Ekosistem kao
narativ: Leopold između nauke i književnosti
IV razred srednje škole „Alija
Alijagić“ u Bijeljini, zimski period, čas književnosti. Odgovara se lektira Sto
godina samoće nobelovca Gabriel García Márqueza. Svojevoljno dižem ruku.
Profesorica književnosti i razrednica, pokojna prof. Darinka Đukin, daje mi
riječ. Knjiga me duboko dojmila – bila je za mene svojevrsna bajka, možda na
način na koji današnje generacije doživljavaju serijal Harry Potter.
Počinjem izlaganje riječima: „Knjiga je strašna.“ Profesorica skida naočale,
pogleda me i upita: „Kako misliš strašna?“ Blago postiđen, odgovaram:
„Oprostite, mislio sam – strašno dobra knjiga.“
Od tog trenutka, u mom čitalačkom
iskustvu, knjige su se podijelile u dvije kategorije: knjige i „strašno dobre
knjige“.
Upravo takvoj, posebnoj
kategoriji, pridružujem i djelo Ljetopis pješčanog okruga autora Aldo
Leopolda opbjavljenog u Hrvatskoj - Smart Way, 2021. godine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji, i autor i
njegovo djelo ostaju gotovo nepoznati. U globalnom, naročito ekološkom i
konzervacijskom kontekstu, ova knjiga ima status temeljnog djela – svojevrsne
„praknjige“ bioetike, ali i jedne od najdubljih literarnih refleksija o odnosu
čovjeka i prirode.
Knjiga je strukturirana kao zbirka eseja, podijeljenih u tri tematske
cjeline. Svaki esej može funkcionirati kao zaokružena misaona cjelina, ali tek
u njihovoj međusobnoj povezanosti dolazi do punog izražaja Leopoldova ideja.
Kao školovani šumar (Yale University), terenski istraživač i profesor na
Univerzitetu u Wisconsinu, Leopold piše o onome što neposredno poznaje i
osjeća: o hrastu, preriji, pticama, vodi, vjetru, planinama, godišnjim dobima,
ali i o čovjeku – savremenom, otuđenom, često nesvjesnom vlastite uloge u
prirodnim procesima.
Kada se svi ti fragmenti povežu, postaje jasno da Leopold ne piše samo o
pojedinačnim pojavama, nego o cjelini – o ekosistemu. Njegova struktura pisanja
gotovo savršeno odražava samu strukturu ekosistema: sastavljenog od brojnih,
naizgled odvojenih dijelova, koji tek u međusobnoj interakciji dobivaju puni
smisao i vrijednost.
Posebnu težinu njegovom radu daje historijski kontekst. Leopold razvija
ovakav način razmišljanja tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, u
vrijeme kada se pojam ekosistema tek počinje afirmirati u nauci (Arthur Tansley,
1935). Štaviše, Leopold počinje pisati i prije formalnog uvođenja ovog termina,
čime potvrđuje svoju vizionarsku dimenziju.
Lično, nikada nisam nijednu knjigu obilježio s toliko pažnje kao ovu. Danas, kada je uzmem u ruke, njeni rubovi ispunjeni su raznobojnim oznakama – nalik perju tropskih ptica. Svaka oznaka upućuje na jednu misao, jednu rečenicu, jedan mali, ali misaono zaokružen univerzum. Upravo tu nastaje problem: kako izdvojiti najvažnije iz obilja izuzetnih ideja? Ipak, nekoliko njih posebno se izdvaja:
- Predgovor: „Zaštita prirode ne napreduje jer nije
usklađena sa našim abrahamskim poimanjem zemlje“.
- Dobri hrast: „Onaj tko ne posjeduje farmu suočava se
s dvije duhovne opsanosti. Jedna opasost leži u pretpostavci da doručak
dolazi iz špeceraja, a druga pak da topina dolazi iz peći“ .
- Hrast čičnjak: „Zato onaj koji posjeduje star i
prokušan hrast čičnjak, posjedusje više od stabla. Posjeduje povijesnu
knjižicu i rezervirano mjesto u kazalištu evolucije“.
- Rođendan prerije: „Žalimo samo za onim što poznajemo. Uništenje
silfijuma (op.a. Silphium - visoki višegodišnji zeljasti rod biljaka u
preriji) u zapadnom dijelu Okruga Dane nikoga neće ražalostiti, ako tu
biljku poznajemo samo iz knjige o botanici“.
- Močvarna elegija: „Naša sposobnost opažanja kvalitete u
prirodi počinje, kao i u umjetnosti s ljepotom. Potom se širi kroz
uzastopne razine ljepote prema vrednotama koje se još ne daju obuhvatiti
jezikom“.
- Močvarna elegija: „Ali sva je zaštita divljosti
samoubijajuća, jer da bi smo je voljeli, moramo je vidjeti i milovati, a
kada je dovoljno veliki broj ljudi vidi i pomiluje, divljina prestaje
postojati“.
- O spomeniku golubu: „Sada znamo ono što čitav prethodni niz
pokoljenja nije znao: ljudi su tek suputnici ostalim bićima u evolucijskoj
odiseji“.
- Misliti poput
planine: „Nije loše da u tome
postignemo uspjeh, jer je on možda preduvjet nepristranog razmišljanja,
ali čini se da previše sigurnosti donosi samo opasnost na duge staze.
Možda je to smisao Thoreauove izreke: U divljosti je spas svijeta“.
- Divljina: Divljina je sirovina iz koje je čovjek
iskovao rukotvorinu koju zovemo civilizacija.
Ove misli nisu samo literarne
slike – one su etičke smjernice, filozofske postavke i naučne intuicije u isto
vrijeme.
Knjiga nas suočava s ključnim
nedostatkom savremenog odnosa prema prirodi: odsustvom etike, estetike i
kulture u razumijevanju „Zemlje“. Danas se ekologija intenzivno izučava na
brojnim studijima, a količina dostupnih informacija o degradaciji okoliša nikada
nije bila veća. Međutim, ostaje suštinsko pitanje: koliko to znanje zaista
dopire do čovjekove svijesti, a koliko ostaje na nivou pukih informacija?
Odgovor na to pitanje ne leži
isključivo u prirodnim naukama. Leži
u humanističkim disciplinama i umjetnosti. Samo one mogu prevesti naučno znanje
u emocionalno iskustvo, u osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Leopold upravo to
uspijeva – izuzetnom lakoćom i dubinom – spajajući nauku, etiku i estetiku u
jedinstvenu, sugestivnu naraciju.
Njegovi opisi prirode posjeduju izuzetnu ekspresivnu snagu, ali i
analitičku preciznost. Gotovo proročki, Leopold govori o pojavama koje danas
dominiraju savremenim diskursom: gubitku biodiverziteta, klimatskim promjenama,
fragmentaciji staništa, invazivnim vrstama, konzumerizmu i narušavanju
prirodnih procesa. Ono što mi danas nazivamo „savremenim problemima“, Leopold
je prepoznavao prije više od osam decenija.
Odatle proizlazi i važna implikacija za obrazovni sistem. Književnost –
naročito lektira – ne bi trebala biti svedena samo na upoznavanje književnih
pravaca ili nacionalnih identitetskih sadržaja. Ona mora uključivati i djela
koja razvijaju ekološku svijest i etički odnos prema prirodi. Djela poput
Leopoldovog imaju potencijal da oblikuju ne samo znanje, nego i vrijednosti
budućih generacija.
Sam Leopold u eseju Etika zemlje postavlja ključno pitanje da li nam
treba više edukacije o zaštiti prirode ili nam nedostaje odgovarajući sadržaj? Njegov
odgovor implicira jasno – problem nije u kvantitetu, nego u kvalitetu i
karakteru tog znanja.
U tom kontekstu, posebno zabrinjava gotovo potpuno nepoznavanje Alda
Leopolda na našim prostorima. Kao pionir bioetike, ekofilozofije i savremenog
šumarstva, te autor prvog sveobuhvatnog udžbenika iz oblasti upravljanja
divljači (Game Management), Leopold zauzima mjesto među najvažnijim
misliocima održivog gospodarenja prirodnim resursima. Uz Hans Carl von
Carlowitz, može se smatrati jednim od ključnih utemeljitelja koncepta
održivosti u šumarstvu.
Na kraju, želim izraziti posebnu zahvalnost prevoditelju, gosp. Siniši
Golubu, koji je prepoznao značaj ovog djela i omogućio njegovu dostupnost na
našem jeziku. Njegov prevod nije samo tehnički prenos teksta, nego i
važan kulturni čin. Također mu dugujem ličnu zahvalnost na poklonjenom
primjerku knjige, koji je bio povod za ovo pisanje.
