O noveli „Čovjek koji je sadio dreveće“
Komentatori se često osvrću na knjige, ali njih na pisanje ne potiče umjetnička vrijednost, već reakcija koju djelo izaziva svojim sadržajem (B. Primorac, et al. 2010). Tako je i u mom slučaju kritike novele “Čovjek koji je sadio drveće” autora Jean Giono-a. S obzirom na svoju profesionalnu vokaciju neznam, pa time i ne mogu objektivno da pišem o umjetničkoj vrijednosti ove novele. Međutim sadržaj ovoga djela u meni je izazvao snažnu reakciju da napišem par riječi o ovoj noveli.
Novela govori o Elzeard Bouffier-u čovjeku srednjih godina koji od 1913. godine samoinicijativno sadi drveće na granici Provanse i francuskih Alpa. Slučajni prolaznik (u noveli bezimeni planinar) ga upoznaje i prati njegov rad u nardenih tridesetak godina. Taj prolaznik kroz ovaj period opisuje stanje okoliša, stanje ljudskog duha samog Elezara kao i zajednice koja tu živi. On registruje promjene koje nastaju: posmatra šumu koja se širi, od suhih bezvodnih “mrtvih planina” nastaju šumovita područja puna potoka i života, počinje doseljavanje stanovnika i obnova svakog segmenta života.
"Slovom" o velikodušnosti jednog čovjeka, Elzéarda Bouffiera, koji sadeći drveće prelazi granice mogućeg i stvara novi život ova novela zapravo slavi ljudski duh. Svojim djelovanjem Elzéarda kreira život – obnavlja život. U smislu jedinke - čovjeka, biljke ili životinje obnova života nakon smrti nije moguća, međutim moguća je obnova života neke zajednice – društva: ljudi, biljaka, svog živog svijeta koji je na rubu propasti, jer društvo – zajednice ne mogu umrijeti ili je bar to puno teže nego kod jedinki. Ponekad je za to potreban jedan čovjek vizionar, sa stavom, željom, energijom i vjerom za uspjeh. Međutim lakše taj Elzéard-ov posao možemo učiniti i kao društvo – zajednica u raznim skalama - razmjerama: od lokalne zajednice do zajednice na svjetskom nivou. Trebamo samo istinski zaželjeti danas u vrijeme klimatskih promjena i inih negativnih ljudskih uticaja na prirodu da djelujemo kao Elizar Bouffier sa dobrim namjerama, sistemski, ustrajno, bezkompromisno, bez ličnih ambicija i vjerom da možemo uspjeti u obnovi i očuvanju prirode.
Interesantan je nastanak ove novele. Iako izgleda kao istinita priča, ona je napisana kao potpuna fikcija pisca Jeana Girona davne 1953. godine. Na osnovu konkursa „Rider's Digesta“ za tekst „najnezaboravnija osoba koju sam sreo u životu“ Giono je „izmislio priču“ i poslao je na konkurs. U „Rider's Digesta“ su prepoznali i shvatili da Elzéarda Bouffier nije stvarna osoba, te su pisca Jeana Girona proglasili varalicom i prevarantom. Međutim kada uredništvo „Vogua“ objavi ovu pripovjetku ona doživaljava pravi „bum“. Novela je doživjela brojna izdanja i prevode. Animirana verzija ove novele režirana od Fredericka Backa 1987. je osvojila Oscara i film spada u 50 najboljih animiranih filmova svih vremena.
Mnogo kasnije se utvrdilo da Elzéard Bouffier nije izmišljen lik i da nije fikcija, samo je živjeo pod drugim imenom i na drugom kraju planete u drugom vremenskom periodu. Pravo ime Elzéard Bouffier-a je Jadav Pajeng koji je odrastao na Majuli ostrvu (Indija). On od 1979. godine sadi ručno drveće na otoku koje je bilo potpuno golo i od koga je stvorio tropski raj površine oko 550 ha.
Onima koji nisu pročitali ovu novelu svakako preporučujuem da je pročitaju.
Priču o Elzéard Bouffier-u i Jadav Pajeng-u možete pogledati i na video zapisima.
(NAPOMENA: Za čitatelja ovog bloga u kolekciji Virtualnog muzeja šumarstva BiH je nova postvaka, koja pored ostalog uključuje i animirani film: "Čovjek koji je sadio drveće", ali i druge flimove o uskotračnim prugama u BiH prirodi i sl.)
Nema komentara:
Objavi komentar