Aldo Leopold između nauke i književnosti

 

Ekosistem kao narativ: Leopold između nauke i književnosti

 

IV razred srednje škole „Alija Alijagić“ u Bijeljini, zimski period, čas književnosti. Odgovara se lektira Sto godina samoće nobelovca Gabriel García Márqueza. Svojevoljno dižem ruku. Profesorica književnosti i razrednica, pokojna prof. Darinka Đukin, daje mi riječ. Knjiga me duboko dojmila – bila je za mene svojevrsna bajka, možda na način na koji današnje generacije doživljavaju serijal Harry Potter. Počinjem izlaganje riječima: „Knjiga je strašna.“ Profesorica skida naočale, pogleda me i upita: „Kako misliš strašna?“ Blago postiđen, odgovaram: „Oprostite, mislio sam – strašno dobra knjiga.“

Od tog trenutka, u mom čitalačkom iskustvu, knjige su se podijelile u dvije kategorije: knjige i „strašno dobre knjige“.

Upravo takvoj, posebnoj kategoriji, pridružujem i djelo Ljetopis pješčanog okruga autora Aldo Leopolda opbjavljenog u Hrvatskoj - Smart Way, 2021. godine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji, i autor i njegovo djelo ostaju gotovo nepoznati. U globalnom, naročito ekološkom i konzervacijskom kontekstu, ova knjiga ima status temeljnog djela – svojevrsne „praknjige“ bioetike, ali i jedne od najdubljih literarnih refleksija o odnosu čovjeka i prirode.

Knjiga je strukturirana kao zbirka eseja, podijeljenih u tri tematske cjeline. Svaki esej može funkcionirati kao zaokružena misaona cjelina, ali tek u njihovoj međusobnoj povezanosti dolazi do punog izražaja Leopoldova ideja. Kao školovani šumar (Yale University), terenski istraživač i profesor na Univerzitetu u Wisconsinu, Leopold piše o onome što neposredno poznaje i osjeća: o hrastu, preriji, pticama, vodi, vjetru, planinama, godišnjim dobima, ali i o čovjeku – savremenom, otuđenom, često nesvjesnom vlastite uloge u prirodnim procesima.

Kada se svi ti fragmenti povežu, postaje jasno da Leopold ne piše samo o pojedinačnim pojavama, nego o cjelini – o ekosistemu. Njegova struktura pisanja gotovo savršeno odražava samu strukturu ekosistema: sastavljenog od brojnih, naizgled odvojenih dijelova, koji tek u međusobnoj interakciji dobivaju puni smisao i vrijednost.

Posebnu težinu njegovom radu daje historijski kontekst. Leopold razvija ovakav način razmišljanja tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada se pojam ekosistema tek počinje afirmirati u nauci (Arthur Tansley, 1935). Štaviše, Leopold počinje pisati i prije formalnog uvođenja ovog termina, čime potvrđuje svoju vizionarsku dimenziju.

Lično, nikada nisam nijednu knjigu obilježio s toliko pažnje kao ovu. Danas, kada je uzmem u ruke, njeni rubovi ispunjeni su raznobojnim oznakama – nalik perju tropskih ptica. Svaka oznaka upućuje na jednu misao, jednu rečenicu, jedan mali, ali misaono zaokružen univerzum. Upravo tu nastaje problem: kako izdvojiti najvažnije iz obilja izuzetnih ideja? Ipak, nekoliko njih posebno se izdvaja:

• Predgovor: „Zaštita prirode ne napreduje jer nije usklađena sa našim abrahamskim poimanjem zemlje“.
• Dobri hrast: „Onaj tko ne posjeduje farmu suočava se s dvije duhovne opsanosti. Jedna opasost leži u pretpostavci da doručak dolazi iz špeceraja, a druga pak da topina dolazi iz peći“ .
• Hrast čičnjak: „Zato onaj koji posjeduje star i prokušan hrast čičnjak, posjedusje više od stabla. Posjeduje povijesnu knjižicu i rezervirano mjesto u kazalištu evolucije“.
• Rođendan prerije: „Žalimo samo za onim što poznajemo. Uništenje silfijuma (op.a. Silphium - visoki višegodišnji zeljasti rod biljaka u preriji) u zapadnom dijelu Okruga Dane nikoga neće ražalostiti, ako tu biljku poznajemo samo iz knjige o botanici“.
• Močvarna elegija: „Naša sposobnost opažanja kvalitete u prirodi počinje, kao i u umjetnosti s ljepotom. Potom se širi kroz uzastopne razine ljepote prema vrednotama koje se još ne daju obuhvatiti jezikom“.
• Močvarna elegija: „Ali sva je zaštita divljosti samoubijajuća, jer da bi smo je voljeli, moramo je vidjeti i milovati, a kada je dovoljno veliki broj ljudi vidi i pomiluje, divljina prestaje postojati“.
• O spomeniku golubu: „Sada znamo ono što čitav prethodni niz pokoljenja nije znao: ljudi su tek suputnici ostalim bićima u evolucijskoj odiseji“.
• Misliti poput planine: „Nije loše da u tome postignemo uspjeh, jer je on možda preduvjet nepristranog razmišljanja, ali čini se da previše sigurnosti donosi samo opasnost na duge staze. Možda je to smisao Thoreauove izreke: U divljosti je spas svijeta“.
• Divljina: Divljina je sirovina iz koje je čovjek iskovao rukotvorinu koju zovemo civilizacija.

Ove misli nisu samo literarne slike – one su etičke smjernice, filozofske postavke i naučne intuicije u isto vrijeme.

Knjiga nas suočava s ključnim nedostatkom savremenog odnosa prema prirodi: odsustvom etike, estetike i kulture u razumijevanju „Zemlje“. Danas se ekologija intenzivno izučava na brojnim studijima, a količina dostupnih informacija o degradaciji okoliša nikada nije bila veća. Međutim, ostaje suštinsko pitanje: koliko to znanje zaista dopire do čovjekove svijesti, a koliko ostaje na nivou pukih informacija?

Odgovor na to pitanje ne leži isključivo u prirodnim naukama. Leži u humanističkim disciplinama i umjetnosti. Samo one mogu prevesti naučno znanje u emocionalno iskustvo, u osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Leopold upravo to uspijeva – izuzetnom lakoćom i dubinom – spajajući nauku, etiku i estetiku u jedinstvenu, sugestivnu naraciju.

Njegovi opisi prirode posjeduju izuzetnu ekspresivnu snagu, ali i analitičku preciznost. Gotovo proročki, Leopold govori o pojavama koje danas dominiraju savremenim diskursom: gubitku biodiverziteta, klimatskim promjenama, fragmentaciji staništa, invazivnim vrstama, konzumerizmu i narušavanju prirodnih procesa. Ono što mi danas nazivamo „savremenim problemima“, Leopold je prepoznavao prije više od osam decenija.

Odatle proizlazi i važna implikacija za obrazovni sistem. Književnost – naročito lektira – ne bi trebala biti svedena samo na upoznavanje književnih pravaca ili nacionalnih identitetskih sadržaja. Ona mora uključivati i djela koja razvijaju ekološku svijest i etički odnos prema prirodi. Djela poput Leopoldovog imaju potencijal da oblikuju ne samo znanje, nego i vrijednosti budućih generacija.

Sam Leopold u eseju Etika zemlje postavlja ključno pitanje da li nam treba više edukacije o zaštiti prirode ili nam nedostaje odgovarajući sadržaj? Njegov odgovor implicira jasno – problem nije u kvantitetu, nego u kvalitetu i karakteru tog znanja.

U tom kontekstu, posebno zabrinjava gotovo potpuno nepoznavanje Alda Leopolda na našim prostorima. Kao pionir bioetike, ekofilozofije i savremenog šumarstva, te autor prvog sveobuhvatnog udžbenika iz oblasti upravljanja divljači (Game Management), Leopold zauzima mjesto među najvažnijim misliocima održivog gospodarenja prirodnim resursima. Uz Hans Carl von Carlowitz, može se smatrati jednim od ključnih utemeljitelja koncepta održivosti u šumarstvu.

Na kraju, želim izraziti posebnu zahvalnost prevoditelju, gosp. Siniši Golubu, koji je prepoznao značaj ovog djela i omogućio njegovu dostupnost na našem jeziku. Njegov prevod nije samo tehnički prenos teksta, nego i važan kulturni čin. Također mu dugujem ličnu zahvalnost na poklonjenom primjerku knjige, koji je bio povod za ovo pisanje.