitanje o identitetu kada spadamo među najstarija visoko
obrazovana zanimanja u BIH? A. de Benoist navodi: ”kada je
identitet pojedinca ili zajednice ugrožen, tek tada postavljamo pitanje o
identitetu.”
Otkud ova
filozofska tema u šumarskom časopisu??? Primarni cilj ovoga članka je da
pokušamo da analiziramo kako naše pamaćenje (odnosno zaborav) utiče na
formiranje identiteta naše struke.
Odgovor
na ovo pitanje je višeslojan i zahtijeva malo duži odgovor, jer pored ranije
navedenih termina ulazi u pojmove sjećanja, historije i identiteta. Postavlja
se pitanje dokle su naša šumarska struka i nauka izgradile svoj identitet, je
li on dobar i hoćemo li ga izgubiti?
Pamćenje
iz povjesti nastoji izvući smisao i značenje za određenu skupinu (u našem
slučaju šumarsku) kako bi ga uvijek aktualiziralo u sadašnjosti radi stvaranja
kolektivne svijesti. Sjećanje je steklo veliki značaj u kulturi i često se
poistovjećuje s nekom vrstom etičke obaveze.
U knjizi
Oblici zaborava A. Asman (XX vek, 2018.) se navodi: “Sjećanja nisu
izolovana, razbacana ili nagomilana, već imaju određenu strukturu. Ona se preko
mogućnosti nadovezivanja kao binarnog kriterija uređuju u okviru
pojedinih skupova i matrica. Dokle god za priče i sjećanja ne postoji okvir u
pamćenju, ona će isčeznuti: neće im se pridavati ni pažnja ni značaj, ona će
nestati jer ih niko ne primjećuje, jer se niko ne zanima za njih”. Ova
autorica dalje navodi da je pamćenje vezano za jednog nositelja koji može biti
skupina, institucija ili pojedinac, pamćenje povezuje prošlost, sadašnjost i
budućnost tako što prošlost ‘oživljava’ u sadašnjosti. Pamćenje prenosi
vrijednosti, čak i negativne, koje onda oblikuju identitet i utiču na stvaranje
etičkih normi. Slično navodi i Ćurković, J. (2018): “Funkcijsko pamćenje (ne
ono arhivsko, odnosno pamćenje, a ne povijest/historiografija) izgrađuje
identitet. … Dakle, funkcijsko pamćenje je selektivno, jer doziva u svijest
samo dio sadržaja pamćenja. Pamćenje daje smisao događajima, dok smisao
stabilizira i učvršćuje pamćenje. To pamćenje kao smisleni sadržaj oblikuje
identitet.”
Postavlja
se pitanje dokle smo mi kao struka stigli u izgradnji identiteta kroz kulturu
sjećanja odnosno zaborava. Postoje određeni oblici institucionalnog sjećanja
(obilježavanje, dana osnivanje institucije npr.: 70 godina Šumarskog fakulteta
ili 130 godina Šumarske škole, te objavljivanje monografija ovih institucija)
ili odavanja počasti pojedinim zaslužnim šumarima npr.: spomen ploča rahmetili
Prof.dr. Seadu Izetbegoviću ili pokojnom Prof.dr. Vojinu Gligiću. Potrebno je
pohvaliti UŠITFBiH za ponovno izdavanje pojedinih knjiga iz
prošlosti. Međutim, može se ustvrditi da je opće
strukovno kolektivno sjećanje loše, odnosno da zaborav preovladava. Trebamo se
zapitati, ko se sjeća osnivača - fundatora npr. Šumarskog fakulteta ili šumarske
škole (sada Srednje škole za okoliš i drvni dizajn) i gdje su njihova imena
javno dostupa i kada se spominju (osim u monografijama). Koliko od
naših kolega zna ko su: F. Orthmayr, K. Petraschek i J. Buberle? Koliko naših
kolega zna kada je šumarstvo kao nauka i struka počeo da egzistira i razvija se
u BiH? Do nedavno su na Fakultet dolazila pisma iz važnih međunarodih šumarskih
institucija na imena pokojnih akademka: P. Fukareka i M. Ćirića. Pitanje je
koliko se njih sjetimo (osim kod pisanja naučnih radova i citiranja njihovih
djela). Prema usmenim pričama starijih kolega do poslije Drugog svjetskog rata
u Sarajevu se održavao prestižni bal šumara, gdje se tražilo slobodno mjesto za
prisustvovanje i učešće na njemu. Ovakav kulturni događaj više ne postoji u BiH
a da ga organizuju šumari. Ne postoji ni muzej naše struke, čak niti neka soba
sjećanja sa eskponatima iz prošlosti ili bilo kakvim artefaktima. Nažalost, ne
postoji ni ALUMNI organizacija svršenih studenata najstarijeg Šumarskog
faulteta u BiH. Nedavno mi je postavljeno pitanje za jednog od predratnih
dekana kada je umro i gdje je sahranjen? Niko nije znao odgovor na ovo pitanje.
Ne postoji objekat nazvan po nekom šumaru ili događaju važnom za šumarstvo
(npr. Svjetski dan šuma – 21.03.). Ne postoji nagrada koja se dodjeljuje za
struku ili nauku po imenu nekog od značajnih šumara (iako postoje
institucionalne nagrade), ne postoji dan sjećanja vezan za neki značajan
događaj iz povjesti šumarstva iz BiH. Bilo bi sjano za struku i izgradnju našeg
identiteta nazvati npr: Arboretum šumrskog fakulteta po imenu Prof.dr. Fazlije
Alikafića (osnivaču arboretuma i jedinom rektoru Univerziteta u Sarajevu koji
je bio šumar), ili nazvati park oko Fakulteta po pokojnom Akademiku Pavlu Fulkareku
ili nagradu za naučno istraživanje po pokojnom Akademiku Milivoju Ćiriću;
fitopatološku laboratoriju po rahmetli Akademiku Midhatu Usčupliću;
eksparimentalni zasad ili sastojinu po pokojnom Prof.dr. Konradu Pintariću;
budući Muzej šumarstva (za koji se nadam da će se osnovati) po Seadu
Hadžiabdiću, dipl.ing. šum. (prvom predlagaču da se osnuje
ovaj Muzej); objekat Šumarskog fakulteta na Igmanu po Prof dr. Šukriji Šakoviću
(Dekanu koji je obnovio ovaj objekat nakon rata), biblioteku ili čitaonicu bi
mogli nazvati po nekom zaslužnom šumaru ili studentu šumartsva… U krajnjoj
liniji svaka šumarska institucija: preduzeće, škola, Fakultet trebali bi da na
određeni način obilježe ljude, događaje ili pojave koji su važni za struku, ne
samo u fizičkom smislu, davanjem imena objektima ili događajima nego i sjećanjem
na nijh kroz razne društvene aktivnosti. Ne treba spominjati da u svjetu i
regiji postoje nebrojene nagrade, priznanja, obilježavanje događaja ili
sjećanja na ljude i događaje u sjećanje na određene naučnike, stručnjake ili
događaje (doduše najčešće za društvene i umjetničke discipline) npr. : Nagrada
Ivan Filipović (nagrada za životno djelo u obrazovanju za predškolsko
obrazovanje, osnovne i srednje škole u Hrvatskoj), Likovna nagrada Ivo Kalina
(dodjeljuje je Grad Rijeka) ili npr. Sterjina nagrada za pozorište u Novom Sadu
... Ne bi bilo loše da se ugledamo na ove struke.
Na neki
način u našem društvenoistorijskom kontekstu postoji filtrirano zaboravljanje,
koje je uslovljeno našim shvatanjem da je nešto nevažno ili suvišno za određena
sjećanja. Drugačije rečeno postoji odgođeno zaboravljanje na: događaje, ljude,
stvari, pojave koji su važni za izgradnju našeg strukovnog identiteta. Mi se
moramo pobrinuti da ovi ljudi, događaji ili aktivnosti ne budu izbrisani iz
kolektivnih i kulturnih pamćenja, jer to vid gubljenja identiteta naše
struke. Moramo imati na umu da je pamćenje ono što garantuje
prostorno-vremenski kontinuitet i osigurava naš strukovni identitet.
Posebnu
važnost predstavlja postojanje kulturne institucije koja bi pratila našu
povjest, a to bi bio Muzej šumarstva. Arhivsko pamćenje u muzejima je skup
sjećanja koja su organizirana i upotrebljiva na određeni način, što sačinjava
osnovu funkcijskog pamćenja u jačanju našeg stručnog identiteta. Njihov
recipročan odnos je neizostavan, jer funkcijsko pamćenje bez muzejskog
(arhivskog) postaje mit. Obrnuto muzejsko sjećanje bez funkcijskog je samo masa
informacija bez smisla i dubljeg značenja, odnosno oba sjećanja (muzejsko i
funkcionalno) doprinose jačanju našeg strukovnog identiteta.
Ako ne uradimo
navedene aktivnosti vezane za sjećanje i strukovni identitet postoji realna
opasnost da budemo izbrisani iz sjećanja, a time u perspektvi da izgubimo dio
našeg identiteta sa mogućnošću da u konačnici u potpunosti nestane. Postoje
mlađe struke od naše (u BiH) koje pomno brinu i rade na svojoj promociji i
identitetu, žele da preuzmu dio naše povjesti, a time i da izbrišu dio našeg
identiteta i prisvoje ga sebi. Ne treba ni pominjati u ovom momentu kakvu
konotaciju donosi naša struka u percepciji javnog mnijenja: uglavnom negativnu
– jer mi smo najčešće etiketirani kao oni koji uništavaju prirodu. Proaktivnim
učešćem u društvenim aktivnostima pa i kroz kulturu sjećanja doprinjećemo da se
negativan stav prema našoj struci ublaži i možda u konačnici nestane. Mi moramo
kroz aktivnosti sjećanja ili kulturu sjećanja i obrazovanja graditi naš duh
struke što će nas u konačnici oplemeniti i pomoći u gradnji našeg identiteta.
Naš identitet nije ono što mi mislimo da jesmo, sami za sebe. On je oblikovan
kontaktima s drugima, načinom kojim mi gledamo na druge i načinom kako drugi
gledaju na nas.
Treba
također skrenuti pažnju da je pamćenje samo jedna odrednica našeg identiteta.
Za zaključak treba citirati Ćurković, J. (2018): “Znači da nije dovoljno
samo sjećati se, nego treba i znati kako to činiti, kako sjećanja integrirati u
život tako da budu temelj sadašnjeg iskustva i da ne priječe stvaranje novih
pozitivnih iskustava u budućnosti. Novija istraživanja pamćenja ističu aktivnu,
stvaralačku, funkcijsku dimenziju pamćenja, te na taj način sve više
aktualiziraju tu problematiku. Pamćenje se sve više shvaća utilitarno bilo na
individualnoj, bilo na društveno-političkoj razini, te upravo ta činjenica
potiče znanstveni interes, ali i političku manipulaciju. Zato je holistički
pristup temi pamćenja nezaobilazan, dok je etički diskurs jedna od
(naj)važnijih odrednica prema kojima se pamćenje kao materijal pretvara u
pamćenje kao praksu.”
S
obzirom da se vremenski udaljavamo od početaka - korijena naše struke, nestaju
ljudi, blijede sjećanja, gube se ili uništavaju artefakti, posljednji je
momenat da počenmo brinuti o našoj stručnoj kulturi, onome što ostaje iza nas,
o našem identitetu struke. Vrijeme je da kultura sjećanja nadvlada kulturu
zaborava.
(Opasaka
autora Prof. dr. Seada Vojnikovića: Rad je pripremljen za naredni broj
časaopisa “Naše šume”. U momentu pisanja novoga rada još nije bio
objavljen odnsono postavljen na web: Virtualni muzej šumarstva BiH.)
