O VREMENU I VODI – Andri Snær Magnason
Je li kasno da spasimo svijet?
Već duže vrijeme
osjećam potrebu da napišem tekst o klimatskim promjenama, globalnom
zagrijavanju, efektu stakleničkih plinova i o tome kako sve to utiče na naš
svakodnevni život i svijet koji poznajemo. Shvatao sam da je nužno govoriti o
ovim temama, ali nikako nisam znao kako da im priđem – da li dramatično i
uzbunjivački, ili suho i naučno, pretrpano grafikonima, tabelama i brojkama?
Pitao sam se: hoće li iko to čitati?
Ljudi su umorni –
umorni od loših vijesti, ratova, prijetnji i kriza koje se gomilaju. Naučni
stil pisanja, iako važan, često ostaje nedostupan širem krugu ljudi. Zapitao
sam se kako napisati nešto što je istinski zastrašujuće, a da istovremeno bude
pitko, razumljivo i emotivno. Tekst koji ne ostaje samo u glavama ljudi, već
ulazi i u njihova srca. Nešto što će potaknuti ne strah, nego odgovornost,
suosjećanje i promjenu. Ne suhoparne teoreme, nego priču.
U potrazi za
inspiracijom, slučajno sam naišao na knjigu koja me duboko dirnula. O vremenu i vodi, djelo islandskog autora Andri
Snæra Magnasona, upravo je ono što sam tražio. Knjiga koja na poseban, gotovo
poetski način povezuje ličnu porodičnu priču, mitologiju, istoriju, znanstvenu
analizu i ekološki aktivizam. To je knjiga koja govori o klimatskim promjenama,
ali bez panike – s dubinom, razumijevanjem i humanim pristupom.
Magnason piše
jednostavno, toplo i iskreno. Kroz sjećanja na svoje pretke, kroz islandsku i
tibetansku mitologiju, kroz razgovore sa naučnicima i duhovnim vođama, on nas
vodi na putovanje kroz pojam „vremena“. Vrijeme ne samo kao prolaznost, već i
kao odgovornost – prema prošlosti, sadašnjosti i onome što ostavljamo budućim
generacijama.
Posebno me se
dojmila priča pod nazivom „Riječi koje ne
razumijemo“. Tu autor razmatra koliko su riječi koje koristimo važne za
način na koji doživljavamo svijet. Piše:
„Riječi utiču na naše mišljenje i
osjećaje. One nam pomažu da razumijemo sebe i da izrazimo ono što nosimo u
duši. Riječi mogu oblikovati naše namjere i usmjeriti naše postupke.“
Navodi primjer
riječi „holokaust“, koja nije imala isto značenje tridesetih godina prošlog
stoljeća kao šezdesetih. Isto vrijedi i za izraze kao što su „acidifikacija oceana“
ili „450 dijelova CO₂ na milion“. Te riječi zvuče poput etikete na boci
šampona, a zapravo označavaju prijetnje koje bi mogle uništiti život kakav
poznajemo.
Magnason tu vidi
zadatak umjetnosti, posebno pisane riječi: da tim hladnim, tehničkim pojmovima udahne emociju i značenje, da ih
poveže s onim što nam je blisko – s morem, kitovima, planetom, budućnošću. Bez
toga, kaže on, ti pojmovi ne dopiru do ljudi. A kada ne dopiru – ništa se ne
mijenja.
Glečeri, koji su se
nekad topili milionima godina, danas nestaju tokom jednog ljudskog života.
Nemamo prave riječi da iskažemo kako se osjećamo pred svim promjenama koje nam
donosi promjena klime. Je li to tuga? Jeza? Poštovanje? Ili možda nada da još nije
sve izgubljeno?
Magnason
kaže: „Promjene s kojima se suočavamo
složenije su od svega na što su naši umovi navikli. One nadilaze iskustva,
nadilaze naš jezik, nadilaze metafore kojima tumačimo stvarnost.“
Svako od nas ima
tihu, ali duboku vezu s budućnošću. To nisu samo apstraktne generacije koje
dolaze – to su naša djeca, unuci, praunuci. Magnason ne filozofira apstraktno –
on konkretno pokazuje da će klimatske promjene oblikovati njihove živote, da su
posljedice već prisutne i da će se samo pojačavati.
Knjiga O vremenu
i vodi zapravo je poziv na odgovornost. U jednom dijelu autor piše ličnu
porodičnu priču koja nije samo privatna hronika – to je i priča o kulturi,
mitologiji, znanosti, duhovnosti. To je intimna molba da budemo pažljiviji,
odgovorniji i svjesniji.
U zaglavlju knjige
stoji poruka koja je, po meni, njen pravi sažetak:
„Ova knjiga je ljubavno pismo Zemlji i
svemu živom, glečerima i morima – oda zahvalnosti za ono što nam je povjereno,
ali i izraz brige i molba da to sačuvamo.“
