KULTURA ZABORAVA ILI KRIZA IDENTITETA

KULTURA ZABORAVA ILI KRIZA IDENTITETA

Da bismo mogli govoriti o kulturi zaborava što je suprotnost kulturi sjećanja moramo najprije razumjeti šta je to kultura. Po definiciji Bratoljuba Kljaića (1958)   kultura  predstavlja - lat. cultus – obrađivati zemlju, gajiti, njegovati nešto, što je  primarno označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u poljoprivredi ili nekoj drugoj privrednoj grani. U širokom smislu označava sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava. U još širem smislu prema Milanu Vujakliji (1972) kultura predstavlja razvijanje obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje bogaćenje ljudskog duha.

Da bismo shvatili zaborav moramo najprije shvatiti što je to pamćenje. Pamćenje je kongnitivni process (lat. cognitio – spoznaja)  primanja, obrade, zadržavanja i na kraju aktivacije i korištenja prikupljenih informacija. Pamćenje je uveliko značajno za čovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije. Zaborav bismo mogli definisati kao nešto suprotno od pamćenja, odnosno on predstavlja proces neusvajanja, gubljenja i nekorištenja-obrade ranije sakupljenih informacija, siromašenje intelekta u krajnjoj liniji ljudskog duha.

Identitet (lat.- iden – istovjetnost → novo lat. identatis – karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet, neka skupina ili osoba prepoznatljiva ili znana. Kako to da se sada pojavljuje pitanje o identitetu kada spadamo među najstarija visoko obrazovana zanimanja u BIH?  A. de Benoist navodi: ”kada je identitet pojedinca ili zajednice ugrožen, tek tada postavljamo pitanje o identitetu.”

Otkud ova filozofska tema u šumarskom časopisu??? Primarni cilj ovoga članka je da pokušamo da analiziramo kako naše pamaćenje (odnosno zaborav) utiče na formiranje identiteta naše struke.

Odgovor na ovo pitanje je višeslojan i zahtijeva malo duži odgovor, jer pored ranije navedenih termina ulazi u pojmove sjećanja, historije i identiteta. Postavlja se pitanje dokle su naša šumarska struka i nauka izgradile svoj identitet, je li on dobar i hoćemo li ga izgubiti?

Pamćenje iz povjesti nastoji izvući smisao i značenje za određenu skupinu (u našem slučaju šumarsku) kako bi ga uvijek aktualiziralo u sadašnjosti radi stvaranja kolektivne svijesti. Sjećanje je steklo veliki značaj u kulturi i često se poistovjećuje s nekom vrstom etičke obaveze.

U knjizi Oblici zaborava A. Asman (XX vek, 2018.) se navodi: “Sjećanja nisu izolovana, razbacana ili nagomilana, već imaju određenu strukturu. Ona se preko mogućnosti nadovezivanja kao binarnog kriterija uređuju u okviru pojedinih skupova i matrica. Dokle god za priče i sjećanja ne postoji okvir u pamćenju, ona će isčeznuti: neće im se pridavati ni pažnja ni značaj, ona će nestati jer ih niko ne primjećuje, jer se niko ne zanima za njih”.  Ova autorica dalje navodi da je pamćenje vezano za jednog nositelja koji može biti skupina, institucija ili pojedinac, pamćenje povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost tako što prošlost ‘oživljava’ u sadašnjosti. Pamćenje prenosi vrijednosti, čak i negativne, koje onda oblikuju identitet i utiču na stvaranje etičkih normi. Slično navodi i Ćurković, J. (2018): “Funkcijsko pamćenje (ne ono arhivsko, odnosno pamćenje, a ne povijest/historiografija) izgrađuje identitet. … Dakle, funkcijsko pamćenje je selektivno, jer doziva u svijest samo dio sadržaja pamćenja. Pamćenje daje smisao događajima, dok smisao stabilizira i učvršćuje pamćenje. To pamćenje kao smisleni sadržaj oblikuje identitet.”

Postavlja se pitanje dokle smo mi kao struka stigli u izgradnji identiteta kroz kulturu sjećanja odnosno zaborava. Postoje određeni oblici institucionalnog sjećanja (obilježavanje, dana osnivanje institucije npr.: 70 godina Šumarskog fakulteta ili 130 godina Šumarske škole, te objavljivanje monografija ovih institucija) ili odavanja počasti pojedinim zaslužnim šumarima npr.: spomen ploča rahmetili Prof.dr. Seadu Izetbegoviću ili pokojnom Prof.dr. Vojinu Gligiću. Potrebno je pohvaliti UŠITFBiH za ponovno izdavanje pojedinih knjiga iz prošlosti.  Međutim, može se ustvrditi da je opće strukovno kolektivno sjećanje loše, odnosno da zaborav preovladava. Trebamo se zapitati, ko se sjeća osnivača - fundatora npr. Šumarskog fakulteta ili šumarske škole (sada Srednje škole za okoliš i drvni dizajn) i gdje su njihova imena javno dostupa i kada se spominju (osim u monografijama).  Koliko od naših kolega zna ko su: F. Orthmayr, K. Petraschek i J. Buberle? Koliko naših kolega zna kada je šumarstvo kao nauka i struka počeo da egzistira i razvija se u BiH? Do nedavno su na Fakultet dolazila pisma iz važnih međunarodih šumarskih institucija na imena pokojnih akademka: P. Fukareka i M. Ćirića. Pitanje je koliko se njih sjetimo (osim kod pisanja naučnih radova i citiranja njihovih djela). Prema usmenim pričama starijih kolega do poslije Drugog svjetskog rata u Sarajevu se održavao prestižni bal šumara, gdje se tražilo slobodno mjesto za prisustvovanje i učešće na njemu. Ovakav kulturni događaj više ne postoji u BiH a da ga organizuju šumari. Ne postoji ni muzej naše struke, čak niti neka soba sjećanja sa eskponatima iz prošlosti ili bilo kakvim artefaktima. Nažalost, ne postoji ni ALUMNI organizacija svršenih studenata najstarijeg Šumarskog faulteta u BiH. Nedavno mi je postavljeno pitanje za jednog od predratnih dekana kada je umro i gdje je sahranjen? Niko nije znao odgovor na ovo pitanje. Ne postoji objekat nazvan po nekom šumaru ili događaju važnom za šumarstvo (npr. Svjetski dan šuma – 21.03.). Ne postoji nagrada koja se dodjeljuje za struku ili nauku po imenu nekog od značajnih šumara (iako postoje institucionalne nagrade), ne postoji dan sjećanja vezan za neki značajan događaj iz povjesti šumarstva iz BiH. Bilo bi sjano za struku i izgradnju našeg identiteta nazvati npr: Arboretum šumrskog fakulteta po imenu Prof.dr. Fazlije Alikafića (osnivaču arboretuma i jedinom rektoru Univerziteta u Sarajevu koji je bio šumar), ili nazvati park oko Fakulteta po pokojnom Akademiku Pavlu Fulkareku ili nagradu za naučno istraživanje po pokojnom Akademiku Milivoju Ćiriću; fitopatološku laboratoriju po rahmetli Akademiku Midhatu Usčupliću; eksparimentalni zasad ili sastojinu po pokojnom Prof.dr. Konradu Pintariću; budući Muzej šumarstva (za koji se nadam  da će se osnovati) po Seadu Hadžiabdiću, dipl.ing. šum.  (prvom predlagaču da se osnuje ovaj Muzej); objekat Šumarskog fakulteta na Igmanu po Prof dr. Šukriji Šakoviću (Dekanu koji je obnovio ovaj objekat nakon rata), biblioteku ili čitaonicu bi mogli nazvati po nekom zaslužnom šumaru ili studentu šumartsva… U krajnjoj liniji svaka šumarska institucija: preduzeće, škola, Fakultet trebali bi da na određeni način obilježe ljude, događaje ili pojave koji su važni za struku, ne samo u fizičkom smislu, davanjem imena objektima ili događajima nego i sjećanjem na nijh kroz razne društvene aktivnosti. Ne treba spominjati da u svjetu i regiji postoje nebrojene nagrade, priznanja, obilježavanje događaja ili sjećanja na ljude i događaje u sjećanje na određene naučnike, stručnjake ili događaje (doduše najčešće za društvene i umjetničke discipline) npr. : Nagrada Ivan Filipović (nagrada za životno djelo u obrazovanju za predškolsko obrazovanje, osnovne i srednje škole u Hrvatskoj), Likovna nagrada Ivo Kalina (dodjeljuje je Grad Rijeka) ili npr. Sterjina nagrada za pozorište u Novom Sadu ... Ne bi bilo loše da se ugledamo na ove struke.

Na neki način u našem društvenoistorijskom kontekstu postoji filtrirano zaboravljanje, koje je uslovljeno našim shvatanjem da je nešto nevažno ili suvišno za određena sjećanja. Drugačije rečeno postoji odgođeno zaboravljanje na: događaje, ljude, stvari, pojave koji su važni za izgradnju našeg strukovnog identiteta. Mi se moramo pobrinuti da ovi ljudi, događaji ili aktivnosti ne budu izbrisani iz kolektivnih i kulturnih pamćenja, jer to vid  gubljenja identiteta naše struke. Moramo imati na umu da je pamćenje ono što garantuje prostorno-vremenski kontinuitet i osigurava naš strukovni identitet.

Posebnu važnost predstavlja postojanje kulturne institucije koja bi pratila našu povjest, a to bi bio Muzej šumarstva. Arhivsko pamćenje u muzejima je skup sjećanja koja su organizirana i upotrebljiva na određeni način, što sačinjava osnovu funkcijskog pamćenja u jačanju našeg stručnog identiteta. Njihov recipročan odnos je neizostavan, jer funkcijsko pamćenje bez muzejskog (arhivskog) postaje mit. Obrnuto muzejsko sjećanje bez funkcijskog je samo masa informacija bez smisla i dubljeg značenja, odnosno oba sjećanja (muzejsko i funkcionalno) doprinose jačanju našeg strukovnog identiteta.

Ako ne uradimo navedene aktivnosti vezane za sjećanje i strukovni identitet postoji realna opasnost da budemo izbrisani iz sjećanja, a time u perspektvi da izgubimo dio našeg identiteta sa mogućnošću da u konačnici u potpunosti nestane. Postoje mlađe struke od naše (u BiH) koje pomno brinu i rade na svojoj promociji i identitetu, žele da preuzmu dio naše povjesti, a time i da izbrišu dio našeg identiteta i prisvoje ga sebi. Ne treba ni pominjati u ovom momentu kakvu konotaciju donosi naša struka u percepciji javnog mnijenja: uglavnom negativnu – jer mi smo najčešće etiketirani kao oni koji uništavaju prirodu. Proaktivnim učešćem u društvenim aktivnostima pa i kroz kulturu sjećanja doprinjećemo da se negativan stav prema našoj struci ublaži i možda u konačnici nestane. Mi moramo kroz aktivnosti sjećanja ili kulturu sjećanja i obrazovanja graditi naš duh struke što će nas u konačnici oplemeniti i pomoći u gradnji našeg identiteta. Naš identitet nije ono što mi mislimo da jesmo, sami za sebe. On je oblikovan kontaktima s drugima, načinom kojim mi gledamo na druge i načinom kako drugi gledaju na nas.

Treba također skrenuti pažnju da je pamćenje samo jedna odrednica našeg identiteta. Za zaključak treba citirati Ćurković, J. (2018): “Znači da nije dovoljno samo sjećati se, nego treba i znati kako to činiti, kako sjećanja integrirati u život tako da budu temelj sadašnjeg iskustva i da ne priječe stvaranje novih pozitivnih iskustava u budućnosti. Novija istraživanja pamćenja ističu aktivnu, stvaralačku, funkcijsku dimenziju pamćenja, te na taj način sve više aktualiziraju tu problematiku. Pamćenje se sve više shvaća utilitarno bilo na individualnoj, bilo na društveno-političkoj razini, te upravo ta činjenica potiče znanstveni interes, ali i političku manipulaciju. Zato je holistički pristup temi pamćenja nezaobilazan, dok je etički diskurs jedna od (naj)važnijih odrednica prema kojima se pamćenje kao materijal pretvara u pamćenje kao praksu.”

S obzirom da se vremenski udaljavamo od početaka - korijena naše struke, nestaju ljudi, blijede sjećanja, gube se ili uništavaju artefakti, posljednji je momenat da počenmo brinuti o našoj stručnoj kulturi, onome što ostaje iza nas, o našem identitetu struke. Vrijeme je da kultura sjećanja nadvlada kulturu zaborava. 

(Opasaka autora Prof. dr. Seada Vojnikovića: Rad je pripremljen za naredni broj časaopisa “Naše šume”. U momentu pisanja novoga rada još nije bio objavljen odnsono postavljen na web: Virtualni muzej šumarstva BiH.)