Podcast Ekologika - Epizoda 17 _O biodiverzitetu

 Dragi prijatelji, kolege, studenti i svi pratioci "My Forests" stranice,

Veliko mi je zadovoljstvo da s vama podijelim link do mog gostovanja u podcastu "Ekologika," epizoda broj 17.

U ovoj epizodi razgovarali smo o biodiverzitetu i njegovom neprocjenjivom značaju za prirodu i za čovjeka, kao i o ulozi šuma u očuvanju klimatske ravnoteže. Dotakli smo se izazova s kojima se suočavamo u zaštiti ekosistema, od zagađenja i klimatskih promjena do krčenja šuma i nestanka autohtonih vrsta. Nadam se da će vam naš razgovor biti zanimljiv i da ćete iz njega nešto korisno naučiti.

Link:(903) Ekologika podcast epizoda 17 - Sead Vojniković - YouTube

S poštovanjem,

akademik Sead Vojniković

WOOD - WIDE - WEB “ŠUMSKI INTERNET” STVARNOST ILI FANTAZIJA

 MAJČINSKO DRVEĆE I ŠUMSKI SOCIJALIZAM: DA LI JE "ŠUMSKI INTERNET" FANTAZIJA?

Poštovani čitaoci bloga, drage kolege i studenti,

Sa zadovoljstvom vam dostavljam tekst MAJČINSKO DRVEĆE I ŠUMSKI SOCIJALIZAM: DA LI JE "ŠUMSKI INTERNET" FANTAZIJA, autora prof. dr. Daniela Immerwahra, originalno objavljenog u Guardianu, a prevedenog i objavljenog na Peščaniku od strane Marka Sinđića. Tekst je izuzetan i povezuje teme kao što su: šuma, Peter Wohlleben, Suzanne Simard, Stevie Wonder i film Avatar... Iako je malo duži, toplo vam preporučujem da ga pročitate.

Polaznu osnovu za tekst čini knjiga Petera Wohllebena „Tajni život drveća“, za koju sam već napisao prikaz na ovom blogu. Prikaz možete pročitati na sljedećem linku: My Forests: SILVA FABULARUM ili TAJNI ŽIVOT DRVEĆA (My Forests: SILVA FABULARUM ili TAJNI ŽIVOT DRVEĆA (myforestsba.blogspot.com)).

Također vam dostavljam link za članak preveden na Peščaniku od Marka Sinđića pod nazivom Šumski socijalizam (Šumski socijalizam – The Guardian – Peščanik (Šumski socijalizam - The Guardian - Peščanik (pescanik.net), kao i izvorni tekst na engleskom jeziku Mother trees and socialist forests: Is the ‘wood-wide web’ a fantasy? – Guardian (Mother trees and socialist forests: is the ‘wood-wide web’ a fantasy? | Trees and forests | The Guardian).

Iskreno se nadam da će vam se svidjeti.

S poštovanjem,
Sead Vojniković

PARADIGMA ŠUMARSTVA

 PARADIGMA ŠUMARSTVA

Početak je 2000-ih, polazak sa autobuske stanice u Sarajevu, linija za jedan manji grad u susjedstvu. U autobusu žena u ranim dvadesetim godinama sa svojim trogodišnjim ili četverogodišnjim sinom sjedi pored starijeg gospodina. S obzirom na duže putovanje, stariji gospodin iz kulture i možda komunikacijskih potreba, pita mlađu ženu treba li joj kakva pomoć, gdje putuje i šta radi. Ona odgovara na sva pitanja, pored ostalog da je studentica šumarstva. Stariji gospodin se zamisli pa odgovori: "Nisam ni znao da za lugara treba završiti fakultet!"

Ovaj odgovor jasno pokazuje naše mjesto u društvu, kako nas društvo vidi i identificira. Ali nije uvijek bilo tako. Šumarski fakultet je krajem XIX i većim dijelom XX vijeka bio cijenjen, posebno u zapadnoj Europi. Postavlja se pitanje, gdje je sada naša struka? Da li je ona postala i ostala profesija ili životni poziv? Koja je paradigma šumarstva danas?

Na ovo pitanje može djelimično odgovoriti upis studenata na Šumarski fakultet u Sarajevu, ali i bilo gdje u regiji. Naime, broj upisanih studenata na šumarski studij u BiH značajno opada! Koji je razlog za to? Loš marketing, stanje u privredi, otvaranje privatnih fakulteta kao opcija? Sve je tačno, ali postoje i dublji, na prvi pogled teško uočljivi razlozi.

Promijenila se paradigma svijesti i kulture, društva, pogotovo mladih ljudi. Posmatrajući društvo može se reći da "organska-prirodna" komponenta društva nestaje i počinje da preovladava "tehničko-tehnološka" komponenta u društvu. Mladi su gotovo apsolutno vezani za društvene mreže, internet, programiranje, generalno IT sektor. Možemo na prvi pogled reći da društvo postaje "tehnocentrično" i "antropocentrično". Da li fakultet kao zasebna institucija može da se bori protiv takvog narativa, main streama? Možemo li promijeniti tok, tako da društvo postane "ekocentrično"? Teško sve dok se ne promijeni naša kultura. I nije samo stvar "plitke ekologije", čestog populizma različitih NVO, populističkih "ideja" različitih vlada. Treba se promijeniti dubinski, tako da cjelokupno društvo postane svjesno potrebe "dubinske ekologije", odnosno da smo zaista na ivici održivosti i da je potrebno promijeniti stvari ka vraćanju organskoj komponenti naših života, odnosno prirodi, u protivnom nam neminovno dolazi distopija društva.

Za navedenu promjenu nam treba razvoj ESTETIKE i ETIKE kao filozofije društva. Estetika kao filozofska disciplina ispituje lijepo u umjetnosti, ali ispituje i lijepo u prirodi. Filozof Baumgartner je pod estetikom kao osjetilnom spoznajom podrazumijevao znanost o lijepom u umjetnosti i prirodi. Nauka o lijepom je ipak fokusirana na umjetnost kreiranu od ljudi, koju nazivamo kulturom. Danas je kultura malo fokusirana na prirodu, iako riječ kultura potiče od lat. "cultiore" što znači - obrađivati zemlju. Zapravo, kultura je dio prirode, a priroda je dio nas. Mi smo rođeni da spoznamo što je lijepo. A lijepa je i priroda. Moramo mlade učiti ljepoti prirode, malo će ko reći da neki leptir, cvijet ili neki pejzaž sa vodopadom nije lijep... Ali nažalost, dosta se toga kod mladih izgubilo u percepciji i zaključivanju. Prizor je lijep, ali samo ako dođe iz fotografije sa "mreže" – računara, tableta ili mobitela, malo će ko od mladih odlučiti da sam "ispita" prirodu i njenu ljepotu.

Drugi dio našeg posmatranja prirode treba biti vezan za ETIKU. Nažalost, u BiH je malo poznato djelo "Ljetopis pješčanog okruga" koje je objavljeno 1948. godine u SAD-u, autora Aldo Leopolda (američkog šumara i filozofa, koje je prevedeno u Zagrebu 2021). Inače, Aldo Leopolda mnogi smatraju za jednog od otaca ekofilozofije, a sama navedena knjiga se smatra "Biblijom ekološkog pokreta". U navedenom djelu Leopold briljira u shvatanju važnosti očuvanja staništa mnogo godina prije nego što se počinje shvatati važnost očuvanja prirode od drugih stručnjaka. U navedenoj knjizi, pored svih drugih briljantnih eseja, u eseju "Etika zemlje", Aldo zaključuje da ekološki gledano, etika je ograničenje slobode djelovanja u borbi za opstanak. Znanstveno definirano, ETIKA predstavlja filozofsku disciplinu koja ispituje zasnovanost i izvor morala, temeljne kriterije za vrednovanje ljudskog djela kao i opće ciljeve i smisao moralnih htijenja i djelovanja. Filozofski gledano, etika je razlikovanje društveno poželjnog od društveno nepoželjnog ponašanja. Aldo zaključuje da zajednica pokušava integrirati pojedinca u društvo, demokratija pak nastoji integrirati društvenu organizaciju u pojedinca. Međutim, još uvijek ne postoji etika koja bi se bavila odnosom čovjeka prema zemlji, biljkama i životinjama. Leopold razočarano zaključuje da je odnos prema zemlji još uvijek ekonomski – podrazumijeva povlastice, izostavlja obaveze. Koliko se navedeno promijenilo danas, sami zaključite iz uvoda da je društvo najviše antropocentrično i tehnocentrično, a najmanje ekocentrično. Nadalje, prema Aldu, etika zemlje proširuje granice zajednice na način da uključi kompletnu prirodu, abiotiski i biotski dio: tla, vode, biljke, životinje i biocenoze, tj. ekosisteme u našu prirodnu etičnost koju naziva Etika zemlje. On zamjećuje da etika zemlje ne može spriječiti promjene, upravljanje i korištenje prirodnih "resursa", ali ona potvrđuje da "resursi" imaju pravo postojati u prirodnom stanju. Ona čovjeka, homo sapiensa, mijenja iz osvajača zemljišne zajednice u njenog običnog stanovnika. Evolucija etike zemlje nije stacionarna, ona je dinamična, podjednako je intelektualni kao i emocionalni proces. Zaštita prirode popločena je dobrim namjerama koje su se pokazale uzaludnima, možda čak i opasnima, jer su lišene kritičkog razumijevanja. Mehanizam djelovanja isti je kao i za svaku vrstu etike – društveno odobravanje za ispravna djela, društveno neodobravanje za pogrešna, zaključuje naš kolega šumar Aldo Leopold.

Navedeno ukazuje da nam je potreban holistički pristup u očuvanju naše planete, koji se treba temeljiti na promjeni društvene paradigme kada će se cijeniti ekocentričnost uz poseban naglasak na ESTETIKU i ETIČNOST. Tek kada se navedeno promijeni možemo očekivati bolje dane za upis na šumarski studij.

Podcast Ekologika - Epizoda 1 _O šumama

Dragi prijatelji, kolege, studenti i svi pratioci "My Forests" posta,

Imam zadovoljstvo da podelim sa Vama link ka mom gostovanju na prvom izdanju podcasta "Ekologika" - epozoda 1. U ovoj epizodi, razgovarali smo o važnosti očuvanja šuma i ekološkim izazovima sa kojima se suočavamo danas. Nadam se da ćete uživati u našem razgovoru i da će Vam biti inspirativan i informativan.

(Link: https://youtu.be/Ks9ihhPHnOQ/)

Srdačno,

Akademik prof.dr. Sead Vojniković.

PREDAVANJE - O NEPCU

 PREDAVANJE - "O NEPCU"

Poštovane kolege, prijatelji i pratioci bloga o tekstu  pod nazivom: "Dokle nas je nepce dovelo?" (https://myforestsba.blogspot.com/2024/03/dokle-nas-je-nepce-dovelo.html) sam  17.04.2024. imao predavanje na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajvu povodom Otvorenih dana Šumarskog fakulteta. Cijelo predavanje je snimano od strane kolega sa Fakulteta (na čemu im se zahvaljujem) te je stavljeno na fb stranicu Fakulteta. Predavanje možete pogledati na linku:

https://www.facebook.com/share/v/Kekha7exXMhcpQmx/?mibextid=qi2Omg

Hvala Vam na posjeti i praćenju ovog bloga.

Srdačan pozdrav i s poštovanjem,

Sead Vojniković. 

DOKLE NAS JE NEPCE DOVELO

 

DOKLE NAS JE NEPCE DOVELO

Prošlost

Kuhinja srednjeg vijeka bila je rezultat različitih kulinarskih uticaja, uključujući rimske, germanske, keltske i osmanske tradicije. U srednjem vijeku u Europi hrana je često bila jednostavna, sa manje začina i više oslanjanja na lokalno uzgajane proizvode i lokalno začinsko bilje, suho voće, sol i u meditersnskom području na maslinovo ulje. Međutim, razne “novotarije” iz međunarodne trgovine i ratova od 12. stoljeća nadalje postupno su se širile višom srednjom klasom srednjovjekovnih gradova. Ove inovacije uključivale su i “nove začine” - bolje reći za Europu nove začine..

Začini iz Azije su bili među najtraženijim i najskupljim proizvodima dostupnim u Europi u srednjem vijeku, najčešći su bili: crni biber (Piper nigrum – drvenasta penjačica), cimet (Cinnamomum verum - malo uvijekzeleno drvo do 15 m visine), kumin (Cuminum cyminum - jednogodišnja biljka), muškatni oraščić (Myristica fragrans - uvijekzeleni grm), đumbir (Zingiber officinale - zeljasta, višegodišnja biljka), kardamon (Elettaria cardamomum - zeljasta, višegodišnja biljka) i klinčić (Syzygium aromaticum – drvo do 12 m visine).  Potražnja za začinima u srednjovjekovnoj Europi bila je ekstravagantna i odražavala se u potrazi za modom, formiranju ukusa i rastu trgovine luksuzom. Europska elita također je žudjela za začinima u srednjem vijeku, vjerujući da su začini iz "raja" i da su povezani s njim. Međutim začini su bili izrazito skupi. U ranom srednjem vijeka (prije križarskih ratova), azijski začini u Europi bili su nevjetrovatno skupi i koristili su ih uglavnom samo jako bogati. Jedna Funta (0,45 kg) šafrana koštala je isto koliko i jedan konj; jedna Funta đumbira, koliko i jedna ovca.  Njemačka tablica cijena iz 1393. godine navodi da funta muškatnog oraščića vrijedi 7 debelih volova. Diljem Europe pojedinačna zrna bibera bila su prihvaćena kao valuta za plaćanje poreza, cestarina i stanarina. Mnogi europski gradovi vodili su svoje račune u “biberu” – “papru”, pa otuda vjerovatno potiče riječ da je neko nešto “papreno platio”. Bogate nevjeste davale su biber kao miraz, a neki posjednici zemlje su plaćali porez u "renti od bibera". Europski ljekari apotekari koristili su azijske začine (đumbir, biber, muškatni oraščić, cimet, šafran i kardamom), skupa sa domaćim vrtnim biljem u svojim lijekovima i eliksirima. Lijekovi su se uglavnom temeljili na arapskom medicinskom učenju.

Marco Polo je često spominjao začine u svojim memoarima s putovanja (oko 1298. godine). On je opisao ogromne zasade bibera, muškatnog oraščića, klinčića i drugih vrijednih začina koje je vidio kako rastu na Javi i na otocima Kineskog mora, te obilje cimeta, bibera i đumbira na malabarskoj obali Indije. Neki dokazi sugeriraju da su Polovi izvještaji doveli do povećane međunarodne trgovine začinima tijekom 13. i ranog 14. stoljeća.

Navedeno je potaknulo da geografska i komercijalna istraživanja, koja bi dovela do pomorskog puta, a koji bi vodio do začina. Inicijativa da se krene u potragu za morskim putem za Indiju potekla je od portugalskog princa Henrika Moreplovca, a dovršena je istraživačkim putovanjem Vasca da Game 1498. Time su Portugalci iz trgovine začinima isključili posredovanje indijskih, perzijskih, arapskih, turskih i venecijanskih trgovaca. Kad se na sve provizije dodala još i visoka carina Osmanskog carstva, cijena začina je u Europi bila ogromna. Slamanjem tog trgovinskog monopola: Venecijanaca, Turaka i Arapa u trgovini začinima, njihova je cijena u Europi postala pristupačnija i narasla je i potražnja i ponuda. Otvaranjem novih trgovačkih puteva začini su postali jeftiniji i dostupniji masama. Možda je najvažnije što je u Europi došlo do “tektonske” promjene u okusima. Sredinom 1600-ih u Francuskoj je izbila “kulinarska revolucija” koja je zahvatila ostatak Europe.

S obzirom da je prekomorska trgovina bila vrlo unosna i isplativa, i druge europske države su od početka 16. stoljeća počele tažiti i promovirati istraživačka putovanja i stvarati i provoditi kolonijalne projekte. Tako je dijelom nasilno otvaranje puta začina postalo polazište europske politike, ekspanzije i koloniziranja velikih područja Zemlje od strane: Portugalaca, Španjolaca, Engleza, Nizozemaca i Francuza.

Njihova važnost proteže se i uticaj na nauku, kako kroz istoriju tako i u savremenom dobu:

Botanika i poljoprivreda: Istraživanje i razumjevanje različitih začina zahtjevalo je duboko razumjevanje botanike i poljoprivrede. Ovo je podstaklo naučnike da proučavaju različite biljke, njihove karakteristike, rast i razvoj.

Tehničke i prirodne nauke: Putovanja i trgovina začinima i putevima začina između različitih kontinenata doveli su do procvata pomorskih istraživanja i kartografije. Potraga za novim izvorima začina podstakla je istraživanje geografije, a time i razvoj pomorske navigacije (s tim u vezi matematike, fizike, astronomije), brodogranje, kartografije, oceanografije, meteorologije i geografije.

Medicina: Mnoge začinske biljke imaju i ljekovita svojstva. Istraživanje tih biljaka dovelo je do otkrića mnogih ljekova i farmaceutskih supstanci.

Antropologija, kulturologija, religija: Upotreba začina u različitim kulturama odražava socijalne, ekonomske i kulturne obrasce. Navedeno je dovelo do povezivanja naroda sa različitim običajima, ritualima, obredima i ceremonijama, povezivanja različitih kultura, poznavanje jezika, širenje religija...

Hemija i biologija: Kasnije su ova otktrića vodila istraživanju hemijskog sastava začina, kao i mehanizama njihovog delovanja na ljudski organizam, što je doprinjelo razumijevanju hemijskih procesa u biološkim sistemima.

Ekonomija: Trgovina začinima imala je ogroman uticaj na globalnu ekonomiju tokom istorije. Potražnja za začinima podstakla je razvoj trgovine, međunarodnih odnosa i ekonomskih sistema

Kulinarstvo i prehrambena nauka: Razumijevanje kako začini utiču na ukus hrane i kako se koriste u kuhinji doprinijelo je razvoju kulinarstva kao nauke. Takođe, proučavanje kako začini utiču na konzervisanje hrane doprinijelo je razvoju tehnika konzerviranja i prehrambene sigurnosti.

Možemo zaključiti da je hrana, tj. naša glad za ukusnijom hranom – začini, a zapravo izvorno priroda i biljke u traganju za ljudskim zadovoljstvom igrale ključnu ulogu u razvoju civilizacije, ne samo kao dodatak hrani već i kao sredstvo za razvoj: nauke, politike i ekonomskih sistema, razmjenu kulturnih ideja… U konačnici, potraga za određenim biljakama - začinima radi zadovoljavanja našeg “nepca” – okusa,  naše hrane – gladi je dovela do imperijalnih i/li naučnih misija koje su oblikovali i promijenili svjetsku povijest i nauku, kao i život čovjeka na cijelom Planetu.

Danas

Kako danas stvari stoje, da li smo prevazišli zatjeve našeg “nepca”, da li ono i dalje upravlja našim zahtjevima za boljom - ukusnojim hranom? Da li smo se pomakli od srednjeg vijeka? Čini se da nismo, sa rastom populacije i zatjevima za većim standardom pokrenuli smo neke druge procese.

Kako navodi David Atenboro-u (2020): “U današnje vrijeme mi posječemo više od 15 milijardi stabala godišnje. Prosječna polovina tropskih prašuma na svijetu”. Pitanje je za što se posječe ova količna stabala? Za građevinu, za papir, za namještaj, nešto drugo… Naš glavni razlog sječe šuma na svjetskom nivou je proizvodnja govedine. Samo Brazil izdvaja sto sedamdeset miliona ha svoje teritorije (sedmostruko veće od GB) za ispašu goveda. Veliki dio te površine nekada je bio odbrastao tropskom prašumom. Drugi razlog ovolike sječe šuma je - soja. Za gajenje soje koja se koristi također za prehranu stoke iznosi sto tridest jedan milion ha, (od čega najveći dio se nalazi u Južnoj Americi). Dvadeset jedan milion hektara u Jugositočnoj Aziji se nalaizi pod kulturama uljanih palmi. Procjenjuje se da oko 70% ptica na Zemlji čine pilići i koke iz uzgoja. Na našoj Planeti se pojede oko 50 milijardi pilića i koka godišnje. Šokantan je podatak da 96% ukupne mase sisara čine naša tijela i tijela životinja (pripitomljenih sisara: koza, krava, ovaca, svinja…) koje gajimo za ljudsku prehranu. Sve drugo od miševa do kitova  čini 4% ukupne mase sisara.

Na početku XVIII vijeka smo poljoprivredno obrađivali oko milijardu hektara. Danas obrađujemo nešto manje od pet milijardi ha, što je jednako ukupnoj površini Sjeverne i Južne Amerike sa Australijom. Ova razlika u četiri mijijarde ha, nastala je iskrčivanjem, šuma (listopadnih, tropskih, monsunskih, makija), isušivanjem močvara… Ovo oduzimanje – smanjenje prirodnih staništa ne samo da vodi gubitku biološkog diverziteta nego i povećanju količine gasova koje čine efekat staklene baste. Sječom i spaljivanjem šuma, isušivanjem močvara, preoravanjem travnjaka smo u atomsferu ispustili oko 2/3 ugljika pohranjenog u njima u prošlosti.

Šta navedeno nama znači? Kakvi su naši zahtijevi za hranom? Kako ljudska populacija postaje bogatija, kako se mijenjaju zahtijevi za ukusom i obimom ishrane. Sve se više jede mesa, u čemu leži suština povećanja količina obradivog zemljišta. U USA se pojede oko 120 kg mesa po glavi stanovnika, u Europi 60-80 kg mesa po glavi stanovnika. Za komad mesa na stolu potreba je ogromna površina obradivog zemlišta (oko 80% obradivog zemljišta se koristi za proizvodnju mesa i mlječnih proizvoda, odnosno 4 od 5 ranije spomenutih milijardi ha). Od svega najveću štetu pravi govedina (Atenboro-u kaže: “Govedina čini ¼ mesa koje jedemo i svega 2% ukupne količine kalorija koje unosimo, a ipak koristimo 60% našeg obradivog zemljišta za njen uzgoj”. Tako proizvodnja govedine zauzima 15X više zemljišta po kilogramu nego proizvodnja piletine.

Zaključak

Šta nam se nameće kao zaključak? Da li smo evoluirali kao ljudska populacija? Kuda nas  je hrana odvela?

Potraga za ukusnijom hranom u prošlosti nas je vodila u razvoj nauke, pokretanje civilizacije, novim otkrićima nauke, promjenama političkih i ekonomskih sistema. Potraga za ukusnijom hranom - začinima (zadovoljavanjem našeg nepca) vodila je uglavnom u pozitivne vrhove čovječanstva otkrivajući i povezivajući svijet.

Danas smo u potpunoj suprotnosti, trka za proizvodnjom hrane, (također za zadovoljavanjem našeg nepca) odvela nas je u drugu krajnost – uništavanje Zemlje, njenih staništa, klimatskih promjena, gubitka biodiverziteta… sve do te mjere da se postavlja pitanje načina opstanka čovječanstva.

Naša iskonska glad za boljom i ukusnijom hranom, zadovoljavanje našeg nepca nas je odvela u dva različita smjera pozitivnom u prošlosti i negativnom u sadašnjosti. Naše živote u velikoj mjeri vode naši iskonski prohtjevi za hranom, odnosno naša glad i zatijevi za ukusnijom hranom. Izgleda se nismo pomakli od srednjeg vijeka i naših osnovnih poriva za ukusnijom, obimnijom i kvalitetnijom hranom, samo što danas imamo drugačije posljedice.