NAŠA VEZA

 

NAŠA VEZA

Koliko smo svjesni naše povezanosti sa planetom kojom hodamo??? Da li se moderan čovjek ili ljudska zajednica odvajaju od prirode??? Da li mi možemo uopće kao bića da se odvojimo od zemlje???

Mi kao dio ekosistema povezani smo sa okolišom (abiotskim dijelom ekosistema), što uslovaljava naše fizičko opstajanje: zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo... Međutim ovo je pojednostavljeno sagledavanje naše veze za prirodom. Postoje dublje veze koje Homo Sapiens i humano društvo ima sa našom planetom Zemljom i prirodom koja je čini. Ove dublje veze su duhovne.  Za razliku od ekosistemskih veza, teško je prikazati našu duhovnu vezu sa prirodom i našom Planetom. Možda je ove veze najbolje pokušati naći u osnovici pojedinih riječi ili religijskoj osnovi.  Ove veze su stare koliko i čovječanstvo i u njima se ogleda naš odnos i naša veza prema majčici prirodi.  

Dakle postoji li etimološka veza čovjeka i Zemlje (u kontekstu prirode)? Možda izgleda daleko ali čovjek i zemlja su jako povezani kroz jezik. Riječi Human i Humus imaju istu polaznu etimološku osnovu HUM. Ove korijenske riječi su HUM koje potiču od latinskog HUMUS, što znači ZEMLJA, a osnovica je i latinskog humanus što znači ČOVJEK. Počinje sa lat. HUMus - zemlja, zatim postaje eng. HUMble -skromno, ponizno; konačno do HUMan. U pogledu etimologije riječi “human” od koje dobijamo eng. pridjev “humane” i eng. imenicu “humanity”. Trenutna definicija humanosti je data kao: „filantropski, dobronamjeran, ljubazan, nježan; učen, rafiniran, civilizovan.”

Navedeno pokazuje intimnu, duhovnu, pradavnu vezu čovjeka sa zemljom kao bića Zemlje.  Ove etimologije su blisko povezane, obje potiču iz ideje da je zemlja naša osnovica života. Navedeno upućuje da treba da shvatimo koliko smo svi međusobno povezani sa planetom i tlom po kojem hodamo i sa prirodom u kojoj živimo. Svojim etimološkim porijeklom riječi zemlja (lat. Humus) nas - Homo Sapiens-e uči da budemo humani, dobri ljudi, i izvorno pradavno povjiesno pokazuje našu odanost zemlji koja nam daje život.  

Našu duhovnu vezu sa Zemljom/zemljom možemo potražiti i u religijskim spisima.  I u ovim spisima shvatamo da je zemlja naša osnovica, naša polazna i krajnja tačka bivstvovanja na zemlji. Nije slučajno što se zove Adam, od hebrejskog adamah, što znači zemlja. U kršćanstvu se navodi "Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša". Također, tokom vjerosluženja u npr. katoličanstvu se navodi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, što također upućuje na duhovnu vezu između zemlje (prirode), Boga i čovjeka. U Kur'an-u piše "A Adema smo Mi stvorili od ilovače, od gline ustajale, .....!" (Kur'an, sura Hidžr, 26., 27.). U suri Taha, se navodi: „Stvorili smo vas od zemlje, zemlji ćemo vas vratiti, a potom ćemo vas ponovo iz nje izvesti“. U svim ovim vjerovanjima zajednička poveznica je zemlja, jer čovjek je dio zemlje - prirode.

U konsekvenci i Karl Marx smatra da je čovjek dio prirode. Iako implicite ne govori o zemlji ili prirodi govoreći o otuđenju čovjeka, Marx govori o otuđenju čovjeka od prirode. Ovim on zapravo veže prirodu i čovjeka kao jedno, mada on u odnosu čovjeka i prirode gleda kroz rad. Rad otuđuje čovjeka, njegovo vlastito tijelo i prirodu izvan njega, njegovu ljudsku bit, odnosno otuđenje čovjeka od čovjeka. Ako je čovjeku otuđena njegova rodna bit znači da je jedan čovjek otuđen drugome, i otuđen je od prirode.

Da li smo još kao društvo i civilizacija vezani za zemlju, prirodu? Nastankom industrijske revolucije polako ali značajno se odvajamo od zemlje i prirode. Čovjek sebe više ne posmatra kao dio prirode iz koje je nastao, nego se sve više postavlja kao njen vlasnik,  odnosno neko ko živi naspram prirode, a ne sa prirodom. Drugačije rečeno, više sebe ne osjeća kao dio prirode nego  postavlja prirodu nasuprot sebe, čime, kako je Marx rekao, sebe, svoju bit otuđuje od prirode. Ovo se pojačava željom čovjeka da kontrolira, osvaja i eksploatiše prirodu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe suvremenog ljudskog društva - čovjeka.

U modernom dobu odvojenom od prirode umjesto slobode koju nam “daje” nova tehnologija, dolazimo u obrnuti proces, gdje se vrijednuje što, kako i koliko se proizvodi. Postoji leksičko upotpunjavanje kvazishvatanja veze sa prirodom npr.: zelena rješenja; zelene agenda; zelena ekonomija; zeleni gradovi..., koje predstavljaju načješće samo fraze koje „povezuju“ moderno društvo sa prirodom. Zapravo za svaku od ovih termina ne postoji jasna definicija nego predstavljaju samo populističko shvatanje koje se koristi kako ko hoće ili kako kome zatreba. Čini se da što je više navedenih atributa „zeleni“ (grad, rješenja, ekonmija, hrana..), sve smo kao društvo udaljeniji i odvojeniji od prirode. Najbliži smo bili prirodi kada se ovaj atribut uopće nije koristio.  Navedeno najčešeće predstavlja  markentinški „trik“ koji povezuje neku tehnologiju ili finacijske procese sa prirodom, u želji da se pod plaštom očuvanja prirode zarade dodatna sredstva.

Pogrešno se smatra da postoje naučno tehnička i tehnološka rješenja za sve probleme ljudske civilacije. U suvremenom dobu čovjek postaje samo onaj koji stvara vrijednost – odnosno prizvođač, što ga vodi u suprotnu stranu od samog naziva sa početka teksta iz humanog u dehumanizirajući odnos (odnosno odvaja ga od prirode),  što je odlika modernog društva. Veoma je opasno što su ovi kriteriji isključivo proizvodni - dehumanizirajući kriteriji i odvojenost od prirode ušli u obrazovanje, nauku i kuluturu modernog čovjeka.  

Navedeno predstavlja reduciranu viziju čovjeka prema prirodi. Odvojesnost čovjeka od prirode je pogubna, jer čovjek na ovaj način jednosmjerno gleda prirodu, ne gledajući sebe u njoj. Na ovaj način stvara se iluzija, pogrešan dojam – slika, usljed naše odvojenosti od prirode. Čovjek sebe gleda kao nekoga ko je povlašten, u odnosu na prirodu, neko ko kreira fizičke uvjete svoga opstanka, poboljšanja materijalnog statusa i uopće života.  Mi se u zadnjim dekadama postojanja ljudskog društva nismo pomakli ni milimetra od antropocentričnog poimanja svijeta (iako je to propagirano), nego čak naprotiv ovo shvatanje pojačavamo.

Da bi opstali kao civilizacija neophodno je da čovjek ponovo otkrije sebe u prirodi, da otkrije sebe kao dio prirode. Navedeno znači i jačanje društvene svijesti o našoj vezi sa prirodom, što treba da vodi jačanju društvenih nauka koje terba da objasne našu vezu sa prirodom posmatranu iz rakusa prirode. Na ovakav načun čovjek može da otkrije svoju slobodu unutar toga, kao zemaljsko biće bezgraničnih mogućnosti, koje nije vezano isključivo za tehničko-tehnološke sisteme, proizvodnu specijalizaciju ili samu proizvodnost. Na ovakav način čovjek sebe otkriva kao dio prorode, čiji je on neotuđivi dio.

Takav svijet nije samo tehničko-tehnološki i proizvodni  objekat, već je to onaj svijet koji pruža čovjeku mogućnost da otkrije i samog sebe u prirodi kao njen neodvojivi dio.