NAŠA VEZA
Koliko
smo svjesni naše povezanosti sa planetom kojom hodamo??? Da li se moderan
čovjek ili ljudska zajednica odvajaju od prirode??? Da li mi možemo uopće kao
bića da se odvojimo od zemlje???
Mi kao
dio ekosistema povezani smo sa okolišom (abiotskim dijelom ekosistema), što
uslovaljava naše fizičko opstajanje: zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana
koju jedemo... Međutim ovo je pojednostavljeno sagledavanje naše veze za
prirodom. Postoje dublje veze koje Homo Sapiens i humano društvo ima sa našom
planetom Zemljom i prirodom koja je čini. Ove dublje veze su duhovne. Za razliku od ekosistemskih veza, teško je
prikazati našu duhovnu vezu sa prirodom i našom Planetom. Možda je ove veze
najbolje pokušati naći u osnovici pojedinih riječi ili religijskoj osnovi. Ove veze su stare koliko i čovječanstvo i u
njima se ogleda naš odnos i naša veza prema majčici prirodi.
Dakle
postoji li etimološka veza čovjeka i Zemlje (u kontekstu prirode)? Možda izgleda
daleko ali čovjek i zemlja su jako povezani kroz jezik. Riječi Human i Humus
imaju istu polaznu etimološku osnovu HUM. Ove korijenske riječi su HUM koje
potiču od latinskog HUMUS, što znači ZEMLJA, a osnovica je i latinskog humanus što znači ČOVJEK. Počinje sa lat. HUMus
- zemlja, zatim postaje eng. HUMble
-skromno, ponizno; konačno do HUMan. U
pogledu etimologije riječi “human” od
koje dobijamo eng. pridjev “humane” i
eng. imenicu “humanity”. Trenutna
definicija humanosti je data kao: „filantropski, dobronamjeran, ljubazan,
nježan; učen, rafiniran, civilizovan.”
Navedeno
pokazuje intimnu, duhovnu, pradavnu vezu čovjeka sa zemljom kao bića Zemlje. Ove etimologije su blisko povezane, obje
potiču iz ideje da je zemlja naša osnovica života. Navedeno upućuje da treba da
shvatimo koliko smo svi međusobno povezani sa planetom i tlom po kojem hodamo i
sa prirodom u kojoj živimo. Svojim etimološkim porijeklom riječi zemlja (lat. Humus) nas - Homo Sapiens-e uči da budemo humani, dobri ljudi, i izvorno
pradavno povjiesno pokazuje našu odanost zemlji koja nam daje život.
Našu
duhovnu vezu sa Zemljom/zemljom možemo potražiti i u religijskim spisima. I u ovim spisima shvatamo da je zemlja naša
osnovica, naša polazna i krajnja tačka bivstvovanja na zemlji. Nije slučajno
što se zove Adam, od hebrejskog adamah,
što znači zemlja. U kršćanstvu se
navodi "Jahve, Bog, napravi čovjeka
od praha zemaljskog i u nosnice mu
udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša". Također, tokom
vjerosluženja u npr. katoličanstvu se navodi: “Sjeti se, čovječe, da si prah
i da ćeš se u prah vratiti”, što
također upućuje na duhovnu vezu između zemlje
(prirode), Boga i čovjeka. U Kur'an-u piše "A Adema smo Mi stvorili od ilovače, od gline ustajale, .....!" (Kur'an, sura Hidžr, 26., 27.). U
suri Taha, se navodi: „Stvorili smo vas
od zemlje, zemlji ćemo vas vratiti, a potom ćemo vas ponovo iz nje izvesti“.
U svim ovim vjerovanjima zajednička poveznica je zemlja, jer čovjek je dio zemlje - prirode.
U
konsekvenci i Karl Marx smatra da je čovjek dio prirode. Iako implicite ne
govori o zemlji ili prirodi govoreći o otuđenju čovjeka, Marx govori o otuđenju
čovjeka od prirode. Ovim on zapravo veže prirodu i čovjeka kao jedno, mada on u
odnosu čovjeka i prirode gleda kroz rad. Rad otuđuje čovjeka, njegovo vlastito
tijelo i prirodu izvan njega, njegovu ljudsku bit, odnosno otuđenje čovjeka od
čovjeka. Ako je čovjeku otuđena njegova rodna bit znači da je jedan čovjek
otuđen drugome, i otuđen je od prirode.
Da li
smo još kao društvo i civilizacija vezani za zemlju, prirodu? Nastankom
industrijske revolucije polako ali značajno se odvajamo od zemlje i prirode.
Čovjek sebe više ne posmatra kao dio prirode iz koje je nastao, nego se sve
više postavlja kao njen vlasnik,
odnosno neko ko živi naspram prirode, a ne sa prirodom. Drugačije rečeno, više sebe ne osjeća kao dio prirode nego
postavlja prirodu nasuprot sebe, čime, kako je Marx rekao, sebe, svoju
bit otuđuje od prirode. Ovo se pojačava željom čovjeka da kontrolira, osvaja i
eksploatiše prirodu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe suvremenog ljudskog
društva - čovjeka.
U
modernom dobu odvojenom od prirode umjesto slobode koju nam “daje” nova
tehnologija, dolazimo u obrnuti proces, gdje se vrijednuje što, kako i koliko
se proizvodi. Postoji leksičko upotpunjavanje kvazishvatanja veze sa prirodom
npr.: zelena rješenja; zelene agenda; zelena ekonomija; zeleni gradovi..., koje
predstavljaju načješće samo fraze koje „povezuju“ moderno društvo sa prirodom.
Zapravo za svaku od ovih termina ne postoji jasna definicija nego
predstavljaju samo populističko shvatanje koje se koristi kako ko hoće ili kako
kome zatreba. Čini se da što je više navedenih atributa „zeleni“ (grad, rješenja,
ekonmija, hrana..), sve smo kao društvo udaljeniji i odvojeniji od prirode.
Najbliži smo bili prirodi kada se ovaj atribut uopće nije koristio. Navedeno najčešeće predstavlja markentinški „trik“ koji povezuje neku
tehnologiju ili finacijske procese sa prirodom, u želji da se pod plaštom
očuvanja prirode zarade dodatna sredstva.
Pogrešno
se smatra da postoje naučno tehnička i tehnološka rješenja za sve probleme
ljudske civilacije. U suvremenom dobu čovjek postaje samo onaj koji stvara
vrijednost – odnosno prizvođač, što ga vodi u suprotnu stranu od samog naziva sa
početka teksta iz humanog u dehumanizirajući odnos (odnosno odvaja
ga od prirode), što je odlika modernog
društva. Veoma je opasno što su ovi kriteriji isključivo proizvodni - dehumanizirajući
kriteriji i odvojenost od prirode ušli u obrazovanje, nauku i kuluturu modernog
čovjeka.
Navedeno
predstavlja reduciranu viziju čovjeka prema prirodi. Odvojesnost čovjeka od
prirode je pogubna, jer čovjek na ovaj način jednosmjerno gleda prirodu, ne
gledajući sebe u njoj. Na ovaj način stvara se iluzija, pogrešan dojam – slika,
usljed naše odvojenosti od prirode. Čovjek sebe gleda kao nekoga ko je
povlašten, u odnosu na prirodu, neko ko kreira fizičke uvjete svoga opstanka,
poboljšanja materijalnog statusa i uopće života. Mi se u zadnjim dekadama postojanja ljudskog
društva nismo pomakli ni milimetra od antropocentričnog poimanja svijeta
(iako je to propagirano), nego čak naprotiv ovo shvatanje pojačavamo.
Da bi
opstali kao civilizacija neophodno je da čovjek ponovo otkrije sebe u prirodi, da
otkrije sebe kao dio prirode. Navedeno znači i jačanje društvene svijesti o
našoj vezi sa prirodom, što treba da vodi jačanju društvenih nauka koje terba
da objasne našu vezu sa prirodom posmatranu iz rakusa prirode. Na ovakav načun čovjek
može da otkrije svoju slobodu unutar toga, kao zemaljsko biće bezgraničnih
mogućnosti, koje nije vezano isključivo za tehničko-tehnološke sisteme,
proizvodnu specijalizaciju ili samu proizvodnost. Na ovakav način čovjek sebe
otkriva kao dio prorode, čiji je on neotuđivi dio.
Takav
svijet nije samo tehničko-tehnološki i proizvodni objekat, već je to onaj svijet koji pruža
čovjeku mogućnost da otkrije i samog sebe u prirodi kao njen neodvojivi dio.
