SVI TREBAMO BITI ELZÉARD BOUFFIER ILI JADAV PAJENG

O noveli „Čovjek koji je sadio dreveće“ 

Komentatori se često osvrću na knjige, ali njih na pisanje ne potiče umjetnička vrijednost, već reakcija koju djelo izaziva svojim sadržajem (B. Primorac, et al. 2010). Tako je i u mom slučaju kritike novele “Čovjek koji je sadio drveće” autora Jean Giono-a. S obzirom na svoju profesionalnu vokaciju neznam, pa time i ne mogu objektivno da pišem o umjetničkoj vrijednosti ove novele. Međutim sadržaj ovoga djela u meni je izazvao snažnu reakciju da napišem par riječi o ovoj noveli. 

Novela govori o Elzeard Bouffier-u čovjeku srednjih godina koji od 1913. godine samoinicijativno sadi drveće na granici Provanse i francuskih Alpa. Slučajni prolaznik (u noveli bezimeni planinar) ga upoznaje i prati njegov rad u nardenih tridesetak godina. Taj prolaznik kroz ovaj period opisuje stanje okoliša, stanje ljudskog duha samog Elezara kao i zajednice koja tu živi. On registruje promjene koje nastaju: posmatra šumu koja se širi, od suhih bezvodnih “mrtvih planina” nastaju šumovita područja puna potoka i života, počinje doseljavanje stanovnika i obnova svakog segmenta života. 

"Slovom" o velikodušnosti jednog čovjeka, Elzéarda Bouffiera, koji sadeći drveće prelazi granice mogućeg i stvara novi život ova novela zapravo slavi ljudski duh. Svojim djelovanjem Elzéarda kreira život – obnavlja život. U smislu jedinke - čovjeka, biljke ili životinje obnova života nakon smrti nije moguća, međutim moguća je obnova života neke zajednice – društva: ljudi, biljaka, svog živog svijeta koji je na rubu propasti, jer društvo – zajednice ne mogu umrijeti ili je bar to puno teže nego kod jedinki. Ponekad je za to potreban jedan čovjek vizionar, sa stavom, željom, energijom i vjerom za uspjeh. Međutim lakše taj Elzéard-ov posao možemo učiniti i kao društvo – zajednica u raznim skalama - razmjerama: od lokalne zajednice do zajednice na svjetskom nivou. Trebamo samo istinski zaželjeti danas u vrijeme klimatskih promjena i inih negativnih ljudskih uticaja na prirodu da djelujemo kao Elizar Bouffier sa dobrim namjerama, sistemski, ustrajno, bezkompromisno, bez ličnih ambicija i vjerom da možemo uspjeti u obnovi i očuvanju prirode. 

Interesantan je nastanak ove novele. Iako izgleda kao istinita priča, ona je napisana kao potpuna fikcija pisca Jeana Girona davne 1953. godine. Na osnovu konkursa „Rider's Digesta“ za tekst „najnezaboravnija osoba koju sam sreo u životu“ Giono je „izmislio priču“ i poslao je na konkurs. U „Rider's Digesta“ su prepoznali i shvatili da Elzéarda Bouffier nije stvarna osoba, te su pisca Jeana Girona proglasili varalicom i prevarantom. Međutim kada uredništvo „Vogua“ objavi ovu pripovjetku ona doživaljava pravi „bum“. Novela je doživjela brojna izdanja i prevode. Animirana verzija ove novele režirana od Fredericka Backa 1987. je osvojila Oscara i film spada u 50 najboljih animiranih filmova svih vremena. 

Mnogo kasnije se utvrdilo da Elzéard Bouffier nije izmišljen lik i da nije fikcija, samo je živjeo pod drugim imenom i na drugom kraju planete u drugom vremenskom periodu. Pravo ime Elzéard Bouffier-a je Jadav Pajeng koji je odrastao na Majuli ostrvu (Indija). On od 1979. godine sadi ručno drveće na otoku koje je bilo potpuno golo i od koga je stvorio tropski raj površine oko 550 ha. 

Onima koji nisu pročitali ovu novelu svakako preporučujuem da je pročitaju. 

90 GODINA OD SMRTI VELIKANA GUENTHER VON BECK MANNAGETTE

GUENTHER VON BECK-MANNAGETTA 

Pionir  istraživanja flore Bosne i Hercegovine

Veoma citirana Beckova knjiga: "Flora Bosne i Hercegovine i novopazarslkog sandžaka" daje nam uvid u  stanje flore i njeno bogatsvo u BiH. Florsitički podaci se koriste upoređuju, analiziraj, pomažu i danas nakon više od 100 godine izdanja prvog dijela ovog djela. Međutim, malo se ko pita ko je bio i kako je radio i došao u BiH taj Beck-Mannagetta. 

U prilogu povodom 90 godina od njegove smrti (naredne godine) preuzetom iz Glasnika Zemaljskog muzeja - Sarajevo iz 1931. godine dat je kratak prikaz lika i djela Beck - Mannagette koji je napisao Rudolf Zaplata. (Klikom na sliku možete dobiti uvećani tekst). 

OMAŽ AKADEMIKU PAVLU FUKAREKU

AKADEMIK PAVLE FUKAREK

ISTINSKI LJUBITELJ, ISTRAŽIVAČ I ZAŠTITAR PRIRODE

Tokom raznih profesionalnih borabvaka u zemljama Zapadne Evrope nakon međusobnog upoznavanja s kolegama i predstavljanja institucije iz koje dolazim - Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, uvijek bih gotovo kao po pravilu od svojih sagovornika čuo: "Da. da Prof. Fukarek". Također po inerciji na Katedru za ekologiju šuma i urbanog zelenila Šumarskog fakulteta u sarajevu još uvijek stiže po neko pismo sa imenom prof. Fukareka i pozivom na neki međunarodni kongres ili simpozij. 

Ko je zapravo bio akademik Pavle Fukarek? Na ovo pitanje ću pokušati da odgovorim, iako je teško na 2-3 stranice prikazati životni opus ovog velikog bosansko-hercegovačkog naučnika. Prošlo je već 23 godine od profesorove smrti (op. aut. sada je već prošlo 37. godina) a mlade generacije o njemu malo znaju, starije polako odlaze i gubi se iz vida njegov stvaralački rad, njegova međunarodna komunikacija, pedagoške i akademske aktivnosti. S toga želim ovaj članak da posvetim ovim ovom istinskom ljubitelju, istraživaču i zaštitaru prirode. 

Akademik Pavle Fukarek rođen je 1912. godine u Sarajevu. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Još kao srednjoškolac pokazuje istinsku ljubav prema prirodi i ostvaruje prve kontakte sa naukom.: sarađuje sa poznatim botaničarem Karlom Malyjem, sakuplja herbarski materijal koji ostavlja u Zemaljskom muzeju BiH. Ova izuzetno velika ljubav prema prirodi, a posebno šumi sudbinski je opredkjelila mladog Pavla Fukareka za oblast Šumarstva. 

Na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu upisao se tridesetih godina prošlog stoljeća. Još kao student prve godine u "Šumarskom listu" u Zagrebu objavljuje rad o omorici.  Šumarski fakultet završava 1939. godine. Kao mladi inženjer započinje rad u Odsjeku za taksaciju Direkcije šuma u Sarajevu, ali ubrzo biva premješten na dužnost sretskog referenta za šume u Nevesinju. Tokom 1940. godine obilazi Bjelašnicu sa velikim naučnikom i istraživačem pokojnim prof.dr. Ivom Horvatom. Godine 1942. bio je hapšen pa pušten, a 1944. prelazi na slobodnu teritoriju, gdje ubrzo biva postavljen u Povjerenstvo ZAVNOBIHa kao stručnjak za šumarstvo. Od 1948. godine je nastavnik u u Visokoj školi za planinsko gazdovanje, a od 1949. godine na novoosnovanom Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Sarajevu, na kome je prove naredih 30 godina.

Istraživački duh

Iskrena ljubav prema prirodi, njegova radoznalost i urođeni istraživački duh navela su ga da traga za tajnama prirode, te je tako već 1951. godine odbranio doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zagrebu, pod naslovom: "Poljski jasen (Fraxinus angustifolia Vahl.) njegove osobine, raširenje i šumarsko značenje". Time dendrologija, odnosno ztaksonomija, fitogeografija i ekologija šumskog drveća postaje jedna od okosnica njegovog budućeg rada.

Skoro je nemoguće prikazati naučni doprinos prof.dr. Fukareka   u dendrološkoj oblasti: istorijatu otkrića, bibliografiji, sistematici, horologiji, ekologiji... No, ipak poterbno je istaći rodove kojima je posvetio veću pažnju: Picea, Pinu, Abies, Quercus, Acer, Fraxinus, Rhamnus. Također brojni su i horološki i ekološki radovi koji se odnose na sljedeće vrste: Daphne blagayana, Petteria ramentacea, Genista radiata, Carpinsu orientalis, Crataegus nigra, C. pentagyna, Alnus viridis, Corylus colurna, Betula pubescens, Fagus sylvatica (F. moesiaca), F. orientalis, Populus canescens...

Veliki uticaj na rad akademika Fukareka imali su prof.dr. Horvat i dr. Horvatić, te njegov boravak sa početka 50-tih godina prošlog vijeka na Institutu za botaniku u Montpellieru  i rad sa osnivačem moderne fitocenološke nauke J. Braun-Blanquet-om. 

Osima što je autor ili koautor više šumskih ili šibljačkih sintaksonomskih kategorija (npr.: Paliuro-Coninetalia, Rahmetalia fallacis, Arcto-Sorbetum, Ribesieto-Loniceretum, Amphoricarpo-Pinetum leucodermis. Senetio - Pinetum leucodermis, Pinetum nigrae-leucodermis itd.), akadeik Fukarek je svojim izvrsnim i praktičnim i teoretsko praktičnim znanjima odlično uzročno-posljedično povezao i sintetizirao karakteristike  vegetacijskih jedinica u sljedećim radovima: "Zur Glieedenung der illyrischer Florenprovinz in naturliche Vegetationsgebiete mit Hilfe der Waldgesellschaften", "Die pflanzengeographischen Abgrenzung der illyrischen von moesichen Gebiet", "Šumske zajednice u Jugoslaviji" kao i mnogim drugim.  Bio je član uredništa drugog izdanja "Šumarske enciklopedija". Kao odličan poznavalac fitogeogrefij, dao je izvrstan doprinos kartiranju vegetacije na projektu "Vegetacijska karta Jugoslavije", a bio je i član redakcionog odbora: "Vegetacijske karte Evrope". 

Odmah nakon doktoriranja izabran je za docenta na Poljoprivredno-šumarskom fakultetru U niverziteta u sarajevu za predmete: Dendrologija i Fitocenologija, a 1961. godine za redovnog profesora. Poslove dekana Šumarskog fakulteta obavljao je 1959-1960. godine. 

Tokom svoga rada akademik Fukarek je posvetio veliku pažnju i međunarodnoj saradnji. Već 60-tih godina prošlog vijeka aktivno sarađuje sa svjetski poznatim naučnikom prof.dr. R. Tuxenom a u okviru Internationale Vereinung fur Vegetationskunde. Bio je osnivač, aktivni učesnik i predsjednik u dva mandata Istočnoaplske dinarske sekcije, udruženja kojima su bili obuhvaćeni fitocenolozi: bivše SFRJ, Austrije, Italije, Mađarske, Švicarske, Njemačke i Francuske. Može se reći da je uz prof.dr. M. Wrabera, bio jedan od glavnih nosioca aktivnosti ove skecije. Kao član IPE (Međunarodne organizacije za naučno stručna putovanja) boravio je na Kipru u Grčkoj i Japanu. Osim toga često je vodio razne međunarodne ekskurzije na prostorima Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Akademik Pavle Fukarek

O pokojnom akademiku Pavlu Fukareku, sada također pokojni dr. Stjepan Bertović je napisao: "P. Fukarek je bio strastven bibliofil. Vrlo se studiozno bavio historiografskim i bibliografskim radom, napisavši recenzije mnogih botaničkih djela i publikacija. Stekao je vrlo temeljito polazišt, vrsnu biološku naobrazbu i odlično poznavanje dendroflore i vegetacije naših krajeva i susjednih zemalja. Sva svoja proučavanja je zasnivao na pomnom terenskom radu, kritičkoj analizi i uvažavajući znanstvene spoznaje ne samo domaćih i stranih klasika, već i solidnih mladih istraživača". 

Nakoliko godina je uređivao naučno stručne časopise: "Narodni šuumar", "Godišnjak Biloškog instituta" i "Radove Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu". Održavao je suradnju i razmjenjivao literaturu sa svim vodećim fitocenološkim centrima u Evropi. Objavio je impozantni opus od preko 200 bibliografskih jedinica.

Idući ispred svoga vremena, rano je postao svjestan čovjekovog negativnog uticaja na prirodu, pa je postao jedan od inicijatora za osnivanje Savjeta za zaštitu čovjekove okoline. Također je bio jedan od osnivača i član prve konferencije Jugoslovenskog savjeta za zaštitu i unaprijeđenje čovjekove okoline. Osim na organizacijskom nivou on se aktivno borio za zaštitu okoline: Sarajeva, Zenice, Une, prašumskih rezervata poebno Perućice, nacinalnih parkova, očuvanje prirodmnih rijetkosti, te endemne flore i faune.

Aktivnosti u Akademiji

Na ovome mejstu treba spomenuti i njegov pedagoški rad. Izveo je generacije studenata šumarstva i obučio ih dendrologiji i fitocenologiji - fundamentalnim šumarskim disciplinama. Također je bio mantor i član komisija mnogim magistarskim i doktorskim tezama, kasnije uvaženim kolegama dendrolozima i fitocenolozima na prostorima bivše Jugoslavije.  Potrebno je posebno istaći mentorstvo sljedećim doktorsntima: akademiku Mitiji Zupančiču, prof.dr. Vitomiru Stefanoviću, prof.dr. Nikoli Janjiću, prof.dr. Đuri Raušu, prof.dr. Rikardu Erkeru, dr. Ivi Punceru, dr. Stjepanu Bertoviću, dr. Zvnoku Pelceru, dr. Mirjani Kalinić. 

Sa drugim poznatim naučnicima i sitraživačima 1953. godine utemeljuje Naučno društvo Bosne i Hercegovine, koje 1965. godine postaje ANUBIH. Ovako veliki rad i doprinos uočen je u naučnim krugovima, pa je 1967. godine postao redovni član ANUBIH, gdje je u jednom mandatu obavljao posao sekretara Odjeljenja za prirodno-matematičke nauke. Neposredno pred smrt 1983. godine izabran je za dopisnog člana JAZU (sada HAZU). Također su mu društvene zajednice dodjeljene brojne nagrade, ordeni i plakete među kojima su: Nagrada ZAVNOBIHa, Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada sarajeva, Orden rada II i III reda, Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. 

Svoj životni put je iznenada završio 17.02.1983. godine. Malo je istraživača koji su ako akademik Pavle Fukarek prepješaili skro svaki kutak Bosne i hercegovine i bivše Jugoslavije, što je u ono vrijeme male otvorenosti šuma i transporta predstavljalo pravi podvig. Ljudi koji su akademika Pavla Fukareka pratili na terenskim obilascima ostajali su zadivljeni kako nakon iscrpljujućeg puta, sa neugaslom energijom i instinktom istraživača prikuplja herbarski materjal, posmatra, zapisuje i glasno razmišlja. Stoga nije ni čudo da se ljudi iz BiH i inostranstva veoma rado prisjećaju ovog naučnika. 

(Opsaka autora prof.dr. Seada Vojnikovića: ovaj članak je objavljen u časopisu Fodeko svijet br. 24.  2007. godine)