INTELEKTUALNA OLUJA

ŠIFRA ZA OLUJU

Sjećanje na Alexander von Humboldt-a, jednog od najvećih putujućih svjetskih naučnika u povodu 150 godina od njegove smrti

Ove godine u svijetu i kod nas se na različite načine u elektornskim i tisaknim medijima izložbama i kulturnium događanjima obilježava 200 godina od Charles Darwin-a. Gotovo da neprimjetno i i bez obilježavanja ove godine protiče 150 godina od smrti Darwinovog suvremenika, također velikana svjetske nauke Alexander von Humboldt-a, naučnika koji je transformisao mnoge prirodnjačke nauke tokom XIX vijeka, i time ostavio pečat za sve naredne generacija istraživača prirode. Ostavio je toliko veliki trag u nauci da se jedan pravac-shvatanje nauke humboldtijanska nauka. Ovog naučnog velikana sam se sjetio boraveći na naučnom skupu u Sofiji u Bugarskoj, gdje sam spavao u hotelu koji se nalazi u u ulici koja nosi ime po Alexander von Humboldt-u. Bilo mi je drago što se na ovaj način odaje priznanje ovom velikom svjetskom istraživaču, prirodnjaku, fizičkom geografu, biogeografu, geologu, vulkanologu, klimatologu..., i u isto vrijeme žao što se koda nas u Bosni i Hercegovini malo zna ili bar malo spominje njegov život i rad. S toga ću se u nastavku osvrnurti na njegov zaista impozantni naučni opus i polja djelovanja i rada.

Na krilima romantizma

Freidrich Heinrich Alexander, Freiherr von Humboldt je rođen u Berlinu 14.09.1769. godine. Otac mu je bio major pruske vojske i umro je kada je Alexander imao 9. godina. Još kao mali je pokazivapo sklonost ka istraživanju perirode, herbarizirao je biljke, sakupljao školjke i inskte, te imao nadimak „mali apotekar“. Na „krilima“ i u duhu romantizma, koji je „preplavio“ Evropu učio je mnoge nauke.  Nakon kratkog sudiranja ekonomije u Freiburgu, Alexanedr se prebacio u Goettingen. Također je sudirao jezike u Hamburgu, geologilu u Freiburgu, anatomiju i astronomiju u Jeni. Rijetka kombinacija ličnog talenta, izvanredna pronicljivost i upornost, te stečena znanja tokom studija, doprinjela su da se Alexander opredjeli za bavljenje naukom.

Nakon završetka studija kratko radi kao inspektor rudrstva u Frankofoniji. Prije njegovog poznatog i velikog putovanja u Južnu Ameriku, Alexnader je putovao po Evropi, gdje je kraće ili duže boravio u Engleskoj, Švicarskoj i ltaliji i vršio geološka i botanička istraživanja. Nakon smrti svoje majke koja mu je ostavila „solidan“ imetak, u 27. godini života počinje njegov pravi naučni i istraživački rad i velika putovanja koja sam finasira.

Portret Alexander von Humboldt-a 

(izvor: https://www.google.com/search?q=alexander+von+humboldt&rlz=1C1JZAP_enBA885BA885&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=2ahUKEwiDkYLNgdzrAhUEjosKHUbnDlMQ_AUoAXoECBcQAw&biw=1920&bih=937#imgrc=239ZVmbOcXuUnM )

Prva karte izotermi

Alexander von Humboldt skupa sa Francuskim hirurgom i botaničarem Aime Bopland-om kreće na put da se pridruži Napoleonu u Egiptu, međutim ako to nekada biva u životu, sudbina ih odvodi u Madrid. U Madridu dobijaju velika ovlaštenja i specijalnu dozvolu Kralja Charlesa VII da istraže Južnu Ameriku. Tako su 1800. godine iskartirali tok nenastanjene rijeke Orinoko u dužini 2.776 km. Utvrdili postojanje veze – komunikacije između vodenih sistema rijeka Orinoko i Amazon. Također su utvrdili tačnu bifurkaciju ovih rijeka. Penjao se na Ande na planinu Chimburazo u današnjem Ekvadoru, pri čemu je postavio ondašnji svjetski rekord u penjanju na  5.878 m. Iz Lime i Perua je posmatrao putanju Merkura, istraživao osobine guana, mjerio temperature oceana (Humboldt-ova struja), istraživao floru i faunu šuma, boravio je na Kubi i kratko u SADu. U Evropu se vratio 1804. godine sa 30 kovčega različitih botaničkih uzoraka.

Kao „važniji“ rezultati ovih istraživanja i putovanja mogu se navesti prva opažanja opadanja tremperature sa porastom nadmorske visine, prve karte izotermi, itraživanja nastanka tropskih oluja. Shvatio je da geografija biljaka bazirana na ideji studiranja distribucije biljnih organizama, izazvana variranjem fizičkih uvjeta sredine, i tako postavio temelje biogeografije, odnosno današnjih nauka o vegetaciji. Otkrio je magnetsku deklinaciju, odnosno opadanje magnetnog polja od pola prema ekvatoru. Jedan je od prvih istraživača „Novog svijeta“. Shvatio je da vulkani formiraju linearne grupe i i da vjerovatno korespondiraju sa subterenskim naprslinama. Shvatio je da su čvrste stijene prvo bile tečne formacije. Što se tiče botaničkih istraživanja napisao je knjigu u sedam tomova: „Nova genera et species plantarum“.  Zajedno sa Bopland-om i i C.S. Kunthom napisao je 6 od 30 tomova knjige: „Voyage de Humboldt et Bopland“. U knjizi : „Ideen zu einer Physionomik Gewächse“ promovirao je koncept biogeografije.

Portret univerzuma

Imao je vremenski kraća ali po pređenim razdaljinama veoma duga putovanja (15.472 km) i istraživanja u azijskoj Rusiji. Istraživao je permafrost ko i klimu i shvatio kontinentalnost klime, odnosno uticaj oceana na ublažavanje klimatskih ekstrema. Na osnovu njegovog predloga razvijena je prma mreža meteoroloških stanica u Rusiji. Vršio je procjenu visine centralnoazijskog platoa, otkrio zlato i dijamante na Uralu.

Životno djelo ljudi obično na započinju u 76. godini. Međutim, knjige u pet tomova „Kosmos“, koje predstavljaju krunu njegovog rada, Alexander von Huboldt počinje upravo u tim godinama. Fokus rada ovog djela bio je jasan opis jedistva sredina u shvatranju kompleksnosti prirode, a ideja rada na predtsvalja samo „grafičke“ opise, nego i zamljišljen koncept fizičkog svijeta koji može pomoći u definisanju detalja pute generalizacije. On je zapravoo nastojao „portretisati univerzum“, međutim ovim je uspješno portretiisao i svoju nesvakidašnju inteligenciju. Ove knjige su još u ono doba imale nevjerovatnu popularnost u Engleskoj i SADu, tako da su se u isto vrijeme (I tom) pojavile u tri različita prijevoda na engleskom jeziku.  

Način razmišljanja, pisanje i rad Alexaner von Humboldt-a je uvjetovao pojavu naučnog pokreta - pravca koji se naziva humboldtijanski. Ovo shvatanje nauke je teško pojednostaviti, grubo govoreći, ona vodi shvatanju povezivanja dijelova prirode kroz tačna i precizna mjerenja. Homboldtijanska nauka zasniva se na principu generalne izjednačenosti sila.  Generalna izjednačenost predstavlja ideju u kojoj su beskonačne sile prirode konstantno u sukobu, ali su uvijek u ravnoteži jedna sa drugom.

Još za vrijeme svoga života stekao je veliku slavu i popularnost. O njegovom radu i nauci su također mnogi njegovi slavni suvremenici dali svoj komentar, evo nekih:

-       Charles Darwin: „ On je najveći putujući naučnik svih vremena“, „ Uvijek sam mu se divio, sada ga obožavam“.

-       Johann Wolfgang Goethe: „Humboldt nas obasipa pravim blagom“.

-       Simon Bolivar: „ Alexanedr von Humboldt je učinio više za Ameriku više nego svi konkvistadori, on je odistinski otkrio Ameriku“.

-       Thomas Jefferson: „ Zaključio sam da je on najznačajniji naučnik kojega sam upoznao“.

Stipendija za istraživače

U njegovu čast, mnoge su biljke i životinje dobile latinsko ime po njemu: humboldtov pingvin (Sphenicus humboldtii), humboldtov ljiljan (Lilium humboldtiii), južnoamerički andski hrast (Quercus humboldtii), južnoamerička vrba (Salix humboldtii)... također su u njegovu čast mnogi geografski predjeli – lokaliteti dobili naziv po njemu npr.: Humboldtova rijeka u SADu, Humboldtov vrh u SADu i Venecueli, Nacionalni park Alexander von Humoldt na Kubi..., čak i predio na Mjesecu nosi njegovo ime Humoldtovo lunarno more. Mnoge obrazovne institucije, univerziteti i koledži prije svega u Južnoj Americi ali i SADu nose njegovo ime. Veoma je poznata i cijenjena stipendija koju dodjeljuje njemačka vlada istraživačima iz cijelog svijeta.

Tako je Alexander vfon Humboldt ostao da živi na različim mjestima i na različite načine. Najvažnije je da njegova nauka i otkrića žive i predtsavljaju trasu, liniju vodilju za suvreman shvatanja različiti pocesa i zakonitosti u prirodi. Malo je ljudi tokom povjesti   ostavilo ovakav trag u svjetskoj nauci općenito. Ono što možemo i trebamo učiniti je da se s vremna na vrijeme sjetimo ovakvih pojedinaca, koji su zadužili čovječanstvo među koje spada i Alexander von Humboldt.

(Objavljeno u časopisu Fondeko svijet br. 28. 2009 godine, autor Prof.dr. Sead Vojniković)

PROF. DR. HEINZ ELLENBERG (1913. – 1997.) – ŽIVOT I RAD

PROF. DR. HEINZ ELLENBERG (1913. – 1997.) – ŽIVOT I RAD

Za dr. Ellenberga sam čuo kao student Šumarskog fakulteta, više se i ne sjećam na kojim predavanjima i kojoj godini. U to vrijeme bilo je to još jedno od naučnih imena za koje smo čuli tokom školovanja. Pravu naučnu veličinu ovog naučnika tek sam shvatio čitajući njegovu knjigu napisanu u koautorstvu sa Mueller – Domoboisom, „Aims and method of Vegetation Ecology – Metode i ciljevi vegetacijskih istraživanja“, objavljenu prvi put 1974. godine, (2002. objavljena kao reprint). Iako je prošlo dvanaest godina od smrti jednog od velikana svjetske naučne scene ekologije i vegetacije prof. dr. Heinz Ellenberga, u našim stručnim i ekološko-informativnim medijima gotovo da nije spomenuta ova informacija. Stoga sa dužim zakašnjenjem pišem ovaj rad posvećen ovom velikom istraživaču.

Život

Heinz Ellenberg je rođen 01.08.1913. godine u mjestu Hamburg – Harbug. Ellenbergov otac koji je bio učitelj umro je tokom njegove prve godine života. Od 1920. do 1932. godine mladi Ellenberg se školovao u Hannoveru, gdje je prvi put I stupio u kontakt sa drugim velikanom vegetacijskih istraživanja Reinholdom Tüxenom. Godine 1932. odlazi u Montpellier, gdje je studirao „ecologiju“ pod utjecajem poznatog švicarskog fitocenologa Josias Braun – Blanqueta. Studije botanike, zoologije, hemije i geologije nastavlja u univerzitetskim centrima Njemačke: Heidelbergu, Hannoveru i Goettingenu. Doktorirao je u Goettingenu pod mentorstvom Franza Firbasa. Poslije doktoriranja radi u centralnom birou za vegetacijska kartiranja u Hannoveru, gdje nastavlja ranije započetu saradnju sa Reinholdom Tüxenom. 1941. godine se ženi sa svojom životnom saputnicom Charlotte Metelmann. Tokom Drugog svjetskog rata je uspio baviti se „istraživačkim“ poslovima, zaštitom bunkera vegetacijskim pokrovom – umjetnim ozeljenjavanjem, radi umanjenja njihove vidljivosti iz zraka. Poslije rata, 1947. je radio u Stuttgartu kao asistent Heinrich Waltera, gdje je habilitirao 1948. godine. 1953. godine postaje profesor Botanike na Univerzitetu u Hamburgu, a 1958. godine direktor Odsjeka za Botaniku na prestižnom politehničkom Univerzitetu ETH u Zürichu. Godine 1966. odlazi u Univerzitet u Goettingenu, gdje postaje professor emeritus 1981. godine. Umro je 02.05.1997. godine u Goettingenu.

                                                       PROF. DR. HEINZ ELLENBERG

(izvor:  https://www.google.com/search?q=HEINZ+ELLENBERG&tbm=isch&ved=2ahUKEwihj5WrvKXvAhWExuAKHQ66AowQ2-cCegQIABAA&oq=HEINZ+ELLENBERG&gs_lcp=CgNpbWcQAzIECAAQHlD-f1j-f2DhgQFoAHAAeACAAWGIAWGSAQExmAEAoAEBqgELZ3dzLXdpei1pbWfAAQE&sclient=img&ei=UJlIYKGnIYSNgweO9IrgCA&bih=937&biw=1920&rlz=1C1JZAP_enBA885BA885)

Nauka

Jedno od Ellenbergovih osnovnih pitanja bilo je: „Šta kontroliše kombinaciju biljnih vrsta u zajednici na terenu“? Za ovo pitanje je dao odgovor u „Hohenheimer Groundwater Experimentu“. Ellenberg je jasno prikazao razliku između fiziološkog i ekološkog ponašanja biljaka. Eksperimentalno je posijao dvije vrste roda Bromus u monokulturi (bilo je odsustvo kompeticije između vrsta), duž gradijenta vlažnosti. Nadalje je u mješavini vrsta ponovio eksperiment (sa prisutnom kompeticijom između vrsta), gdje su tek onda vrste pokazale jasnu preferenciju prema suhom ili vlažnom dijelu gradijenta. Ovim eksperimentom je objasnio uzročnost pojavljivanja – distribucije biljaka, odnosno modela javljanja u prirodi. Ovim eksperimentom je postavio nove naučne termine: fiziološki optimum i ekološki optimum.Ove rezultate i druge aspekte koncepta ekoloških grupa prikazao je u radu „Metode i ciljevi vegetacijskih istraživanja“, koji predstavlja prvi sintetski prikaz evropskog i anglo - američkog pristupa vegetacijskoj ekologiji. Među prvim istraživačima je shvatio važnost povezivanja ove dvije naučno dosta suprostavljene škole – pravca i naučno objektivno, prikazao prednosti i nedostatke obje škole. Ovaj rad napisan na engleskom jeziku je također značio približavanje Ellenbergovih shvatanja I „evropske“ vegetacijske nauke sa ekolozima engleskog govornog područja. Malo je poznato da je u svom sljedećem kapitalnom djelu iz 1974. god.: „Zeigerwere von Pflanzen in Mitteleuropa“ Ekološke indikatorske vrijednosti vrsta (tzv. Ellenbergove indikatorske vrijednosti vrsta), razvio na osnovu rada Rusa Leontya Remenskog. Ramensky je prvi koristio ordinacijski multivariantni sistem i metode za istraživanje vegetacije još 1930. god. koje su kasnije općeprihvaćene u anglo-američkoj vegetacijskoj školi. Ramensky i dr. su još 1956. god. skupili 1.400 vrsta evropske Rusije i izračunali kvalitativnu vrijednost tolerantnosti za vlagu, hraniva, ispašu ..., što je slično, ali detaljnije učinio Ellenberg za srednju Evropu. Rad Ramenskog i dr. zapravo na određeni način značio je prekretnicu u njegovom radu, jer je na ovaj način prihvatio ordinacione metode, a time i na indirektan način i Anglo – američke metode istraživanja vegetacije. Ovim pristupom pokazao je naučnu širinu u shvatanju i prihvatanju „drugih i drugačijih“ pravaca, škola i sistema i sa istoka i sa zapada, ne držeći se skoro „dogmatskih“ shvatanja koju su često pokazivali istraživači vegetacije u Evropi, ali i svijetu. Bio je voditelj prvog velikog međunarodno koordiniranog biološkog projekta: „Međunarodni biološki program –engl.: Internationa Biological Program (IBP)“ za Njemačku, gdje je ovaj projekat nazvan: „Solling Project“. Kompletni rezultati dvadesetogodišnjeg projekta 1966. – 1986. god. prikazani su u knjizi: „Oekosystemforschung – Ergenbnisse des Solling Projekts 1966. – 1986.“.

Publikacije i radovi

Prof. dr. Hinz Ellenberg objavio je više od dvijestotine naučnih radova uključujući i nekoliko knjiga, samostalno ili u koautorstvu sa drugim autorima. Svakako jedna od njegovih najčitanijih knjiga je: „Vegetation Mitteleuropas mit den Alpen in oekologischer, dinamischer und historischer Sicht“, koja je doživjela pet izdanja. Prvo izdanje se pojavilo davne 1963. godine, a posljednje neposredno pred njegovu smrt 1996. godine. Četvrto izdanje ove knjige iz 1986. god. u potpunosti prevedeno na engleski jezik, pojavilo se pod nazivom: „Vegetation Ecology of Central Europe“. Zajedno sa poznatim Hrvatskim istraživačima dr. Ivom Horvatom i dr. Vjekoslavom Glavačem objavio je knjigu 1974. god. pod nazivom: „Vegetation Südosteuropas“, gdje je obrađena vegetacija jugoistočne Evrope i predstavlja kapitalno djelo za prirodnjake naših krajeva. Osim do sada navedenih knjiga u njegova značajna djela mogu se navesti: Oekosystemforshung, Oekologische Beitraege zur Umveltgestaltung, Bauernhaus und Landschaft in oekologischer und historischer Sicht, Wiesen und Weiden und ihre standoertliche Bewertung i dr.

Nagrade

Zbog izuzetnih naučnih dostignuća, uspjeha i aktivnosti prof. dr. Heinz Ellenberg obavljao je dužnost predsjednika Međunarodne asocijacije za vegetacijska istraživanja – engl.: International Association for Vegetation Science (IAVS), čiji je bio i doživotni počasni član. Godine 1977. primio je prestižnu nagradu „Tansley Lecture“, Britanskog ekološkog društva – British Ecological Society za objavljeni rad: „Man´s influence on tropical mountain ecosystem in South America“. Zbog svojih širokih naučnih pogleda, shvatanja i međunarodne saradnje dr. Ellenberg imao je titulu počasnog doktora nauka na četiri univerziteta: Münchenu, Zagrebu, Münsteru i Lüeneburgu. Povodom njegovog 70. i 80. rođendana objavljena je njegova kompletna bibliografija u izdanju Njemačkog ekološkog društva – German Ecological Society. Naučni rad i izvanredna ljudska veličina prof. dr. Heinz Ellenberga, ostavili su trag ne samo na njegove studente i doktorante, nego i mnoge druge istraživače vegetacije i ekologije biljaka, ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Iako je bio ekolog u holističkom značenju, njegov rad i utjecaj na modernu ekologiju uključujući i analizu ekosistema, imao je snažan odraz na aplikativne vegetacijske nauke: u oblasti šumarstva i poljoprivrede. Stoga će njegov rad još dugo živjeti kroz nove generacije „ekologa vegetacije“.

(Ovaj post je ranije objavljen kao članak u časopisu Naše šume br. 16.-17., 2009. godine od autora prof.dr. Seada Vojnikovića.)