VIDEO UČIONICA

 VIDEO UČIONICA

Poštovani studenti i poštovane kolegice i kolege, sa željom da što više promoviramo zaštitu prirode i šuma i sa željom da se steknu nova znanja i sa novim načinima učenja razvijen je projekat u suradnji: Univerzitet u Sarajevu, Šumarski fakultet sa University of Goettingen - liveScience3 koji je obuhvatio i stvaranje video materijala sa navedenim svrhama.

Materijal je snimljen u BiH na različitim lokacijama, a montiran je i obrađen u Njemačkoj na Univeritetu u  Goettingenu. Sav materijal je obrađen dvojezično: bosanki (govor) i engleski jezik (titl).  

Nakon dužeg i obimnijeg posla koji je zahtijevao "izlet" u nama "šumarima" nepoznatu materiju video produkcije završeni su video materijali koje želim da Vam prezentiram. Nadam se da će Vam se svidjeti i molim Vas nemojte biti prestrogi ukoliko uočite neke greške.

U nastavku možete pogledati sljedeće video materijale koji će pored ostalog poslužiti kao materijl za obuku studenata: 

Prašuma Ravna vala u Bosni i Hercegovini - Virgin Forest "Ravna Vala" in Bosnia Herzegovina

link:

https://www.youtube.com/watch?v=9blpyjAv3PU

Šumska vegetacija na peridotitima u Bosni - Forest vegetation on peridotites in Bosnia

link:

https://www.studip.uni-goettingen.de/plugins.php/mediacastplugin/media/check/c9546f947efa591b3e0cd3646d7d2c8c/dec81763c93507bcb7da5c2801ef681d/127?v=Forest_Vegetation_on_periodi.mp4

Šumska vegetacije submediterana u Hercegovini - Forest vegetation of sub-Mediterranean in Herzegovina

link:

https://www.studip.uni-goettingen.de/plugins.php/mediacastplugin/media/check/c9546f947efa591b3e0cd3646d7d2c8c/81432a0db75db594d8720d362b73ec42/127?v=Forest_vegetation_of_sub-Med.mp4

Srdačan pozdrav i s poštovanjem vas pozdravljam

Prof.dr. Sead Vojniković. 

NAŠA VEZA

 

NAŠA VEZA

Koliko smo svjesni naše povezanosti sa planetom kojom hodamo??? Da li se moderan čovjek ili ljudska zajednica odvajaju od prirode??? Da li mi možemo uopće kao bića da se odvojimo od zemlje???

Mi kao dio ekosistema povezani smo sa okolišom (abiotskim dijelom ekosistema), što uslovaljava naše fizičko opstajanje: zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo... Međutim ovo je pojednostavljeno sagledavanje naše veze za prirodom. Postoje dublje veze koje Homo Sapiens i humano društvo ima sa našom planetom Zemljom i prirodom koja je čini. Ove dublje veze su duhovne.  Za razliku od ekosistemskih veza, teško je prikazati našu duhovnu vezu sa prirodom i našom Planetom. Možda je ove veze najbolje pokušati naći u osnovici pojedinih riječi ili religijskoj osnovi.  Ove veze su stare koliko i čovječanstvo i u njima se ogleda naš odnos i naša veza prema majčici prirodi.  

Dakle postoji li etimološka veza čovjeka i Zemlje (u kontekstu prirode)? Možda izgleda daleko ali čovjek i zemlja su jako povezani kroz jezik. Riječi Human i Humus imaju istu polaznu etimološku osnovu HUM. Ove korijenske riječi su HUM koje potiču od latinskog HUMUS, što znači ZEMLJA, a osnovica je i latinskog humanus što znači ČOVJEK. Počinje sa lat. HUMus - zemlja, zatim postaje eng. HUMble -skromno, ponizno; konačno do HUMan. U pogledu etimologije riječi “human” od koje dobijamo eng. pridjev “humane” i eng. imenicu “humanity”. Trenutna definicija humanosti je data kao: „filantropski, dobronamjeran, ljubazan, nježan; učen, rafiniran, civilizovan.”

Navedeno pokazuje intimnu, duhovnu, pradavnu vezu čovjeka sa zemljom kao bića Zemlje.  Ove etimologije su blisko povezane, obje potiču iz ideje da je zemlja naša osnovica života. Navedeno upućuje da treba da shvatimo koliko smo svi međusobno povezani sa planetom i tlom po kojem hodamo i sa prirodom u kojoj živimo. Svojim etimološkim porijeklom riječi zemlja (lat. Humus) nas - Homo Sapiens-e uči da budemo humani, dobri ljudi, i izvorno pradavno povjiesno pokazuje našu odanost zemlji koja nam daje život.  

Našu duhovnu vezu sa Zemljom/zemljom možemo potražiti i u religijskim spisima.  I u ovim spisima shvatamo da je zemlja naša osnovica, naša polazna i krajnja tačka bivstvovanja na zemlji. Nije slučajno što se zove Adam, od hebrejskog adamah, što znači zemlja. U kršćanstvu se navodi "Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša". Također, tokom vjerosluženja u npr. katoličanstvu se navodi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”, što također upućuje na duhovnu vezu između zemlje (prirode), Boga i čovjeka. U Kur'an-u piše "A Adema smo Mi stvorili od ilovače, od gline ustajale, .....!" (Kur'an, sura Hidžr, 26., 27.). U suri Taha, se navodi: „Stvorili smo vas od zemlje, zemlji ćemo vas vratiti, a potom ćemo vas ponovo iz nje izvesti“. U svim ovim vjerovanjima zajednička poveznica je zemlja, jer čovjek je dio zemlje - prirode.

U konsekvenci i Karl Marx smatra da je čovjek dio prirode. Iako implicite ne govori o zemlji ili prirodi govoreći o otuđenju čovjeka, Marx govori o otuđenju čovjeka od prirode. Ovim on zapravo veže prirodu i čovjeka kao jedno, mada on u odnosu čovjeka i prirode gleda kroz rad. Rad otuđuje čovjeka, njegovo vlastito tijelo i prirodu izvan njega, njegovu ljudsku bit, odnosno otuđenje čovjeka od čovjeka. Ako je čovjeku otuđena njegova rodna bit znači da je jedan čovjek otuđen drugome, i otuđen je od prirode.

Da li smo još kao društvo i civilizacija vezani za zemlju, prirodu? Nastankom industrijske revolucije polako ali značajno se odvajamo od zemlje i prirode. Čovjek sebe više ne posmatra kao dio prirode iz koje je nastao, nego se sve više postavlja kao njen vlasnik,  odnosno neko ko živi naspram prirode, a ne sa prirodom. Drugačije rečeno, više sebe ne osjeća kao dio prirode nego  postavlja prirodu nasuprot sebe, čime, kako je Marx rekao, sebe, svoju bit otuđuje od prirode. Ovo se pojačava željom čovjeka da kontrolira, osvaja i eksploatiše prirodu kako bi se zadovoljile rastuće potrebe suvremenog ljudskog društva - čovjeka.

U modernom dobu odvojenom od prirode umjesto slobode koju nam “daje” nova tehnologija, dolazimo u obrnuti proces, gdje se vrijednuje što, kako i koliko se proizvodi. Postoji leksičko upotpunjavanje kvazishvatanja veze sa prirodom npr.: zelena rješenja; zelene agenda; zelena ekonomija; zeleni gradovi..., koje predstavljaju načješće samo fraze koje „povezuju“ moderno društvo sa prirodom. Zapravo za svaku od ovih termina ne postoji jasna definicija nego predstavljaju samo populističko shvatanje koje se koristi kako ko hoće ili kako kome zatreba. Čini se da što je više navedenih atributa „zeleni“ (grad, rješenja, ekonmija, hrana..), sve smo kao društvo udaljeniji i odvojeniji od prirode. Najbliži smo bili prirodi kada se ovaj atribut uopće nije koristio.  Navedeno najčešeće predstavlja  markentinški „trik“ koji povezuje neku tehnologiju ili finacijske procese sa prirodom, u želji da se pod plaštom očuvanja prirode zarade dodatna sredstva.

Pogrešno se smatra da postoje naučno tehnička i tehnološka rješenja za sve probleme ljudske civilacije. U suvremenom dobu čovjek postaje samo onaj koji stvara vrijednost – odnosno prizvođač, što ga vodi u suprotnu stranu od samog naziva sa početka teksta iz humanog u dehumanizirajući odnos (odnosno odvaja ga od prirode),  što je odlika modernog društva. Veoma je opasno što su ovi kriteriji isključivo proizvodni - dehumanizirajući kriteriji i odvojenost od prirode ušli u obrazovanje, nauku i kuluturu modernog čovjeka.  

Navedeno predstavlja reduciranu viziju čovjeka prema prirodi. Odvojesnost čovjeka od prirode je pogubna, jer čovjek na ovaj način jednosmjerno gleda prirodu, ne gledajući sebe u njoj. Na ovaj način stvara se iluzija, pogrešan dojam – slika, usljed naše odvojenosti od prirode. Čovjek sebe gleda kao nekoga ko je povlašten, u odnosu na prirodu, neko ko kreira fizičke uvjete svoga opstanka, poboljšanja materijalnog statusa i uopće života.  Mi se u zadnjim dekadama postojanja ljudskog društva nismo pomakli ni milimetra od antropocentričnog poimanja svijeta (iako je to propagirano), nego čak naprotiv ovo shvatanje pojačavamo.

Da bi opstali kao civilizacija neophodno je da čovjek ponovo otkrije sebe u prirodi, da otkrije sebe kao dio prirode. Navedeno znači i jačanje društvene svijesti o našoj vezi sa prirodom, što treba da vodi jačanju društvenih nauka koje terba da objasne našu vezu sa prirodom posmatranu iz rakusa prirode. Na ovakav načun čovjek može da otkrije svoju slobodu unutar toga, kao zemaljsko biće bezgraničnih mogućnosti, koje nije vezano isključivo za tehničko-tehnološke sisteme, proizvodnu specijalizaciju ili samu proizvodnost. Na ovakav način čovjek sebe otkriva kao dio prorode, čiji je on neotuđivi dio.

Takav svijet nije samo tehničko-tehnološki i proizvodni  objekat, već je to onaj svijet koji pruža čovjeku mogućnost da otkrije i samog sebe u prirodi kao njen neodvojivi dio.

Phenology of a single tree - Fenologija jednog stabla

 

FENOLOGIJA JEDNOG STABLA

Fenologija (grč. φαίνω – phainō = predstaviti, da bi se vidjelo + λόγος – logos = nauka, znanost, znanje, učenje) je nauka o periodičnosti životnih ciklusa biljaka i životinja pod uticajem sezonskih i međugodišnjih varijacija klimata, kao i ekoloških faktora.

Da bi sto realnije docarao izmjenu fenoloskih osobina vrste tokom godine sam napravio kratki film (2 min. 22 sec.) o fenologiji vrste Mecija ljeska - Divoljeska (Corylus colurna) u jednom parku u Sarajevu. Fotografski snimci su pravljeni svakoga dana 21.12.2021. - 21.12.2022.  (uz manje izostanke kada nisam bio u Sarajevu), sa iste pozicije i uglavnom u jutarnjim casovima, obicnim mobitelom bez stativa. 

Ovaj video uradak ima za cilj prije svega da studentima pomogne oko shvatanja ovog pojma, ali mozda ce neko u ovom istom snimku vidjeti neke druge aspekte: izmjenu meteo uvjeta, usporediti vlastitu ontogenezu, ili mozda posmatrati samo (nadam se) kao interesantnu  video animaciju, nekoga ce podsjetiti na tok prolazece 2022 godine. 

Video uradak mozete pogledati na linku ispod.

PHENOLOGY OF A SINGLE TREE

 Phenology (Greek: φαίνω – phainō = to present, to see + λόγος – logos = science, science, knowledge, learning) is the science of the periodicity of the life cycles of plants and animals under the influence of seasonal and interannual climate variations, as well as environmental factors.

In order to more realistically convey the change in the phenological characteristics of the species during the year, I made a short film (2 min. 22 sec.) about the phenology of the species Mecija ljeska - Divoljeska (Corylus colurna) in a park in Sarajevo. Photographs were taken every day 21.12.2021. - 21.12.2022. (with minor absences when I was not in Sarajevo), from the same position and mostly in the morning hours, with an ordinary mobile phone without a tripod.

The purpose of this video work is primarily to help students understand this term, but maybe someone will see some other aspects in this same video: the change in weather conditions, to compare their own ontogenesis, or maybe just (I hope) to see it as an interesting video animation, it will remind someone of the course of the passing year of 2022.

You can watch the video at the link below.

Link:

https://clipchamp.com/watch/6bz6GyBT2Wq

MI, PRIRODA, KULTURA, HAOS I KOSMOS

 

MI, PRIRODA, KULTURA, HAOS I KOSMOS

Narativ, predstavlja priču koja može biti prikaz niza stvarnih povezanih događaja, iskustava ili izmišljenih priča. Korijen riječi nalazimo u latinskom glagolu narrare (što znači pričati). Naracije se mogu predstaviti nizom napisanih ili izgovorenih riječi. Naracija često predstavlja način pisanja – predstavljanja željene fikcije u kojem pripovjedač - narator komunicira direktno s čitaocem ili slušaocem. Dakle kakav je narativ o nama – ljudskoj populaciji, našem odnosu prema prirodi - šumama? Možemo li pogledati sebe u kontekstu odnosa prema prirodi?

Ako pogledamo izreke koje postoje na našem području npr.: “Bog te u šumu okrenuo”; “Šuma ti mati, brda se lati”; “Sjedi drvo na drvo”; “Glup kao bukva”; “Sirov kao cjepanica”; “Bježi međede u šumu”; On je šumar/drvosječa (primitivac)… Postoji još niz aktualnh upotreba riječi šuma - šumar – šumska u negativnom kontekstu. Ovaj vokabular odaje naš pristup stav prema prirodi, jer priroda - šuma predstavlja primitivu, neobrazovnoast, sirovost, udaljenost od kulture - civilizacije… Često je shvatanje da se u prirodi se odvijaju primitvni - esencijalni procesi koje je čovjek (ljudsko društvo) nadišao svojim radom, duhom i intelektom.

Pitanje je: “Da li su ljudi ili šuma primitivni”? Šta je kulturno, šta je haos a šta kosmos. Da li čovjek ili šuma prave kulturu, kosmos ili haos???

Po definiciji Bratoljuba Kljaića (1958)   kultura predstavlja - lat. cultus – obrađivati zemlju, gajiti, njegovati nešto, što je primarno označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u poljoprivredi ili nekoj drugoj privrednoj grani. U širokom smislu označava sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava. U još širem smislu prema Milanu Vujakliji (1972) kultura predstavlja razvijanje obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje bogaćenje ljudskog duha.

Haos je u grčkoj mitologiji prvo božanstvo iz kojeg je nastao svemir, a ime mu znači "provalija koja zjapi" ili "bezdan", rupa bez dna u kojoj nema reda ni smisla. Nasuprot Haosu stoji - Kosmos koji u izvornom smislu znači troje: sa svrhom raščlanjen poredak, bilo bića bilo zajednice, ustrojstvo pojedinačne osobe koje ga uzdiže iznad drugih i vojničku poslušnost, odn. spremnost da se uklopi u zadani poredak. U kosmos antičkoga svijeta uklopljena su ne samo stvorena bića, nego i bogovi. U srednjem vijeku ideju kosmosa zamjenjuje poredak stvorenja (ordo), u koji sada ne spada Bog kao stvoritelj.

Gdje se čovjek nalazi u svom odnosu prema prirodi – da li se nalazi između haosa i kosmosa, šta mi želimo i šta postižemo našim djelovanjem prema proirodi, da li stvaramo kulturu ili nekulturu?

Šuma - priroda ima svoja zakone - prirodne zakone po kojima se događaju sve promjene, po kojima se definišu osobine – karaktersitike šume, događaju interakcije između jediniki, populacija i zajednica koje grade – čine šumu. Ti zakoni su gotovo kibernetski, usaglašeni da stvaraju dinamički ekvilibrijum između abiotske i biotske komponente (svih elemenata koji čine ekosistema). Promjena u bilo kojoj karici lanca ekosistema znači promjenu u cijelom sistemu ali koji u konsekvenci teži stabilizaciji svih procesa (ali ne i njihovog zaustavljanja), što predstavlja stalnu težnju ostvarenju klimaksa, u čemu se zapravo i  ogleda kibernetski sinhronizirani proces. Iako, općenito nauka svakog dana napreduje, mi našim sveukpnim znanjem čak i sa holističkim pristupom i shvatanjem razuma ne možemo pohvatati sve veze i zakonitosti koje ima i daje priroda. Naše (humano) znanje je parcijalizovano i veoma često ne može da prati i razumje sve ekosistemske veze.   

Po navedenoj široko shvaćenoj definiciji kultura sve ono što je čovjek stvorio svojim umnim, duhovnim i fizičkim radom.  Postavlja se pitanje da li je to tako?  To što je čovjek stvorio (sa dobrim željama ili ne) ima uticaj na prirodu, prekida ili u potpunsti ukida prirodne zakonitosti u prirodnom prostoru.  Navedeno znači prekidanje prirodnih kibernetskih procesa.

Stvaranje poljoprivrednih i šumskih kultura, parkova, gospodarskih šuma, urbaniziranih prostora i svih drugih (prema našem shvatanju) uređenih humanih prostora vode kosmosu (uređenom poretku) i kulturi. Da li je to tako??? Da li prekidanjem prirodnih kibernetskih procesa padamo u zamku??? Mislimo da stvaramo kosmos i kulturu, a zapravo stvaramo haos!!! Da li naše znanje ma koliko bilo može da upotpuni, zamjeni prirodne zakonomjernosti??? Da li nas i pored svih naših nastojanja kulturnog stvaranja umjesto uređenog ovozemaljskog kosmosa čeka haos??? Da li npr. prelijepi parkovi Pariza: Parc des Buttes-Chaumont ili Bois de Boulogne koji prema sadašnjem shvatanju predstavljaju ljudsku kulturu, uništavanjem kibernetske ravnoteže koja postoji prirodnoj šumi zapravo predstavljaju načelno haos - jer je neophodna stalna intervencija čovjeka da bi se ovo lijepo stanje parka održalo (jer nema kibernetske samoorganizacije sistema)? Čak šta više, kako vrijeme prolazi intervencije čovjeka u ovim parkovima ili nekoj drugoj gospodarenoj prirodi moraju biti sve intenzivnije.

Vratimo se prvom komentaru, da li onda šuma ili čovjek svoim djelovanjem predstavlja haos, da li su čovjek ili šuma primitivni?? Da li je naša percepcija o kulturi iskrivljena, pogrešna? Navedeno postavlja ispravnost koncepta: čovjek nasuprot prirode - odnosno - kultura prema divljini? Navedeno uključuje konstataciju da kako je naša kultura napredovala sve je manje bilo prirode i prirodnih procesa, odnosno sve je više haosa u prirodi.

Prema dosadašnjem slijedu događanja  koja se dešava u prirodi od: uništavanja staništa i vrsta, klimatskih promjena, pojave invazivnih vrsta, polucije… koje su posljedica “kulture” i “kosmosa” ljudske civilizacije upitna je budućnost prirode, a time u konsekvenci i naše budućnosti. Esencijalno je pitanje, koja je količina prekida kibernetskih procesa koju može da pretrpi priroda, a da ne budu bezpovratni? O ovom odgovoru ovisi ljudska civilizacija.

Naš narativ o nama humanim bićima je da se vidimo kao napredni, civilizovani, kulturni. Međutim našim parcijalnim pogledima i znanjima, često nesvejsno prekidamo vrlo sofisticirane prirodne uređene sinhronizovane procese čime uništavamo prirodu, odnosno doprinosimo stvaranju haosa i posljedično nekulture. Možemo zaključiti u kontekstu negativnosti, primitivizma i neznanja u odnosu ljudi prema prirodi ispravna inverzna sintagma: “Bog te među ljude okrenuo”.

 

 

ČETVRTA DIMENZIJA I ŠUMA

 

ČETVRTA DIMENZIJA I ŠUMA

Malo je poznato da je poznati slikar Pablo Picasso na osnovu rada francuskog filozofa, fizičara i matematičara Henri Poincaré i njegove knjige „Znanost i hipoteza“ u kojoj se pored ostalog obrađuje problem četvrte dimenzije razmišljao o prenošenju četvrte dimenzije na dvodimenzionalno slikarsko platno. Njegove su ideje transformirale općenito umjetnost i posebno umjetnost Picassa na slikarstvo prije i nakon  toga. Picassovim razmišljanjem i prenošenjem na plantno na ovu temu je nastao „kubizam“ kao svjetski poznati slikarski pravac. Picasso je naslikao djelo „Gospođice iz Avinjona - Les Demoiselles d'Avignon" (1907.) koja se smatra prvom kubističkom, avangardnom, i općenito modernom slikom 20. stoljeća kojom je pokrenuo revoluciju u slikarstvu, Picasso nije bio svjestan Einsteina i njegove popularne ideje o vezi vremena prostora i  putovanja - kretanja. Također ni ostali likovni umjetnici koji su prigrlili kubizam kao pravac slikarstva (Fernand Léger, Jacques Lipchitz, Louis Marcoussis, Jean Metzinger, Alexandra Nechita...) nisu bili svjesni postojanja Einsteinovu teorije koji je istraživao pored ostalog i problem četvrte dimenzije.

Ovaj uvod je napisan sa razmišljanjem ako se o četvrtoj dimenziji može diskutirati u umjetnosti zašto ne može u šumarstvu ili biološkoj znanosti.  Što je zapravo četvrta dimenzija?  Da bi o ovome argumentovano i znanstveno razgovarali zapravo bi smo trebali biti kvantni fizičari, međutim pokušajmo stvari pojednostaviti i sagledati ovaj problem iz razine posmatrača prirode.

Prvo definišimo šta su dimenzije. Dimenzija je karakteristika prostora, ona identificira prostor i objekte u njemu. Ona je minimalan broj realnih parametara potrebnih, da se jednoznačno opiše položaj tačke u nekom danom prostoru. Dimenzije koje sastavljaju prostor su: dužina (x), širina (y) i visina (z). U Einsteinovoj teoriji relativnosti, prostor dobiva još jednu dimenziju – vrijeme (t). Tako se u teoriji relativnosti govori o četvornom prostoru - četvorcu (x,y,z,t) – četiri dimenzije. Također se ovaj pojam odnosi i na kontinuitet vremena i prostora, zakrivljenosti vremena i prostora. Ideja vremena kao četvrte dimenzije obično se pripisuje „posebnoj teoriji relativnosti " koju je 1905. predložio njemački fizičar Albert Einstein (1879-1955). Ovdje dalje nastaje problem u razmjevanju problema koji nije samo matematičko – kvantno fizički nego i ljudski – humani, jer ljudski mozak je „dizajniran - determiniran“ samo da tumači ono što vidi, a sve ono što naše oči vide je trodimenzionalni prostor. Kroz upotrebu npr.: slika, fotografija, različitih karata ljudska populacija se naučila na predstave 3D prostora u 2D. Ljudskom mozgu je izuzetno teško razmišljati i tumačiti dodatnu dimenziju, jer nikada nismo naišli na četvorodimenzionalni prostor, što zbunjuje naš razum.

I kakve sad ovo sve ima veze sa šumom??? Pa šuma nije samo ekološko - biološki fenomen, šuma je i prostorni fenomen (kroz prostor se vežemo za x,y,z dimenzije). Ne možemo zamisliti šumu u bez prostora, šuma nije eksteritorijalni entitet. Šumu u našim mislima uvjek vežemo za određeni lokalitet - prostor. Na taj način šuma dobija 3D - odnosno x, y i z koordinate, a posebno njeni gradivni elementi koji je zapravo čine šumom – stabla. Fali nam četvrta dimenzija - vrijeme?? Pa zapravo ne. Šuma je i vremenski determinisana. Šuma se razvija kroz vrijeme. Promjene u prirodi su konstanta kako za pojedine organizme tako i za cijele ekosisteme. Dok  pojedini organizam prolazi kroz različite stadijume tokom svoga razvoja od života do smrti (ontogeneza), u ekosistemima se izmjenjuju pojedine karakteristike i komponente koje se mijenjaju kroz vrijeme.

Ovim ulazimo u problematiku vegetacijske dinamike i sukcesije vegetacije. Termin vegetacijska dinamika (grč. dynamis – sila, snaga, jakost → tok razvitka, mijenjanje neke pojave pod uticajem sila) i termin sukcesija vegetacije su u biti veoma slični. Osim naziva vegetacijska dinamika koristi se i naziv sindinamika (grč. syn – sa + dynamis – sila, snaga, jakost - tok razvitka, mijenjanje neke pojave pod uticajem sila → dinamika zajednice).

Sukcesija – izmjena vegetacije uključuje promjene vrsta kroz vrijeme sa promjenama gustine pojedine populacije i strukture biljne zajednice koje se pojavljuje u nekom staništu. Tansley (1920.) definiše sukcesiju kao postepene promjene koje se pojavljuju u vegetaciji nekog područja zemljine površine, gdje jedna populacija nasljeđuje drugu.  Pojednostavljeno, vegetacijska dinamika ili sukcesija  predstavlja promjenu sastava vrsta biljaka i/ili trodimenzionane arhitekture biljnog pokrova određenog mjesta kroz vrijeme (Pikett et Candenasso, 2006). Ovim dolazimo do pune veze sa četvrtom dimenzijom gdje se prostor (x, y, z) (trodimenzionalna arhitektura zajednice) mijenja kroz vrijeme (t).  

Vegetecijske promjene u prostoru vremenu se događaju kroz kraće ili duže vremenske intervale. Izmjena vegetacije se može pratiti od davnih vremena (od ledenog doba) – sekularne sukcesije, prema sadašnjosti (recentne sukcesije).

Da bi se dogodila vegetacijska dinamika – sukcesija ili izmjena vegetacije u prostoru i vremenu potrebni su određeni preduslovi koji se ogledaju u pretpostavkama za odvijanje vegetacijskih promjena. Ovi preduslovi se odvijaju pod tzv. Zakonom vegtacijskih promjena (poznat i kao - Hijerahijski sukcesioni uslovi i mehanizmi sukcesije)  (Pickett et al. 1987/a; Pickett et al. 1987/b; Pickett et Candensso 2006) Sljedeći su uslovi za ovaj Zakon:

1.Raspoloživost - dostupnost staništa za naseljavanje (invaziju) biljaka

2.Diferencijalna dostupnost vrsta - biljke su različito dostupne za to stanište (varijacije u disperziji i preživljavanju biljaka)

3.Diferencijalne osobine vrsta - varijacije u osobinama biljaka (biljke različito odgovaraju na dostupno stanište)

Postoje četiri osnovne sile u svemiru: gravitacija, elektromagnetizam, jaka nuklearna sila i slaba nuklearna sila. Pod djelovanjem ovih sila se događaju sve aktivnosti i promjene u svemiru.  Kao što u svemiru djeluju sile i koje izazivaju promjene, za promjene i događanje vegetacijske dinamike osim navedenih uslova neophodne su i sile (dynamis), jer samo uz djelovanje sile imamo promjenu u fizičkom (kosmičkom) ali i biološkom svijetu. Sile različitog porijekla i nastaka djeluju na neki ekosistem. Te sile se u biti dijele na: unutarnje  (autogene) ili vanjske (alogene) (Kimmins, 2004).

Autogene (grč. autos – samo, vlastito + genos – rod, pleme) sukcesije – koje potiču od ekološke interakcije biljaka (simbioze i/ili antagonizama npr: kompeticija vrsta, alelopatska interakcija, mutualizma, facilitacije...) i bitnih osobina staništa. Kao drugi sinonim za autogene sukcesije koristi se termin (Stefanović, 1986; Vukelić et Rauš 1998;  Tomić, 2004): endodinamičke sukceijse ( grč. endon – unutra, kod kuće + dynamis – sila, snaga, jakost → tok razvitka, mijenjanje neke pojave pod uticajem sila iznutra).

Alogene (grč. allos - drugi + genos – rod, pleme) sukcesije – koje potiču od činioca  izvan ekosistema, usljed različitih najčešće fizičkih poremećaja koji djeluju na biljnu zajednicu i vode promjeni te zajednice npr.: djelovanje lednika, vulkanske lave, klizišta, zoo-antropogeni uticaji, požari... Za ovaj naziv se koristi termin ektodinamičke sukcesije (Stefanović, 1986; Vukelić et Rauš 1998; Tomić, 2004): (grč. ektos – izvan + dynamis – sila, snaga, jakost → tok razvitka, mijenjanje neke pojave pod uticajem sila iz vana).

Ako pogledamo preduslove  Pickett-ovog Zakona o vegtacijskim promjenama možemo uočiti da on ne postavlja dejlovanje sila za događanje vegetacijskih promjena, a što bi zapravo trebalo također biti kao preduslov. Raspoloživost staništa, pridolazak vrsta na stanište kao i međusobno djelvanje vrsta kao i vrsta i staništa (diferencijalne osobine vrsta) ovise o silama koje djeluju na vegetaciju i unutar vegetacije. 

Postoji čitav niz definicija sukcesija vegetacije – vegetacijske dinamike npr.:

1.     Sekvence promjene sastava vrsta ili/i strukture vegetacije kroz vrijeme.

2.     Promjene sastava vrsta u tridimenzionalnoj arhitekturi biljnog pokorva na određenom mjestu kroz vrijeme

3.     Vremenski slijed različitih biljnih zajednica na jednom prostoru koje predstavljaju   niz spontanih, međusobno povezanih i međusobno uvjetovanih evoluirajućih procesa samoorganizacije ekosistema.

Međiutim ako sve sublimiramo i pojednostavimo objedinimo navedeno možemo dati novu obuhvatniju definiciju vegetacijske dinamike, koja pored prostorno - vremenskog aspekta izmjene vrsta i strukture naglašava i djelovanje sila, jer kako smo konstatovali bez djelovanja sila nema promjena:

Vegetacijska dinamika – sukcesije vegetacije predstavljaju promjene 4D sistema vegetacije (vremensko - prostornog sistema biljnih zajednica) pod djelovanjem sila.

Tako smo polazeći od Picassa i  kubizma, preko Einstein-a došli smo do shvatanja da je šuma četvorodimenzionalni vegetacijski prostorno vremeski sistem. U ovom shvatanju posmatrajmo ovaj prostorno vremenski sistem (lat. systēma) kao skup entiteta, stvarnih ili apstraktnih, koji čine jednu cjelinu, gdje svaka komponenta međudjeluje, ili je u odnosu sa bar jednom od drugih komponenti. Šume na ovaj način možemo posmatrati kao „mikro“kosmose – svjetove koji imaju svoje dimezije, oblike pojavnosti i sile koje djeluju unutar njih.  

 

 

UPOTREBA "STARIH" INFORMACIJA

 

UPOTREBA „STARIH“ INFORMACIJA

Detaljnu povjest prvobitnih istraživanja flore i vegetacije u BiH dao je akademik Fukarek (1954, 1974). Njegovi tektstualni prikazi daju: naučna imena, kretanja istraživača i teme kojima su se bavili. Međutim postoji još neformanlih, zaborvaljenih i neupotrebljenih izvora koji u biti predstavljaju sekundarne izvore - zapise koji mogu da pomognu da shvatimo stanje, strukturu i sastav vrsta pojedinih područja, oblika vegetacije ili odnos društva prema istoj.  Ove izvore ne treba apriori odbaciti, naprotiv, ovi  sekundarni zapisi, ne naučni izvori daju sliku , pogled na floru i vegetaciju u BiH. Ovi izvori nam mogu pomoći da shvatimo karakter odnosa stanovništva prema prirodi, njenoj očuvanosti sastavu,  općoj slici.

Poznati turski putopisac Evilija Čelebija dao je sjajne opise: regija, gradova, naroda, vojski, hrane, geomorfologije, hidrografije, vjerskih običaja i objekata, događaja... u svom poznatom djelu Putopis koji pokriva period XVII vijeka.  Nekako kroz razne analize je „ispušteno“ da je u svojim opisima dao i opise prirode, stanja i upotrebe. Kao intresantan možemo izdvojiti opis livada Kupreškog polja koji je dao Čelebija tokom svoga putovanja za Livno 1612. godine: „Ovo polje liči kao što su Bingo, Sudžan, kod Vana i Kešiš Dag kod Burse (polja u Turskoj, o.aut.). Na njemu ima nekoliko hiljada vrsta kao što su: krupna djetelina (terfil), sitna djetelina (yonca), troskot (ayrik), djetelina (bersem) i cvijeća kao: zumbul, ljubica, janja (zerin), jaglac ili jagorčina (tutiya) i divlja ruža. Ima dalje neka vrsta takvih višanja i jagoda da njihov ukus, slast i miris opija čovjeka. Na ovom polju raste koločep, tj. Mandragora officinarum, koji liči na čovjeka, isijot (cedvar-i-rumi), nard ili smiljka, zumbul (sumbuli-i-rumi), narics (negris-i-rumi), sasa (šekakil), šumarica ili božur (šekaik), kaćun (saleb), srčanik (ravend-i-rumi) i još mnogo ovome sličnog ljekovitog bilja.“ Slično je dao i za opise upotrebe šuma u kanjonu Miljacke u Sarajevu (1620.): „ Sve drvosječe ovoga šehera sijeku ogromno drveće u onim šumama povrh rijeke Miljacke koje su kao planina Bisutun (ime planine u Persiji, o.aut.) i spremaju ga za gorivo. Svaki na drvima koja je posjekao usiječe na neki način, zasjeku i, označivši tako oznaćivši tako svoja drva baca ih u Miljacku. Sva građa i drvo za gorivo splavlja se vodom. Kada se drva zaustave na pomenutoj brani (bend-baši) dolaze vlasnici drva i, pazeći na svoje oznake, vežu svoja drveta užetima i prenose ih svojim kućama“.  

Osim Evlije Čelebije posebno intersantne opise možemo dati  prikaze francuskog putopisca školovanog šumara Bricogne-a, koji putuje kroz zemlje Otomanskog carstva neposredno pred njegov raspad. Ovaj šumar i putopisac posebno opisuje šume Bosne, pri čemu će biti dat kratak opis stanja i upotrebe u šumama u Bosni u djelu: Les Forets De L'Empire Ottoman – Vilayet de Bosnie. Tako Bricogne piše:„Zaista, potrošnja drveta u Bosni je možda pretjeranija nego drugdje. Zbog  surove klime ekstremno je mnoštvo kuća, koliba, štala, šupa (koje su od drveta – op. aut.), a drvo je sve svježe i rasuto je do beskonačnosti u šumama a čije je korištenje od suštinskog značaja za sigurnost i čuvanje od opasnosti zajedničkog posjeda. Ona okružuju dvorišta, vrtove, polja, livade pa čak i neke skupine drveća, ograde, palisade (drvene ograde – op. aut.) su od cijepanih komada hrasta. U svim ovim slučajevima  motivisano je obnavljanje znatnih zaliha koje se skupljaju i obnavljaju sa velikom ekstravagancijom. Drvo ne košta ništa i vrijedno je uzimanja“. Isti autor piše: „Osim toga, Bosna je zemlja bogata željeznom rudom, a neki u svojim regijama sadrže brojne peći. Rade slične onima u Pirinejima kao katalonske kovačnice. To je smrt šuma hrasta i bukve gdje stabla hrane primitivnu industriju. Sječa je u svakom godišnjem dobu, čime se  dobija nekvalitetan ugalj, a frekvencija upotrebe ove vatre ima tendenciju da uništi ovo drveće iskorištavajući drvo s velikom upornošću od najbližih stabala.“  

Dolaskom Austro-ugarske poveća se interes za šumu, šumarstvo i lov u Bosni i Hercegovini, pa se broj i zapisa o šumama u BiH povećava. Tako npr. u časopisu Österreichische Forst-zeitung, Wien, 26. Juli 1889. Nr. 343 piše:  „Na primjer, vjerovatno nijedna druga zemlja na svijetu, Sjeverna Amerika i Indija, nisu objavljene u raznim specijalnim časopisima i političkim novinama kao potpuno oprečne vijesti o šumi i divljači kao što su objavljene o Bosni. Što se potonjeg tiče, jedan se upušta u reprodukciju nevjerojatnih, mračnih dvoboja, s odstreljenim slikama vukova, medvjeda i risova, drugi pravi beskrajnu šalu o nedostatku divljači u zemlji: jedan opisuje Bosnu kao jedan Eldorado za lovca, drugi upozorava svakog lovca da ne stupa na mrtvo tlo. Kao i obično u takvim slučajevima, obje su strane u određenoj mjeri u pravu, jer Bosnu općenito karakteriziraju najeklatantnije kontradikcije koje se mogu zamisliti u svakom pogledu takva blistava svjetla, tako duboke crne sjene kakve bismo mogli uzalud tražiti u drugim dijelovima našeg svijeta u takvom intenzitetu. U najvećoj sam mjeri uživao i u svjetlosti i u sjeni, a želim da obje u sljedećim redovima budu čisto objektivne, datirane pokušavajući priznati neovlaštena stajališta onako kako sam ih upoznao, bez obzira na prethodne vijesti koje su objavili drugi izvori čini da to uglavnom izmiče bilo kakvoj kritici“.

Istorijsko i arheološko datiranje možda je najočitiji oblik istorijskog datiranja onaj koji je povezan sa dokumentarnim studijama o prošlosti prirode, ekologije ili klime. Na primjer, srednjovjekovni rukopisi koji bilježe opseg i stanje kraljevskih šuma Engleske gotovo uvijek imaju kalendarske datume vezane uz njih, kao i islandske kronike koje govore o prisutnosti leda koji pluta, a time i temperature površine mora - oko tog ostrva.  Poreska evidencija korišćena je da ukaže na pogoršanje klime kasnog sedamnaestog i početka osamnaestog veka u južnoj Norveškoj. Ovakvo datiranje je posebno važno u regionima poput Evrope i istočne Azije gde postoje dugi istorijski zapisi.  Pisani zapisi su, međutim, ograničeni na pismene kulture, i sve do 1500. godine nove ere postojali su samo u Evropi, Aziji i sjevernoj Africi.  Shodno tome, pisana istorija pokriva veoma različite vremenske periode u različitim periodima ljudske istorije, u BiH uglavnom od srednjeg vijeka prema modernom dobu.

Iako postoje različite tehnike naučnih istraživanja osobina i stanje prirode u prošlosti:  npr.: karbonska radiometrija, dendrohronologija, polenanaliza... naprijed navedeni kratki prikazi ilustriraju heterogenost informacija koje nam mogu koristiti, a koje su najčešće zaboravljene i nspuštene iz naučnih analiza o stanju prirode, klime,  šuma i šumarstva u prošlosti BiH. Navedeno upućuje i na potrebu sveobuhvatne analize starih ne naučnih izvora koji mogu pomoći u shvatanju sadašnje slike sadašnjeg stanja vegetacije i prirode u BiH. Neke informacije o npr. klimi (što postaje važno u kontekstu klimatskih promjena) se mogu naći u povjesnim zapisima koji komentarišu: o gladi, zapisima o bitkama i ratovima, zapisima o bolestima..., što sve skupa može pomoći u dobijanju jedinstvene slike o izgledu klima (ili bar kilmatskih ekstrema) nekog perioda u BiH. Ne moramo se uvjek i isključivo vezati za izvorne naučne informacije kada komentarišemo stanje prirode u prošlosti.

U stvari, ni primarni naučni izvori, ni sekundarni zapisi vjerovatno neće sami po sebi pružiti potpuna rješenja za postavljena pitanja u vezi stanja prirode u prošlosti.  Za navedeno je potreban dugoročniji pogled u prošlost.  Ljudski životni vijek toliko je kraći od milenijuma istorije prirode da smo mi kao ljudi svjesni samo kratkoročnih varijacija u okolišu npr.: vlažno ljeto, kasno proljeće, „rekordne“ poplave... Ono čega smo mnogo manje svjesni su sporije, suptilnije promjene kao što su promjene u florističkom sastavu šuma, ili rast/opadanje srednje temperature.  Ipak, samo dugoročan povjesni pogled sa sigurnošču nam može reći da su npr. šume mediterana transformisane iz svojih prvobitnih oblika u makije ili garige prije nego što je pisana historija uopće počela. Da bi mogli ocjeniti kuda se kreće cjelokupna priroda moramo znati ono što je bilo sa njom u prošlosti, drugačije rečeno da bi znali kakva će nam biti budućnost moramo se zagledati u prošlost.

 

 

IMENA, IMENA

 

IMENA, IMENA

Sistem imenovanja ljudske populacije (antroponimijski sistem), je sistem koji opisuje izbor ličnog imena u određenom društvu. Lično ime se sastoji od jednog ili više dijelova, kao što su ime, prezime i patronim (ime oca). Sistemi ličnog imenovanja proučavaju se u oblasti antroponimije (nauka koja izučava odakle potiču ljudska imena).

U savremenim zapadnim društvima  najčešća konvencija imenovanja je da osoba mora imati ime, koje je obično rodno specifično (razlikuje se muško i žensko), nakon čega slijedi prezime roditelja. Ranije u širokoj upotrebi širom Evrope (u prvom milenijumu nove ere) bio je u upotrebi patronimski sistemem imenovanja (imenovanje prema ocu). Ovaj sistem imenovanja osim datog ličnog imena, ljudi se opisuju i njihovim patronimima, odnosno datim imenima roditelja ili drugih predaka (ne prezimenima). Ovi sistemi su zamenjeni binomnim sistemom.  Binomni sistemi: osim imena, ljudi se opisuju i prezimenom koje dobiju od jednog od roditelja. Većina modernih evropskih sistema ličnog imenovanja je ovog tipa.

Slično kao kod ljudi u carstvima, životinja, gljiva i biljaka koristi se binomni sistem.  Osoba koja je prva primjenila binomni sistem u imenovanju živih organizama  bio je švedski botaničar Carl Linnaeus (Linne) (1707.-1778).  Do Linne-ovog načina imenovanja biljaka bio je drugačiji, tako npr. John Parkinson (1567-1650) opisao je ženski božur kao Paeonia femina vulgaris flore simplici, što znači obični pojedinačni ženski božur. Iako je ovaj sistem funkcionisao, bio je neverovatno glomazan, pa je   botaničarima je bilo teško odrediti da li se istraživanje, opisi, prikazi odnose na istu biljku.  Sasvim je bilo uobičajeno da ljudi nazivaju biljke bilo njihovim narodnim imenima.  Međutim, problem je što neki rodovi imaju stotine vrsta, a neke uobičajene vrste mogu imati veliki narodnih naziva.  Dobar primjer za to je Achillea millefolium, veoma cijenjena ljekovita biljka koja u područu zapadnog Baklana se naziva: kunica, sporiš, hajdučka trava, stolisnik, kačak, kostrešica, stolika, rman, jutrocel, jezičec, armanj, herb, jutrocel. Nekome iz Španije, Njemačke ili Francuske ova imena će biti prilično besmislena, ali će vjerovatno znati o kojoj vrsti se radi ako napišemo ili kažemo Achillea millefolium.

Princip naučnog prioriteta i binomnog imenovanja počinje od Linnea, a najstarija važeća naučna imena su ona navedena u njegovoj knjizi Species Plantarum, koji je objavljen 1753. godine. Binarni Linne-ov sistem koristi dvije latinske riječi da opiše svaku vrstu.  Prvo ime se odnosilo na rod (slično prezimenu kod ljudi), dok je drugo označavalo vrstu (kao ime kod čovjeka).  Ova kombinacija naziva se naziva slično kao i kod antroponimijskog imenovanja - binomnim sistemom. Ko to zna, možda je i sam Linne uvidio klavltetne osobine antroponimijskog imenovanja i primjenio ga na ostalim živim organizmima.

Vojna osvajanja i carstvo Rima prešlo je davno u istoriju, međutim,  najveća ostavština Rimskog carstva su nauka, umjetnost i jezik.  Moglo bi se čak tvrditi da je latinski bio prvi međunarodni jezik.  Kako širilo se Rimsko Carstvo, narodi na koloniziranim područjima su prihvatili latinski kao svoj formalni jezik.  Latinski je preživio pad rimskog carstava, jer je postao službeni jezik Rimokatoličke crkve, a tokom srednjeg vijeka latinski je bio preferirani jezik obrazovanih ljudi širom zapadne Evrope.  S toga je latinski jezik počeo da se koristi od strane Linne-a i kod imenovanja različitih organizama. Za većinu ljudi koji se ne bave botaničkom strukom latinski nazivi izgledaju vrlo zbunjujuće, ali kada jednom shvatite osnovna pravila, oni su zapravo prilično laki za korištenje. 

Biologija zahtijeva precizan i jednostavan sistem nomenclature – imenovanja vrste. Iz tog razloga je razvijen Međunarodni kodeks nomenklature za alge, gljive i biljke (ICN- International Code of Nomenclature for algae, fungi, and plants) koji predstavlja skup pravila i preporuka koji se odnose na formalna botanička imena koja se daju biljkama, gljivama i nekoliko drugih grupa organizama, svih onih koji se "tradicionalno tretiraju kao alge , gljive ili biljke". Svrha davanja imena taksonomskoj grupi nije da ukaže na njene karaktere ili istoriju, već da obezbedi način da se na nju uputi i da se ukaže na njen taksonomski rang. Ovaj kodeks ima za cilj da obezbjedi stabilnu metodu imenovanja taksonomskih grupa, izbjegavajući i odbacujući upotrebu naziva koji mogu izazvati greške ili nejasnoće ili dovesti nauku u zabunu.

Ne ulazeći dublje u analizu može se reći da nazivi stručni – latinski nazivi organizama, u ovom slučaju  biljaka ima različite osnove za imenovanje. Kako u životu postoje uvjek neka pravila pa tako i u imenovanju živih organizama. Kodeks je skup međunarodno dogovorenih pravila i preporuka koji regulišu imenovanje algi, gljiva i biljaka. Ogroman je broj pravila pravila u imenovanju u taksonomiji, a tiču se imena – naziva nekog organizama (bez objašnjenja šta znače navedeni naizvi) npr.: nomen abrotivum, nomen ambiguum, nomen conservandum, nomen correctum, nomen dubium, nomen illegitimum, nomen imperfectum, nomen invalidum, nomen inviolatum, nomen neglectum, nomen novem, nomen nudum, nomen oblitum, nomen perfectum, nomen substitutum, nomen translatum, nomen triviale.  Pa se da zaključiti iako sama upotreba taksonomije je jedsnotavna, davanje imena određenoj vrsti organizma nije baš tako jednostavno. Najčešće se za davanje latinskog imena koriste pojedine karakterne osobine organizma (izgled, boja, sličnost, okus…); njeno geografsko nalazište (najčešće gdje je prvi puta opisana vrste) ili opis staništa (morko, vlažno, suho, toplo..) sa određenom kombinacijom: latinskog, novolatinskog ili starogrčkog jezika. Kao primjer za navedeno uzećemo rod Acer sp.: Acer palmatum (palmatum -  sa listovima poput dlana/šake) - dlanolisni javor; Acer saccharum (saccharum - onaj koji proizvodi/daje šećerni sirup) - šećerni javor; Acer rubrum (rubrum - crveni) - crveni javor; Acer cappadocicum (cappadocicum - iz Kapadokije, dio Turske) - kapadokijski javor; Acer monspessulanum (monspessulanum - iz Montpeljea, Francuska) – makljen; Acer platanoides (platanoides - sa listovima poput platana) – mlječ; Acer pseudoplatanus (pseudoplatanus - lažni platan) gorski javor …

Međutim ponekada se “križaju – hibridiziraju” imena ljudi i biljaka da bi dobili naziv biljke. Najčešće se latinskoj osnovi za ime roda dodaje ime pojedinog zaslužnog botaničara npr.: Acer davidii - (davidii -prema botaničaru opatu Armand David-u) - davidov javor; Acer helderichii (helderichii - prema botaničaru Theodoru von Heldreich-u) - planinski javor; Acer lobelli (lobelli - prema botaničaru Mathias de l`Obel-u) - lobelijev javor.

U BiH nalazimo veći broja takvih naziva npr. osim već spomenutog Acer heldreichii (planinaski javor) u BiH raste (ali i ostatku istočnog Balkana) vrsta Pinus heldreichii – (munika) obje vrste su dobile naziv po već spomenutom botaničaru Theodoru von Heldreich-u. Interesantno je da je narodni engleski naziv za Pinus heldreichii – Bosnian pine (bosanski bor). Međutim po nekada bilkje dobijaju svoja imena ne po botaničarima nego po nekim više ili manje poznatim ljudima. Neobičan je primjer da je jedna endemna vrsta u BiH Euphorbia gregersenii – Gregersenova mlječika dobila naziv po Gregersenu austrijskom industrijalcu koji je imao pilanu u blizini Zavidovića. Jedna druga endemna vrsta koja raste u BiH Fumana bonapartei dobila je naziv po Napoleonu Bonaparti. Istraživači koji ju je našli i prvi opisali su bili francuzi koji su se divili Napoleonu i po njemu dali ovaj naziv....

Međutim po nekada se čak i imena roda daju po nekom uglednom botaničaru, npr. kućna vrsta ukrasnog sobnog bilja u narodu poznata kao begonija predstavlja zvanični naziv roda Begonia sp. a naziv je dobila po Michael-u Begonu ili također kućna biljka fuksija zvanični naziv roda Fuchsia sp. po Leonhartu Fuchs-u. Učestali grmovi koje nalazimo u raznim šumama u BiH pripadaju rodu Lonicera sp. (kozokrvine ili pasiji grm) koji dobio naziv po Adamu Lonitzeru.

Kada se sve na kraju usporedi imenovanje vrsta nas vodi klasifikaciji, jer čim nečemu damo ime to nas vodi u određeno svrstavanje u određene kategorije (u određene ograde - pravila - taksonomska pravila), kako ljudi tako i kod svih drugih živih bića. Prema Ruskom naučniku i šumaru Sukačevu: „Klasifikacija svih prirodno-istorijskih predmeta može biti trojaka: vještačka, prirodna i genetička“, pri čemu se vještačka klasifikacija bazira na jednoj osobini. Prirodna klasifikacija bazira se na više osobina i govori o sličnosti objekta (koji se analizira) u cjelosti. Genetička klsifikacija zasniva se na porijeklu i evoluciji vrste u koju spada i Linne-ova klasifikacija. Prema sadašnjim shvatanjima samo je genetička klasifikacija prirodna, dok su ostale klasifikacije artificijelne – vještački nastale usljed potrebe ljudske populacije za sistematiziranjem, klasificiranjem u funkciji naučnih istraživanja, a u krajnjoj liniji radi gospodarenja. Međutim, filozofi smatraju da su sve klasifikacije vještačke u tom smislu što mi odabiramo osobine na osnovu kojih se klasifikovanje vrši. Različite nauke mogu da se klasifikuju na razne načine, u skladu sa krajnjim ciljem takvog klasifikovanja. Klasifikacija je potrebna za naučnu i stručnu komunikaciju, posao ili običan život ali ona nikada ne može postati apsolutno objektivna ili ostvarena bez elemenata naučnog prosuđivanja. Ova podjela nije potrebna prirodi (jer npr. biljke rastu, imaj uzročno – posljedične veze sa drugim organizmima i staništem i bez svoga imena ili klasifikacije) time ona postaje vještačka, jer je stvorena od čovjeka i za potrebe čovjeka.