ZLATO NA ZRNU
ROGAČA
O Međunarodnom sistemu jedinica (SI sistem)
(francuski: Système International
d'Unités) se uči u VI ili VII razredu osnovnih škola. Predstavlja
planetarno najraprostranjeniji sistem
mjernih jedinica koji se koristi za fizičke jedinice. Osnovne mjerne jedinice su: masa - kg; dužina
- m, vrijeme - sek; jačina električna struje – A; temperatura – K; količina
supstance - mol; jačina svjetlosti – Cd.
Početak SI sistema možemo vezati za sredinu XIX vijeka, kada se formira Međunarodni
ured za utege i mjere.
Sve ove osnovne mjerne jedinice imaju svoje
definicije. Moramo istaći da se definicije mijenjale kako je napredovala nauka
i tehnologija. Od svih osnovnih mjernih jedinica, za potrebe ovog teksta će mo
se osvrnuti na masu (kg) i dužinu (m). Kada sam krenuo u osnovnu školu
definicija metra je glasila da je to : „40-milijunti
dio dužine meridijana koji prolazi kroz Pariz“, gdje se čuvao i njegov
etalon - pramjera. Kada sam krenuo u srednju školu, metar je bio određen talasnom
dužinom određenoga elektromagnetskoga zračenja. Danas se metar definiše kao dužina
putanje koju u vakumu pređe svjetlost za 1/299 792 458 sekundi.
Masa (kg) je od sredine XIX vijeka do prije 5
godina imala za definiciju: „Kilogram je
masa međunarodnog etalona (pramjera) kilograma“ (koji se također čuva u
Parizu) i zapravo predstavlja međunarodni dogovor što je to kilogram. Dugo
tragalo za naučnom definicijom mase, ne koristivši etalon (pramjeru). Od 2018.
godine definicija kilograma time što je Planckova
konstanta određena da iznosi točno 6,62607015⋅10−34 J⋅s i ta definicija je stupila na snagu 20. maja
2019. godine. Time ja etalon – pramjera mase 1 kg otišao u povijest.
Međutim da li je to baš tako, da li je etalon
mase povijest? Kao što je u prirodi uobičajeno, stvari nisu crno – bijele,
postoji etalon koji se i danas koristi upravo za masu i to za najvrijednije
materijale na zemlji: zlato, dijamant, platinu i srebro. O čemu se radi? Masa
ali i finoća ovih vrijednih materijala se izaržava u karatima. Karat ima vezu sa prirodom, odnsono sa sjemenom jedne
biljke.
Rogač ili Cetraonia silqua je vrsta drveta iz porodice Fabaceae, odnosno Leptirnjača - Mahunarki koja raste u Mediteranu. Poznata je kao jestiva i ljekovita vrsta (brašno od rogača koje se koristi u prehrani ili liječenju dijareja). Latinsko ime roda Ceratonia odnosi se na oblik mahuna, koje su poput roga, potječe od grčke riječi keras (rog). Interesantno je da je i naš narodni naziv vezan za rog - rogač. Najčešće se smatra prema različiti botaničkim etimološkim rječnicima latinska riječ “siliqua” znači mahuna, što je uticalo na latinsko ime vrste. Uvidom u opći rječnik latinskog jezika može se naći da se mahuna prevodi kao – legumen (što zaparavo i daje ime porodice Leguminosa odnosno Fabaceae). Ovo zapravo opovrgava vezu na naziva vrste rogača C. siliqua sa mahunom. Za ime vrste C. siliqua možemo naći i vezu u starorimskom novcu koji je imao naziv “siliqua”. Riječ "siliqua" na latinskom jeziku označava mjeru za suhu hranu ili težinu, a posebno se odnosila na jedinicu za mjerenje suhih plodova poput graha, pšenice ili općenito orašastih plodova. Također, riječ "siliqua" se koristila za naziv srebrnog novca koji se koristio u Rimskom carstvu od 3. stoljeća. Ovisno o razdoblju, vrijednosti i lokaciji, “siliqua” je mogla biti jedinica težine ili novca.Vezu starorimskog novca i rogača ćemo objasniti u nastavku teksta.
Plod rogača – Ceratonia siliqua
(foto: S. Vojniković)
Veze čovjeka sa rogačem su “zlatne”. Unutar ploda
rogača - mahune se nalaze sjemenke, a koje su vrlo slabo varijabilne u masi
(svako sjeme ima 0.18 grama). To je razlog da su se u prošlosti koristile
kao jedinica za mjerenje. Nekada kada su ljudi imali samo vagu za ravnotežu da
bi saznali težinu bilo kojeg predmeta, težina se mjerila brojanjem broja
jediničnih utega (sjemenki rogača) potrebnih
da se uravnoteži vaga. Sjemenke rogača su smatrane odgovarajućom jediničnom
težinom jer se činilo da imaju ujednačenu težinu. Sam naziv karat koji služi kao jedinica za mjeru
vaganja zlata i dragog kamenja dolazi od grčke riječi keration (zrno rogača). Naziv
je preko srednjovjekovnog francuskog, italijanskog, i arapskog qīrāṭ povezan sa starogrčkim – keration. Početkom 20. vijeka, težina
karata je određena na 200 miligrama, ili 0,2 grama. Tako npr, dijamant od 2
karata teži 400 miligrama ili 0,4 grama. Oznaka Kt (Karat) odnosi se na masu zlata ili dragog kamenja.
Karat se
također koristi i kao oznaka čistoće zlata gdje je jedan karat jednak udjelu mase zlata od 1/24
ukupne mase. Odnosno
također karat ali sa oznakom Ct (Carat) potiče iz istog izvora kertion
- kao i karat za masu - Kt, odnosno od sjemena rogača, ali se odnosi na finoću
zlata: jedan karat je jednak 1/24 dijela čistog zlata u leguri. Proporcija 1/24
seže u starorimsko doba tokom kojih je „siliqa“ (novac iz kasnog perioda
rimske imperije, 337 – 476. godine) bila jednaka 1/24 zlatnog
solidusa (također novac staroga Rima iz toga perioda). Drugim riječima, prsten
od 14 karata zlata sastoji se od 14 dijelova zlata i 10 dijelova nekog drugog
metala, poput bakra, a čisto zlato je ono od 24 karata. Kao
težina 1/1728 vaga = 0,189 g a novac je imao vrijednost 1/24 solidusa. Od
Konstantinovog perioda kovan samo u srebru, a ne u zlatu.
Tako je jedna mala sjemenka drveta rogača postala i ostala etalon – pramjera težine i finoće zlata, platine, dijamanta i
srebra (koja se i danas koristi). Međutim puno je važnije da je postala i
ostala simbol vrijednosti i čistoće, a posredno bogatsva i moći i tako značajno
uticala na ljudsku civilizaciju.
