INTELEKTUALNA OLUJA

ŠIFRA ZA OLUJU

Sjećanje na Alexander von Humboldt-a, jednog od najvećih putujućih svjetskih naučnika u povodu 150 godina od njegove smrti

Ove godine u svijetu i kod nas se na različite načine u elektornskim i tisaknim medijima izložbama i kulturnium događanjima obilježava 200 godina od Charles Darwin-a. Gotovo da neprimjetno i i bez obilježavanja ove godine protiče 150 godina od smrti Darwinovog suvremenika, također velikana svjetske nauke Alexander von Humboldt-a, naučnika koji je transformisao mnoge prirodnjačke nauke tokom XIX vijeka, i time ostavio pečat za sve naredne generacija istraživača prirode. Ostavio je toliko veliki trag u nauci da se jedan pravac-shvatanje nauke humboldtijanska nauka. Ovog naučnog velikana sam se sjetio boraveći na naučnom skupu u Sofiji u Bugarskoj, gdje sam spavao u hotelu koji se nalazi u u ulici koja nosi ime po Alexander von Humboldt-u. Bilo mi je drago što se na ovaj način odaje priznanje ovom velikom svjetskom istraživaču, prirodnjaku, fizičkom geografu, biogeografu, geologu, vulkanologu, klimatologu..., i u isto vrijeme žao što se koda nas u Bosni i Hercegovini malo zna ili bar malo spominje njegov život i rad. S toga ću se u nastavku osvrnurti na njegov zaista impozantni naučni opus i polja djelovanja i rada.

Na krilima romantizma

Freidrich Heinrich Alexander, Freiherr von Humboldt je rođen u Berlinu 14.09.1769. godine. Otac mu je bio major pruske vojske i umro je kada je Alexander imao 9. godina. Još kao mali je pokazivapo sklonost ka istraživanju perirode, herbarizirao je biljke, sakupljao školjke i inskte, te imao nadimak „mali apotekar“. Na „krilima“ i u duhu romantizma, koji je „preplavio“ Evropu učio je mnoge nauke.  Nakon kratkog sudiranja ekonomije u Freiburgu, Alexanedr se prebacio u Goettingen. Također je sudirao jezike u Hamburgu, geologilu u Freiburgu, anatomiju i astronomiju u Jeni. Rijetka kombinacija ličnog talenta, izvanredna pronicljivost i upornost, te stečena znanja tokom studija, doprinjela su da se Alexander opredjeli za bavljenje naukom.

Nakon završetka studija kratko radi kao inspektor rudrstva u Frankofoniji. Prije njegovog poznatog i velikog putovanja u Južnu Ameriku, Alexnader je putovao po Evropi, gdje je kraće ili duže boravio u Engleskoj, Švicarskoj i ltaliji i vršio geološka i botanička istraživanja. Nakon smrti svoje majke koja mu je ostavila „solidan“ imetak, u 27. godini života počinje njegov pravi naučni i istraživački rad i velika putovanja koja sam finasira.

Portret Alexander von Humboldt-a 

(izvor: https://www.google.com/search?q=alexander+von+humboldt&rlz=1C1JZAP_enBA885BA885&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=2ahUKEwiDkYLNgdzrAhUEjosKHUbnDlMQ_AUoAXoECBcQAw&biw=1920&bih=937#imgrc=239ZVmbOcXuUnM )

Prva karte izotermi

Alexander von Humboldt skupa sa Francuskim hirurgom i botaničarem Aime Bopland-om kreće na put da se pridruži Napoleonu u Egiptu, međutim ako to nekada biva u životu, sudbina ih odvodi u Madrid. U Madridu dobijaju velika ovlaštenja i specijalnu dozvolu Kralja Charlesa VII da istraže Južnu Ameriku. Tako su 1800. godine iskartirali tok nenastanjene rijeke Orinoko u dužini 2.776 km. Utvrdili postojanje veze – komunikacije između vodenih sistema rijeka Orinoko i Amazon. Također su utvrdili tačnu bifurkaciju ovih rijeka. Penjao se na Ande na planinu Chimburazo u današnjem Ekvadoru, pri čemu je postavio ondašnji svjetski rekord u penjanju na  5.878 m. Iz Lime i Perua je posmatrao putanju Merkura, istraživao osobine guana, mjerio temperature oceana (Humboldt-ova struja), istraživao floru i faunu šuma, boravio je na Kubi i kratko u SADu. U Evropu se vratio 1804. godine sa 30 kovčega različitih botaničkih uzoraka.

Kao „važniji“ rezultati ovih istraživanja i putovanja mogu se navesti prva opažanja opadanja tremperature sa porastom nadmorske visine, prve karte izotermi, itraživanja nastanka tropskih oluja. Shvatio je da geografija biljaka bazirana na ideji studiranja distribucije biljnih organizama, izazvana variranjem fizičkih uvjeta sredine, i tako postavio temelje biogeografije, odnosno današnjih nauka o vegetaciji. Otkrio je magnetsku deklinaciju, odnosno opadanje magnetnog polja od pola prema ekvatoru. Jedan je od prvih istraživača „Novog svijeta“. Shvatio je da vulkani formiraju linearne grupe i i da vjerovatno korespondiraju sa subterenskim naprslinama. Shvatio je da su čvrste stijene prvo bile tečne formacije. Što se tiče botaničkih istraživanja napisao je knjigu u sedam tomova: „Nova genera et species plantarum“.  Zajedno sa Bopland-om i i C.S. Kunthom napisao je 6 od 30 tomova knjige: „Voyage de Humboldt et Bopland“. U knjizi : „Ideen zu einer Physionomik Gewächse“ promovirao je koncept biogeografije.

Portret univerzuma

Imao je vremenski kraća ali po pređenim razdaljinama veoma duga putovanja (15.472 km) i istraživanja u azijskoj Rusiji. Istraživao je permafrost ko i klimu i shvatio kontinentalnost klime, odnosno uticaj oceana na ublažavanje klimatskih ekstrema. Na osnovu njegovog predloga razvijena je prma mreža meteoroloških stanica u Rusiji. Vršio je procjenu visine centralnoazijskog platoa, otkrio zlato i dijamante na Uralu.

Životno djelo ljudi obično na započinju u 76. godini. Međutim, knjige u pet tomova „Kosmos“, koje predstavljaju krunu njegovog rada, Alexander von Huboldt počinje upravo u tim godinama. Fokus rada ovog djela bio je jasan opis jedistva sredina u shvatranju kompleksnosti prirode, a ideja rada na predtsvalja samo „grafičke“ opise, nego i zamljišljen koncept fizičkog svijeta koji može pomoći u definisanju detalja pute generalizacije. On je zapravoo nastojao „portretisati univerzum“, međutim ovim je uspješno portretiisao i svoju nesvakidašnju inteligenciju. Ove knjige su još u ono doba imale nevjerovatnu popularnost u Engleskoj i SADu, tako da su se u isto vrijeme (I tom) pojavile u tri različita prijevoda na engleskom jeziku.  

Način razmišljanja, pisanje i rad Alexaner von Humboldt-a je uvjetovao pojavu naučnog pokreta - pravca koji se naziva humboldtijanski. Ovo shvatanje nauke je teško pojednostaviti, grubo govoreći, ona vodi shvatanju povezivanja dijelova prirode kroz tačna i precizna mjerenja. Homboldtijanska nauka zasniva se na principu generalne izjednačenosti sila.  Generalna izjednačenost predstavlja ideju u kojoj su beskonačne sile prirode konstantno u sukobu, ali su uvijek u ravnoteži jedna sa drugom.

Još za vrijeme svoga života stekao je veliku slavu i popularnost. O njegovom radu i nauci su također mnogi njegovi slavni suvremenici dali svoj komentar, evo nekih:

-       Charles Darwin: „ On je najveći putujući naučnik svih vremena“, „ Uvijek sam mu se divio, sada ga obožavam“.

-       Johann Wolfgang Goethe: „Humboldt nas obasipa pravim blagom“.

-       Simon Bolivar: „ Alexanedr von Humboldt je učinio više za Ameriku više nego svi konkvistadori, on je odistinski otkrio Ameriku“.

-       Thomas Jefferson: „ Zaključio sam da je on najznačajniji naučnik kojega sam upoznao“.

Stipendija za istraživače

U njegovu čast, mnoge su biljke i životinje dobile latinsko ime po njemu: humboldtov pingvin (Sphenicus humboldtii), humboldtov ljiljan (Lilium humboldtiii), južnoamerički andski hrast (Quercus humboldtii), južnoamerička vrba (Salix humboldtii)... također su u njegovu čast mnogi geografski predjeli – lokaliteti dobili naziv po njemu npr.: Humboldtova rijeka u SADu, Humboldtov vrh u SADu i Venecueli, Nacionalni park Alexander von Humoldt na Kubi..., čak i predio na Mjesecu nosi njegovo ime Humoldtovo lunarno more. Mnoge obrazovne institucije, univerziteti i koledži prije svega u Južnoj Americi ali i SADu nose njegovo ime. Veoma je poznata i cijenjena stipendija koju dodjeljuje njemačka vlada istraživačima iz cijelog svijeta.

Tako je Alexander vfon Humboldt ostao da živi na različim mjestima i na različite načine. Najvažnije je da njegova nauka i otkrića žive i predtsavljaju trasu, liniju vodilju za suvreman shvatanja različiti pocesa i zakonitosti u prirodi. Malo je ljudi tokom povjesti   ostavilo ovakav trag u svjetskoj nauci općenito. Ono što možemo i trebamo učiniti je da se s vremna na vrijeme sjetimo ovakvih pojedinaca, koji su zadužili čovječanstvo među koje spada i Alexander von Humboldt.

(Objavljeno u časopisu Fondeko svijet br. 28. 2009 godine, autor Prof.dr. Sead Vojniković)

PROF. DR. HEINZ ELLENBERG (1913. – 1997.) – ŽIVOT I RAD

PROF. DR. HEINZ ELLENBERG (1913. – 1997.) – ŽIVOT I RAD

Za dr. Ellenberga sam čuo kao student Šumarskog fakulteta, više se i ne sjećam na kojim predavanjima i kojoj godini. U to vrijeme bilo je to još jedno od naučnih imena za koje smo čuli tokom školovanja. Pravu naučnu veličinu ovog naučnika tek sam shvatio čitajući njegovu knjigu napisanu u koautorstvu sa Mueller – Domoboisom, „Aims and method of Vegetation Ecology – Metode i ciljevi vegetacijskih istraživanja“, objavljenu prvi put 1974. godine, (2002. objavljena kao reprint). Iako je prošlo dvanaest godina od smrti jednog od velikana svjetske naučne scene ekologije i vegetacije prof. dr. Heinz Ellenberga, u našim stručnim i ekološko-informativnim medijima gotovo da nije spomenuta ova informacija. Stoga sa dužim zakašnjenjem pišem ovaj rad posvećen ovom velikom istraživaču.

Život

Heinz Ellenberg je rođen 01.08.1913. godine u mjestu Hamburg – Harbug. Ellenbergov otac koji je bio učitelj umro je tokom njegove prve godine života. Od 1920. do 1932. godine mladi Ellenberg se školovao u Hannoveru, gdje je prvi put I stupio u kontakt sa drugim velikanom vegetacijskih istraživanja Reinholdom Tüxenom. Godine 1932. odlazi u Montpellier, gdje je studirao „ecologiju“ pod utjecajem poznatog švicarskog fitocenologa Josias Braun – Blanqueta. Studije botanike, zoologije, hemije i geologije nastavlja u univerzitetskim centrima Njemačke: Heidelbergu, Hannoveru i Goettingenu. Doktorirao je u Goettingenu pod mentorstvom Franza Firbasa. Poslije doktoriranja radi u centralnom birou za vegetacijska kartiranja u Hannoveru, gdje nastavlja ranije započetu saradnju sa Reinholdom Tüxenom. 1941. godine se ženi sa svojom životnom saputnicom Charlotte Metelmann. Tokom Drugog svjetskog rata je uspio baviti se „istraživačkim“ poslovima, zaštitom bunkera vegetacijskim pokrovom – umjetnim ozeljenjavanjem, radi umanjenja njihove vidljivosti iz zraka. Poslije rata, 1947. je radio u Stuttgartu kao asistent Heinrich Waltera, gdje je habilitirao 1948. godine. 1953. godine postaje profesor Botanike na Univerzitetu u Hamburgu, a 1958. godine direktor Odsjeka za Botaniku na prestižnom politehničkom Univerzitetu ETH u Zürichu. Godine 1966. odlazi u Univerzitet u Goettingenu, gdje postaje professor emeritus 1981. godine. Umro je 02.05.1997. godine u Goettingenu.

                                                       PROF. DR. HEINZ ELLENBERG

(izvor:  https://www.google.com/search?q=HEINZ+ELLENBERG&tbm=isch&ved=2ahUKEwihj5WrvKXvAhWExuAKHQ66AowQ2-cCegQIABAA&oq=HEINZ+ELLENBERG&gs_lcp=CgNpbWcQAzIECAAQHlD-f1j-f2DhgQFoAHAAeACAAWGIAWGSAQExmAEAoAEBqgELZ3dzLXdpei1pbWfAAQE&sclient=img&ei=UJlIYKGnIYSNgweO9IrgCA&bih=937&biw=1920&rlz=1C1JZAP_enBA885BA885)

Nauka

Jedno od Ellenbergovih osnovnih pitanja bilo je: „Šta kontroliše kombinaciju biljnih vrsta u zajednici na terenu“? Za ovo pitanje je dao odgovor u „Hohenheimer Groundwater Experimentu“. Ellenberg je jasno prikazao razliku između fiziološkog i ekološkog ponašanja biljaka. Eksperimentalno je posijao dvije vrste roda Bromus u monokulturi (bilo je odsustvo kompeticije između vrsta), duž gradijenta vlažnosti. Nadalje je u mješavini vrsta ponovio eksperiment (sa prisutnom kompeticijom između vrsta), gdje su tek onda vrste pokazale jasnu preferenciju prema suhom ili vlažnom dijelu gradijenta. Ovim eksperimentom je objasnio uzročnost pojavljivanja – distribucije biljaka, odnosno modela javljanja u prirodi. Ovim eksperimentom je postavio nove naučne termine: fiziološki optimum i ekološki optimum.Ove rezultate i druge aspekte koncepta ekoloških grupa prikazao je u radu „Metode i ciljevi vegetacijskih istraživanja“, koji predstavlja prvi sintetski prikaz evropskog i anglo - američkog pristupa vegetacijskoj ekologiji. Među prvim istraživačima je shvatio važnost povezivanja ove dvije naučno dosta suprostavljene škole – pravca i naučno objektivno, prikazao prednosti i nedostatke obje škole. Ovaj rad napisan na engleskom jeziku je također značio približavanje Ellenbergovih shvatanja I „evropske“ vegetacijske nauke sa ekolozima engleskog govornog područja. Malo je poznato da je u svom sljedećem kapitalnom djelu iz 1974. god.: „Zeigerwere von Pflanzen in Mitteleuropa“ Ekološke indikatorske vrijednosti vrsta (tzv. Ellenbergove indikatorske vrijednosti vrsta), razvio na osnovu rada Rusa Leontya Remenskog. Ramensky je prvi koristio ordinacijski multivariantni sistem i metode za istraživanje vegetacije još 1930. god. koje su kasnije općeprihvaćene u anglo-američkoj vegetacijskoj školi. Ramensky i dr. su još 1956. god. skupili 1.400 vrsta evropske Rusije i izračunali kvalitativnu vrijednost tolerantnosti za vlagu, hraniva, ispašu ..., što je slično, ali detaljnije učinio Ellenberg za srednju Evropu. Rad Ramenskog i dr. zapravo na određeni način značio je prekretnicu u njegovom radu, jer je na ovaj način prihvatio ordinacione metode, a time i na indirektan način i Anglo – američke metode istraživanja vegetacije. Ovim pristupom pokazao je naučnu širinu u shvatanju i prihvatanju „drugih i drugačijih“ pravaca, škola i sistema i sa istoka i sa zapada, ne držeći se skoro „dogmatskih“ shvatanja koju su često pokazivali istraživači vegetacije u Evropi, ali i svijetu. Bio je voditelj prvog velikog međunarodno koordiniranog biološkog projekta: „Međunarodni biološki program –engl.: Internationa Biological Program (IBP)“ za Njemačku, gdje je ovaj projekat nazvan: „Solling Project“. Kompletni rezultati dvadesetogodišnjeg projekta 1966. – 1986. god. prikazani su u knjizi: „Oekosystemforschung – Ergenbnisse des Solling Projekts 1966. – 1986.“.

Publikacije i radovi

Prof. dr. Hinz Ellenberg objavio je više od dvijestotine naučnih radova uključujući i nekoliko knjiga, samostalno ili u koautorstvu sa drugim autorima. Svakako jedna od njegovih najčitanijih knjiga je: „Vegetation Mitteleuropas mit den Alpen in oekologischer, dinamischer und historischer Sicht“, koja je doživjela pet izdanja. Prvo izdanje se pojavilo davne 1963. godine, a posljednje neposredno pred njegovu smrt 1996. godine. Četvrto izdanje ove knjige iz 1986. god. u potpunosti prevedeno na engleski jezik, pojavilo se pod nazivom: „Vegetation Ecology of Central Europe“. Zajedno sa poznatim Hrvatskim istraživačima dr. Ivom Horvatom i dr. Vjekoslavom Glavačem objavio je knjigu 1974. god. pod nazivom: „Vegetation Südosteuropas“, gdje je obrađena vegetacija jugoistočne Evrope i predstavlja kapitalno djelo za prirodnjake naših krajeva. Osim do sada navedenih knjiga u njegova značajna djela mogu se navesti: Oekosystemforshung, Oekologische Beitraege zur Umveltgestaltung, Bauernhaus und Landschaft in oekologischer und historischer Sicht, Wiesen und Weiden und ihre standoertliche Bewertung i dr.

Nagrade

Zbog izuzetnih naučnih dostignuća, uspjeha i aktivnosti prof. dr. Heinz Ellenberg obavljao je dužnost predsjednika Međunarodne asocijacije za vegetacijska istraživanja – engl.: International Association for Vegetation Science (IAVS), čiji je bio i doživotni počasni član. Godine 1977. primio je prestižnu nagradu „Tansley Lecture“, Britanskog ekološkog društva – British Ecological Society za objavljeni rad: „Man´s influence on tropical mountain ecosystem in South America“. Zbog svojih širokih naučnih pogleda, shvatanja i međunarodne saradnje dr. Ellenberg imao je titulu počasnog doktora nauka na četiri univerziteta: Münchenu, Zagrebu, Münsteru i Lüeneburgu. Povodom njegovog 70. i 80. rođendana objavljena je njegova kompletna bibliografija u izdanju Njemačkog ekološkog društva – German Ecological Society. Naučni rad i izvanredna ljudska veličina prof. dr. Heinz Ellenberga, ostavili su trag ne samo na njegove studente i doktorante, nego i mnoge druge istraživače vegetacije i ekologije biljaka, ne samo u Evropi, nego i u svijetu. Iako je bio ekolog u holističkom značenju, njegov rad i utjecaj na modernu ekologiju uključujući i analizu ekosistema, imao je snažan odraz na aplikativne vegetacijske nauke: u oblasti šumarstva i poljoprivrede. Stoga će njegov rad još dugo živjeti kroz nove generacije „ekologa vegetacije“.

(Ovaj post je ranije objavljen kao članak u časopisu Naše šume br. 16.-17., 2009. godine od autora prof.dr. Seada Vojnikovića.) 

PIONIR ODRŽIVOG RAZVOJA I ŠUMARSKE NAUKE - HANS CARL VON CARLOWITZ

Hans Carl von Carlowitz – čovjek koji je postavio temelje održivog razvoja i šumarske nauke

Moderni i učestalo korišteni termin “održivi razvoj" (eng. sustainable development)- predstavlja okolišni koncept o kojem se dosta raspravlja u svijetu ima iznenađujuću povijest. Smatra da koncept održivog razvoja da proizilazi iz Brundtlandovo izvještaja UN-u iz 1987. godine (tzv. Brundtland Commission - Gro Harlem Brundtland bio je norveški premijer). “Održivi razvoj” zapravo predstavlja novi dizajn starog koncepta pojavio se s obzirom na akutnu prijetnju našim prirodnim resursima. U Riju je za vrijeme "Zemaljskog samita" UN 1992. godine na velika vrata  izašao je na svjetsku pozornicu koncept održivog razvoja. Agenda 21, akcijski program koji je tada prihvatilo 180 zemalja, postala je vodećim načelom svih zemalja svijeta. Cilj održivog razvoja je pronaći rješenja koja spajaju: ekološku ravnotežu, ekonomsku sigurnost i socijalnu pravdu pri čemu ih treba dugoročno stabilizirati i širom svijeta u tzv. trokut održivosti. Od tada ovaj koncept je razrađivan i operacionaliziran na bezbroj konferencija. Ipak historijske činjenice vezane za održivi razvoj nas vraćaju u povijest u baroknu Saksoniju ka Hansu Carlu von Carlowitzu i “srebrnom” gradu Freibergu.

Dakle ko je bio Hans Carl von Carlowitz?

Hans Carl von Carlowitz (izvorno: Hannß Carl von Carlowitz)  (24. 12. 1645. - 3. 03. 1714.), rođen je u Oberrabensteinu blizu Chemnitza. Bio je sin “šumarskog majstora” Georga Carla von Carlowitza. Studirao je pravo i javnu upravu u Jeni, naučio strane jezike, u mladosti je putovao u Francusku, Rusiju i Italiju i bavio se prirodnim i rudarskim znanostima. Plemić von Carlowitz imenovan je saksonskim potpredsjednikom 1677. u dobi od 32 godine. Iste godine je  postao  rudarski upravitelj u Freiberg-u, koji se nalazi u podnožju Erzgebirgea, koji je bio poznat po rudnicima srebra. 1711. Godine promaknut je u glavnog ministra (bio je zadužen za rudarstvo na dvoru Kursachsen u Freibergu (Saksonija), što ga je učinilo jednim od najuticajnijih ljudi u državi.

Portret - Hans Carl von Carlowitz

Godinu dana prije smrti (1713.), Carlowitz je objavio svoju knjigu “Sylvicultura oeconomica, oder haußwirthliche Nachricht und Naturmäßige Anweisung zur wilden Baum-Zucht…” – “Sylvicultura Oeconomica, podnaslov - Uputstva za uzgoj divljih stabala…” bila je štampana u velikom broju primjeraka i spada u prve šumarske naučne radove. Njegova knjiga bila je prvi sveobuhvatni traktat o šumarstvu. Ideje ove knjige se “vrte” oko koncepta održivosti.

Ideja održivosti, gdje god se pojavi u povijesti, javlja se u doba krize i oskudice. Tako je oko 1700. godine u Saksoniji bila ugrožena rudarska industrija, a time i finacijska sredstva za život. Međutim, nisu rudnici iscrpili svoje rude, problem je bio druge prirode, nastala je bila akutna oskudica drva. Rudarska industrija i topljenje ruda su “pojeli” čitave šume. Problem koji je nastao u Saksoniji bio je nedostatak drva. Izgradnja rudničkih jama, vađenje rude pomoću vatre, ali prije svega zbog topioničkih peći  koje su topile rudu koristeći drveni ugalj proždirane su čitave šume. Područje oko planinskih gradova uglavnom je očišćeno od šuskog drveća usljed stoljetne pretjerane upotrebe. Treba imati na umu da je srebro iz rudnih planina bilo je ekonomska okosnica Saksonije.

Na taj način šume koje su nekada rasle u blizini mjesta rudarske aktivnosti su u potpunosti nestale. U to doba nije postojala svijest ni potrebno znanje da se šume trebaju obnavljati. Za zamjenu uništenih šuma okoline rudarskih područja su projektovani izmijenjeni i dorađeni riječni sistemi u Erzgebirgeu, tako da su se trupci iz šuma mogli transportovati iz sve udaljenijih šumskih područja. Međutim te mjere su samo odgodile krizu. Cijene drva sve su više rasle, što je na kraju dovelo do bankrota preduzeća i zatvaranja dijelova rudarske industrije. Pored toga, rast brojnosti stanovništva i urbani rast značajno su doprinijeli "nestašici drva". U to vrijeme nije bilo zakonski regulisanog šumarstva, šumarske nauke niti ekoloških standarda.

Iako je puno putovao po Evropi, Francuska je za njega bila najdragocjenije iskustvo. Carlowitz je proveo neko vrijeme u Parizu 1667. godine i putovao pokrajinama ove zemlje. U to  vrijeme Jean Baptiste Colbert, svemoćni ministar francuskog kralja Luja XIV lično je promovisao „veliku reformaciju šuma“. Polazna tačka bila je politika ratne flote “kralja Sunca”  - Luja XIV. U lukama Brest i Cherbourg bile su potrebne velike količine drveta za izgradnju ratnih brodova i galija za novu francusku mornaricu. Međutim, kraljevske šume bile su u pustom stanju zbog prekomjerne eksploatacije i korupcije. Ministar Colbert je energično djelovao, nakon detaljnog popisa šuma (inventure šuma) i sveobuhvatne reorganizacije šumarstva, završio je svoj projekt reforme šuma 1669. godine s „grandioznom naredbom“. Ovom naredbom smanjena je sječa i propisane mjere obnove i održavanja visokih šuma.

Na temelju ovih isukstava nastala je knjiga: “Sylvicultura Oeconomica” – ovaj naslov ima dugačak podnaslov koji u potpunosti glasi : “Ekonomske vijesti i upute za prirodni uzgoj divljih stabala, osim temeljnog objašnjenja kako će se s Bogom dobro riješiti sve jači nedostatak drveta sjetvom, uzgojem i sadnjom sadnica, također i planiranom obradom nekad posječene i neplodne zemlje može se opet učiniti korisnom kao drvna zemlja - prikupljanjem sjemena sa sjemenskih stabala, pripremom tla za sjetvu i njegom sadnica. Osim toga, kako uvećati žetvu drveta u svakoj fazi rasta, vrste stabala  lišćara i četinara i njihovo sjeme, također kako upravljati stranim vrstama drveća i  kako oboriti stablo i napraviti drveni ugalj ili druge proizvode od drveta. Da biste  imali najbolji gospodarski program za grijanje, izgradnju, pivnice, rudarstvo i topionice što zahtijeva pažljivo upravljanje održivim šumskim resursima".

Naslovnica knjige - "Sylvicultura Oeconomica"

Carlowitz smatra da povećanje „trgovine i promjena“, „cvjetajuća komercijala“ bi trebala služiti „najboljem od zajedničkog bića“. "Siromašni podanici" trebaju imati pravo na "dovoljnu hranu i podršku". Ali isto pravo vrijedi i za "drage potomke". Trokut održivosti već je vidljiv u jasnim crtama: Gospodarstvo mora služiti "dobrobiti" zajednice. Von Carlowitz je predan “nježnom” rukovanju „ljubazne prirode“ i vezan je uz odgovornost za buduće generacije. On kritizira mišljenje svog vremena usmjerenog na kratkoročni profit, "rješavanje novca". Kukuruzno polje donosi godišnju korist, ali morate čekati desetljećima na novu šumu. On smatra da pretvaranje šumskih površina u polja i livade predstavlja grešku. Dalje navodi da  običan čovjek ne bi poštedio mlada stabla jer je osjećao da više ne može sam “uživati” ​​u njihovom drvetu. Iz prodaje ovog mladog drveća u kratkom vremenu se može „prikupiti prilično malo novca“. Ali jednom kad se šume unište, "prihod od njih također ostaje beskonačno godina ... tako da u prividnoj dobiti postoji nezamjenjiva šteta". Carlowitz postavlja željezno pravilo protiv prekomjerne eksploatacije šume: "Da se s drvetom mora postupati pažljivo”.  

Carlowitz u svojoj knjizi zagovara čitav niz modernih mjera od kojih jednu predstavlja revolucija učinkovitosti: npr. poboljšanjem toplinske izolacije u gradnji kuća i upotrebom štednih peći i kuhinjskih štednjaka koji čuvaju energiju, planirano pošumljavanje sjetvom i sadnjom i, na kraju, ali ne najmanje bitno, potraga za "zamjenom" za šumu, Carlowitz npr. preporučuje upotrebu treseta za sagorjevanje kao foslinog goriva.

Međutim, Carlowitz nije dovoljno dobro izrazio tradicionalnu riječ „briga“  sa drugom riječi koja bi označavala dugoročni kontinuitet korištenja prirode tijekom vremena i ideju o raspodjeli i uštedi resursa. 

Sylvicultura Oeconomica ostavila je značajan trag u njemačkom društvu. Drugo izdanje ove knjige pojavilo se 1732. godine. Knjiga je bila obavezna za čitanje  kod vlasnika šuma malih njemačkih država. Wilhelm Gottfried Moser iz Württemberga,. godine 1757. pozvao je na "održivo gospodarstvo s našim šumama" u svojim načelima ekonomije šuma, a prema uputstvima von Carlowitza. Čak je i slavni Alexander von Humboldt, diplomant “Bergakademie zu Freiberg”, za vrijeme boravka u pruskoj rudarskoj upravi u Bayreuthu bavio se počecima održivog šumarstva, da bi kasnije svojim istraživanjima geografije i sociologije biljaka razvio temelje za koncept ekologije, što je imalo uticaja na šumarstvo. Njemačka šumarska nauka, a time i koncept održivosti, postali su globalno primjenjivi tokom 19. vijeka.

Von Carlowitz zahtijevao je da se prema prirodi i njenim sirovinama postupa s poštovanjem i "pažnjom" te je kritizirao iscrpljivanje šuma namijenjenih kratkoročnom profitu. Iako se riječ "održivi" pojavljuje samo jednom u njegovoj knjizi na 432 stranice, von Carlowitz smatra se tvorcem izraza "održivosti". Može se zaključiti da je Hans Carl von Carlowitz bio je prvi koji je jasno formulirao koncept održivosti u šumarstvu, ali i generalno u društvu i ekonomiji.

Treba se istaći da je ovaj šumar i istraživač bio dugo zaboravljen. Tek je 2003. godine za izuzetna postignuća u području istraživanja okoliša na Tehničkom sveučilištu (TU) Bergakademie Freiberg, Udruženje partnera prakse iz lokalnog Interdisciplinarnog ekološkog centra (IÖZ) osnovala nagradu koju je nazvala po Hansu Carlu von Carlowitzu. Nagrada je namijenjena za izvanredan naučno istraživački rad studenata i mladih naučnika kao priznanje radu Hansa Carla von Carlowitza.

Radom Hansa Carla von Carlowitz-a iz nekontrolisane i stihijske upotrebe i korištenja stabala i šuma, šumarstvo  postaje nauka, odnosno javlja se potreba za saznavanjem i istraživanjem šuma, načinima obnove, gospodarenjem, zaštitom, njenom upotrebom i koristima koje daje. Njegov je rad utjecao na druge značajne naučnike i istraživače, uključujući Aleksandra von Humboldta i Georga Ludwiga Hartiga. 

SVI TREBAMO BITI ELZÉARD BOUFFIER ILI JADAV PAJENG

O noveli „Čovjek koji je sadio dreveće“ 

Komentatori se često osvrću na knjige, ali njih na pisanje ne potiče umjetnička vrijednost, već reakcija koju djelo izaziva svojim sadržajem (B. Primorac, et al. 2010). Tako je i u mom slučaju kritike novele “Čovjek koji je sadio drveće” autora Jean Giono-a. S obzirom na svoju profesionalnu vokaciju neznam, pa time i ne mogu objektivno da pišem o umjetničkoj vrijednosti ove novele. Međutim sadržaj ovoga djela u meni je izazvao snažnu reakciju da napišem par riječi o ovoj noveli. 

Novela govori o Elzeard Bouffier-u čovjeku srednjih godina koji od 1913. godine samoinicijativno sadi drveće na granici Provanse i francuskih Alpa. Slučajni prolaznik (u noveli bezimeni planinar) ga upoznaje i prati njegov rad u nardenih tridesetak godina. Taj prolaznik kroz ovaj period opisuje stanje okoliša, stanje ljudskog duha samog Elezara kao i zajednice koja tu živi. On registruje promjene koje nastaju: posmatra šumu koja se širi, od suhih bezvodnih “mrtvih planina” nastaju šumovita područja puna potoka i života, počinje doseljavanje stanovnika i obnova svakog segmenta života. 

"Slovom" o velikodušnosti jednog čovjeka, Elzéarda Bouffiera, koji sadeći drveće prelazi granice mogućeg i stvara novi život ova novela zapravo slavi ljudski duh. Svojim djelovanjem Elzéarda kreira život – obnavlja život. U smislu jedinke - čovjeka, biljke ili životinje obnova života nakon smrti nije moguća, međutim moguća je obnova života neke zajednice – društva: ljudi, biljaka, svog živog svijeta koji je na rubu propasti, jer društvo – zajednice ne mogu umrijeti ili je bar to puno teže nego kod jedinki. Ponekad je za to potreban jedan čovjek vizionar, sa stavom, željom, energijom i vjerom za uspjeh. Međutim lakše taj Elzéard-ov posao možemo učiniti i kao društvo – zajednica u raznim skalama - razmjerama: od lokalne zajednice do zajednice na svjetskom nivou. Trebamo samo istinski zaželjeti danas u vrijeme klimatskih promjena i inih negativnih ljudskih uticaja na prirodu da djelujemo kao Elizar Bouffier sa dobrim namjerama, sistemski, ustrajno, bezkompromisno, bez ličnih ambicija i vjerom da možemo uspjeti u obnovi i očuvanju prirode. 

Interesantan je nastanak ove novele. Iako izgleda kao istinita priča, ona je napisana kao potpuna fikcija pisca Jeana Girona davne 1953. godine. Na osnovu konkursa „Rider's Digesta“ za tekst „najnezaboravnija osoba koju sam sreo u životu“ Giono je „izmislio priču“ i poslao je na konkurs. U „Rider's Digesta“ su prepoznali i shvatili da Elzéarda Bouffier nije stvarna osoba, te su pisca Jeana Girona proglasili varalicom i prevarantom. Međutim kada uredništvo „Vogua“ objavi ovu pripovjetku ona doživaljava pravi „bum“. Novela je doživjela brojna izdanja i prevode. Animirana verzija ove novele režirana od Fredericka Backa 1987. je osvojila Oscara i film spada u 50 najboljih animiranih filmova svih vremena. 

Mnogo kasnije se utvrdilo da Elzéard Bouffier nije izmišljen lik i da nije fikcija, samo je živjeo pod drugim imenom i na drugom kraju planete u drugom vremenskom periodu. Pravo ime Elzéard Bouffier-a je Jadav Pajeng koji je odrastao na Majuli ostrvu (Indija). On od 1979. godine sadi ručno drveće na otoku koje je bilo potpuno golo i od koga je stvorio tropski raj površine oko 550 ha. 

Onima koji nisu pročitali ovu novelu svakako preporučujuem da je pročitaju. 

90 GODINA OD SMRTI VELIKANA GUENTHER VON BECK MANNAGETTE

GUENTHER VON BECK-MANNAGETTA 

Pionir  istraživanja flore Bosne i Hercegovine

Veoma citirana Beckova knjiga: "Flora Bosne i Hercegovine i novopazarslkog sandžaka" daje nam uvid u  stanje flore i njeno bogatsvo u BiH. Florsitički podaci se koriste upoređuju, analiziraj, pomažu i danas nakon više od 100 godine izdanja prvog dijela ovog djela. Međutim, malo se ko pita ko je bio i kako je radio i došao u BiH taj Beck-Mannagetta. 

U prilogu povodom 90 godina od njegove smrti (naredne godine) preuzetom iz Glasnika Zemaljskog muzeja - Sarajevo iz 1931. godine dat je kratak prikaz lika i djela Beck - Mannagette koji je napisao Rudolf Zaplata. (Klikom na sliku možete dobiti uvećani tekst). 

OMAŽ AKADEMIKU PAVLU FUKAREKU

AKADEMIK PAVLE FUKAREK

ISTINSKI LJUBITELJ, ISTRAŽIVAČ I ZAŠTITAR PRIRODE

Tokom raznih profesionalnih borabvaka u zemljama Zapadne Evrope nakon međusobnog upoznavanja s kolegama i predstavljanja institucije iz koje dolazim - Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, uvijek bih gotovo kao po pravilu od svojih sagovornika čuo: "Da. da Prof. Fukarek". Također po inerciji na Katedru za ekologiju šuma i urbanog zelenila Šumarskog fakulteta u sarajevu još uvijek stiže po neko pismo sa imenom prof. Fukareka i pozivom na neki međunarodni kongres ili simpozij. 

Ko je zapravo bio akademik Pavle Fukarek? Na ovo pitanje ću pokušati da odgovorim, iako je teško na 2-3 stranice prikazati životni opus ovog velikog bosansko-hercegovačkog naučnika. Prošlo je već 23 godine od profesorove smrti (op. aut. sada je već prošlo 37. godina) a mlade generacije o njemu malo znaju, starije polako odlaze i gubi se iz vida njegov stvaralački rad, njegova međunarodna komunikacija, pedagoške i akademske aktivnosti. S toga želim ovaj članak da posvetim ovim ovom istinskom ljubitelju, istraživaču i zaštitaru prirode. 

Akademik Pavle Fukarek rođen je 1912. godine u Sarajevu. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Još kao srednjoškolac pokazuje istinsku ljubav prema prirodi i ostvaruje prve kontakte sa naukom.: sarađuje sa poznatim botaničarem Karlom Malyjem, sakuplja herbarski materijal koji ostavlja u Zemaljskom muzeju BiH. Ova izuzetno velika ljubav prema prirodi, a posebno šumi sudbinski je opredkjelila mladog Pavla Fukareka za oblast Šumarstva. 

Na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu upisao se tridesetih godina prošlog stoljeća. Još kao student prve godine u "Šumarskom listu" u Zagrebu objavljuje rad o omorici.  Šumarski fakultet završava 1939. godine. Kao mladi inženjer započinje rad u Odsjeku za taksaciju Direkcije šuma u Sarajevu, ali ubrzo biva premješten na dužnost sretskog referenta za šume u Nevesinju. Tokom 1940. godine obilazi Bjelašnicu sa velikim naučnikom i istraživačem pokojnim prof.dr. Ivom Horvatom. Godine 1942. bio je hapšen pa pušten, a 1944. prelazi na slobodnu teritoriju, gdje ubrzo biva postavljen u Povjerenstvo ZAVNOBIHa kao stručnjak za šumarstvo. Od 1948. godine je nastavnik u u Visokoj školi za planinsko gazdovanje, a od 1949. godine na novoosnovanom Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Sarajevu, na kome je prove naredih 30 godina.

Istraživački duh

Iskrena ljubav prema prirodi, njegova radoznalost i urođeni istraživački duh navela su ga da traga za tajnama prirode, te je tako već 1951. godine odbranio doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zagrebu, pod naslovom: "Poljski jasen (Fraxinus angustifolia Vahl.) njegove osobine, raširenje i šumarsko značenje". Time dendrologija, odnosno ztaksonomija, fitogeografija i ekologija šumskog drveća postaje jedna od okosnica njegovog budućeg rada.

Skoro je nemoguće prikazati naučni doprinos prof.dr. Fukareka   u dendrološkoj oblasti: istorijatu otkrića, bibliografiji, sistematici, horologiji, ekologiji... No, ipak poterbno je istaći rodove kojima je posvetio veću pažnju: Picea, Pinu, Abies, Quercus, Acer, Fraxinus, Rhamnus. Također brojni su i horološki i ekološki radovi koji se odnose na sljedeće vrste: Daphne blagayana, Petteria ramentacea, Genista radiata, Carpinsu orientalis, Crataegus nigra, C. pentagyna, Alnus viridis, Corylus colurna, Betula pubescens, Fagus sylvatica (F. moesiaca), F. orientalis, Populus canescens...

Veliki uticaj na rad akademika Fukareka imali su prof.dr. Horvat i dr. Horvatić, te njegov boravak sa početka 50-tih godina prošlog vijeka na Institutu za botaniku u Montpellieru  i rad sa osnivačem moderne fitocenološke nauke J. Braun-Blanquet-om. 

Osima što je autor ili koautor više šumskih ili šibljačkih sintaksonomskih kategorija (npr.: Paliuro-Coninetalia, Rahmetalia fallacis, Arcto-Sorbetum, Ribesieto-Loniceretum, Amphoricarpo-Pinetum leucodermis. Senetio - Pinetum leucodermis, Pinetum nigrae-leucodermis itd.), akadeik Fukarek je svojim izvrsnim i praktičnim i teoretsko praktičnim znanjima odlično uzročno-posljedično povezao i sintetizirao karakteristike  vegetacijskih jedinica u sljedećim radovima: "Zur Glieedenung der illyrischer Florenprovinz in naturliche Vegetationsgebiete mit Hilfe der Waldgesellschaften", "Die pflanzengeographischen Abgrenzung der illyrischen von moesichen Gebiet", "Šumske zajednice u Jugoslaviji" kao i mnogim drugim.  Bio je član uredništa drugog izdanja "Šumarske enciklopedija". Kao odličan poznavalac fitogeogrefij, dao je izvrstan doprinos kartiranju vegetacije na projektu "Vegetacijska karta Jugoslavije", a bio je i član redakcionog odbora: "Vegetacijske karte Evrope". 

Odmah nakon doktoriranja izabran je za docenta na Poljoprivredno-šumarskom fakultetru U niverziteta u sarajevu za predmete: Dendrologija i Fitocenologija, a 1961. godine za redovnog profesora. Poslove dekana Šumarskog fakulteta obavljao je 1959-1960. godine. 

Tokom svoga rada akademik Fukarek je posvetio veliku pažnju i međunarodnoj saradnji. Već 60-tih godina prošlog vijeka aktivno sarađuje sa svjetski poznatim naučnikom prof.dr. R. Tuxenom a u okviru Internationale Vereinung fur Vegetationskunde. Bio je osnivač, aktivni učesnik i predsjednik u dva mandata Istočnoaplske dinarske sekcije, udruženja kojima su bili obuhvaćeni fitocenolozi: bivše SFRJ, Austrije, Italije, Mađarske, Švicarske, Njemačke i Francuske. Može se reći da je uz prof.dr. M. Wrabera, bio jedan od glavnih nosioca aktivnosti ove skecije. Kao član IPE (Međunarodne organizacije za naučno stručna putovanja) boravio je na Kipru u Grčkoj i Japanu. Osim toga često je vodio razne međunarodne ekskurzije na prostorima Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Akademik Pavle Fukarek

O pokojnom akademiku Pavlu Fukareku, sada također pokojni dr. Stjepan Bertović je napisao: "P. Fukarek je bio strastven bibliofil. Vrlo se studiozno bavio historiografskim i bibliografskim radom, napisavši recenzije mnogih botaničkih djela i publikacija. Stekao je vrlo temeljito polazišt, vrsnu biološku naobrazbu i odlično poznavanje dendroflore i vegetacije naših krajeva i susjednih zemalja. Sva svoja proučavanja je zasnivao na pomnom terenskom radu, kritičkoj analizi i uvažavajući znanstvene spoznaje ne samo domaćih i stranih klasika, već i solidnih mladih istraživača". 

Nakoliko godina je uređivao naučno stručne časopise: "Narodni šuumar", "Godišnjak Biloškog instituta" i "Radove Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu". Održavao je suradnju i razmjenjivao literaturu sa svim vodećim fitocenološkim centrima u Evropi. Objavio je impozantni opus od preko 200 bibliografskih jedinica.

Idući ispred svoga vremena, rano je postao svjestan čovjekovog negativnog uticaja na prirodu, pa je postao jedan od inicijatora za osnivanje Savjeta za zaštitu čovjekove okoline. Također je bio jedan od osnivača i član prve konferencije Jugoslovenskog savjeta za zaštitu i unaprijeđenje čovjekove okoline. Osim na organizacijskom nivou on se aktivno borio za zaštitu okoline: Sarajeva, Zenice, Une, prašumskih rezervata poebno Perućice, nacinalnih parkova, očuvanje prirodmnih rijetkosti, te endemne flore i faune.

Aktivnosti u Akademiji

Na ovome mejstu treba spomenuti i njegov pedagoški rad. Izveo je generacije studenata šumarstva i obučio ih dendrologiji i fitocenologiji - fundamentalnim šumarskim disciplinama. Također je bio mantor i član komisija mnogim magistarskim i doktorskim tezama, kasnije uvaženim kolegama dendrolozima i fitocenolozima na prostorima bivše Jugoslavije.  Potrebno je posebno istaći mentorstvo sljedećim doktorsntima: akademiku Mitiji Zupančiču, prof.dr. Vitomiru Stefanoviću, prof.dr. Nikoli Janjiću, prof.dr. Đuri Raušu, prof.dr. Rikardu Erkeru, dr. Ivi Punceru, dr. Stjepanu Bertoviću, dr. Zvnoku Pelceru, dr. Mirjani Kalinić. 

Sa drugim poznatim naučnicima i sitraživačima 1953. godine utemeljuje Naučno društvo Bosne i Hercegovine, koje 1965. godine postaje ANUBIH. Ovako veliki rad i doprinos uočen je u naučnim krugovima, pa je 1967. godine postao redovni član ANUBIH, gdje je u jednom mandatu obavljao posao sekretara Odjeljenja za prirodno-matematičke nauke. Neposredno pred smrt 1983. godine izabran je za dopisnog člana JAZU (sada HAZU). Također su mu društvene zajednice dodjeljene brojne nagrade, ordeni i plakete među kojima su: Nagrada ZAVNOBIHa, Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada sarajeva, Orden rada II i III reda, Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. 

Svoj životni put je iznenada završio 17.02.1983. godine. Malo je istraživača koji su ako akademik Pavle Fukarek prepješaili skro svaki kutak Bosne i hercegovine i bivše Jugoslavije, što je u ono vrijeme male otvorenosti šuma i transporta predstavljalo pravi podvig. Ljudi koji su akademika Pavla Fukareka pratili na terenskim obilascima ostajali su zadivljeni kako nakon iscrpljujućeg puta, sa neugaslom energijom i instinktom istraživača prikuplja herbarski materjal, posmatra, zapisuje i glasno razmišlja. Stoga nije ni čudo da se ljudi iz BiH i inostranstva veoma rado prisjećaju ovog naučnika. 

(Opsaka autora prof.dr. Seada Vojnikovića: ovaj članak je objavljen u časopisu Fodeko svijet br. 24.  2007. godine)

"RAVNA VALA" - SARAJEVSKA PRAŠUMA = "RAVNA VALA" SARAJEVO`S VIRGIN FOREST

"Ravna Vala“ – Sarajevska prašuma

Bez ikakve greške, sa obzirom na preovlađavajuću pokrovnost tala šumama, možemo zaključiti da  Bosna i Hercegovina predstavlja zemlju šuma. Šume u BIH zauzimaju površinu od 2.843.778 ha (izvor: CLC BA 2012) ili oko 55% površine naše države. Ukoliko se u navedenu površinu uključe i šumska zemljišta ovaj procenat iznosi oko 62%. Čak i u lingvističkom smislu (iako postoje druge važne teorije naziva Bosna) može se povezati ime države sa šumom. Ako se usporedi latinski naziv šuma:  BOSCUS m (genitive boscī); druga deklinacija, može se vidjeti sličnost sa nazivom naše države. Također i na drugim jezicima u riječi šuma može naći kontakt sa nazivom Bosna npr.: španski – Bosuque; francuski - Busc   (Usporediti sa srednje njemačkim - Busch, što potiče od proto-njemačkog  - Buskaz) ili engleski  - Busch (Grmlje)...

S obzirom na društveno-historijski aspekt, humano-populacijski aspekt, orografske karakteristike države, klimu i industrijsku nerazvijenost, u Bosni i Hercegovini se do dolaska  Austro-Ugarske očuvao veliki broj prašumskih područja.  Vrsni šumarski stručnjak Ludwig Dimitz pokreće ideju za izdvajanje pojedinih šumskih kompleksa kao prirodnih rezervata na području BiH. On je predložio Zemaljskoj vladi u Sarajevu da izdvoji izvjesne dijelove prašumskog karaktera, da im se ograniči pristup i sa njima posebno postupa. Iako je smatrao da prašumske sastojine u BiH neće brzo isčeznuti, bio je mišljenja da ipak treba izdvojiti i zaštiti   pojedine komplekse prašumskog karaktera (Begović, 1971) 

 

  Velika količina mrtve drvne masa predstavlja jednu od karakteristika prašuma. (foto: S. Vojniković)

Najčešće se podrazumjeva da znamo šta je to prašuma. Međutim da li je to tako? Šumarski laici vrlo često poistovjećju tropsku kišnu šumu (džunglu) sa prašumom. Prašuma ima i u umjerenim klimatskim područjima i „vrlo malo“ se razlikuju od „uobičajenih“ šuma koje viđamo dok se vozimo autom ili šetamo kroz prirodu. Postoji veliki broj definicaija prašume, ali u svim definicijama je sadržano da se životni procesi (kruženje materije i energije) u prašumi odvijaju pod utjecajem ekoloških faktora dok je antropogeni utjecaj zanemariv, te da je sačuvana velika drvna masa (što uključuje i mrtvu drvnu masu). Znači sastav (vrste drveća, grmlja, prizemne flore i i fauna) u običnoj „evropskoj“ prirodnoj šumi i prašumi je sličan, ali se najviše razlikuju u strukturi, (npr. visini i prsnom prečniku, podmlatku...) i velikoj količini mrtve drvne mase, a procesi raspadanja drveća, formiranja humusa i sl. se odvijaju bez utjecaja čovjeka.

Zašto su nam prašume važne, odnosno, zašto ih trebamo čuvati? Prašume predstavljaju pribježište za osjetljive: vrste biljaka, životinja, i gljiva, te su mjesto očuvanja šumskih biljnih zajedinca. Također, one nam daju model za razumijevanje prirodnih procesa: sukcesija (procesi prirodne izmjene vegetacije kroz vrijeme na jednom području),  narušavanja prirode, prometa materije i energije i sl. U sadašnjem trenutku izuzetno su važne radi praćenja procesa klimatskih promjena u netaknutom okolišu. Pomažu da procijenimo vrednovanje utjecaja čovjeka na šumske ekosisteme i razumijevanja potencijala i ograničenja gospodarenja šumama modelom „close to nature“.

Na našu sreću u BiH ima sačuvan veliki broj prašuma od kojih su najpoznatije i prve istražene: Perućica, Lom, Janj, Trstionica, i Plješevica. Međutim osim njih postoji i veći broj prašuma koje su opisane relativno skoro u zadnjih dvadesetak godina: Bobija, Mačen do, Malovčića dolina, Crni vrh, Golija. Međutim, nekako se „ispod radara“ podvukla činjenica i saznanje da u okolini Sarajeva postoji prašuma pod nazivom Ravna Vala. Iako je istraživana od 50-tih godina prošlog stoljeća i opisivana (istraživali su je i analizirali šumarski stručnjaci i botaničari) istoj nije poklanjana pažnja od medija, građanstva ili nevladinih organizacija. Možda je to do naše struke i promocije istraživanja i rezultata rada ili do nečeg drugog ali sada je trenutak  da se napiše nešto kratko o njoj.   

  

Prašuma Ravna Vala se nalazi dvadesetak kilometara jugozapadno od Sarajeva, na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice (2-3 km zračne linije od poznatog olimpijskog skijališta Babin do). Rasprostire se na površini od 45,05 ha i čini je neutrofilna ilirska šuma bukve i jele (Abieti-Fagetum illyricum). Nalazi se u visnskom rasponu 1280-1440 m n.m. sa dominantnom istočnom i jugoistočnom ekspozicijom. Nagibi u prašumi su blaži i kreću se od 20° do zaravnjenih položaja. Nalazi se na seriji zemljišta razvijenih na krečnjacima. Klima je hladna (planinski tip) sa srednjom gošnjom temperaturom oko 6° C i količnom oborina oko 1600 mm.

Ovu prašumu odlikuje velika brojnost viših biljaka (95 vrsta svrstanih u 76 rodova i 37 familija). Komparativna analiza florističkog sastava ove prašume i susjedog gospodarskog odjela je pokazala da se ove sastojine praktično ne razlikuju. Kao rijetke i ugrožene biljne vrste koje rastu u blizini prašume možemo izdvojiti: Žućkasta grahorica (Vicia oroboides) i Žuti kolotoč ili Veliki volujak (Telekia speciosa). Što se tiče nižih biljaka u ovoj prašumi je regsitrirano 35 vrsta lišajeva i 29 vrsta mahovina. U ovoj prašumi je determinirana 81 vrsta gljiva.

Radi upotpunjenja informacija i boljeg vašeg ugođaja vizualizacijom u prilogu ćete moći vidjeti određeni broj fotografija i video klipova vezanih za ovu prašumu. Nadam se da će te uživati u fotografijama i video klipu. Još bolje je ako možete naći vremena da je lično posjetite i osjetite njenu ljepotu.   Ukoliko je posjetite, molim Vas ne dirajte, ne čupajte i ne berite ništa, čak ni ne pomjerajte mrtvu drvnu masu, uživajte u ovoj prašumi, okom, sluhom i svakim uzdahom. Samo tako ćemo očuvati njenu ososbenost i prirodnost za buduća pokoljenja.

Proljetna kukavičica (Lathyrus vernus) jedna od karakterističnih proljetnih vrsta prašume Ravna Vala (foto: S.Vojniković)

  Žućkasta grahorica (Vicia oroboides)  i Žuti kolotoč ili Veliki volujak (Telekia speciosa)  vrste koje se lalaze na listi rijetkih i ugrožanih biljaka (foto: S. Vojniković).

Video o prašumi Ravna vala možete pogledati na linku: https://myforestsba.blogspot.com/2020/05/ravna-vala-sarajevska-prasuma.html

KULTURA ZABORAVA ILI KRIZA IDENTITETA

KULTURA ZABORAVA ILI KRIZA IDENTITETA

Da bismo mogli govoriti o kulturi zaborava što je suprotnost kulturi sjećanja moramo najprije razumjeti šta je to kultura. Po definiciji Bratoljuba Kljaića (1958)   kultura  predstavlja - lat. cultus – obrađivati zemlju, gajiti, njegovati nešto, što je  primarno označavalo obrađivanje, njegovanje, gajenje u poljoprivredi ili nekoj drugoj privrednoj grani. U širokom smislu označava sve što je stvorilo ljudsko društvo i što postoji po tjelesnom i umnom radu ljudi, za razliku od prirodnih pojava. U još širem smislu prema Milanu Vujakliji (1972) kultura predstavlja razvijanje obrazovanje, usavršavanje, oplemenjivanje bogaćenje ljudskog duha.

Da bismo shvatili zaborav moramo najprije shvatiti što je to pamćenje. Pamćenje je kongnitivni process (lat. cognitio – spoznaja)  primanja, obrade, zadržavanja i na kraju aktivacije i korištenja prikupljenih informacija. Pamćenje je uveliko značajno za čovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije. Zaborav bismo mogli definisati kao nešto suprotno od pamćenja, odnosno on predstavlja proces neusvajanja, gubljenja i nekorištenja-obrade ranije sakupljenih informacija, siromašenje intelekta u krajnjoj liniji ljudskog duha.

Identitet (lat.- iden – istovjetnost → novo lat. identatis – karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet, neka skupina ili osoba prepoznatljiva ili znana. Kako to da se sada pojavljuje pitanje o identitetu kada spadamo među najstarija visoko obrazovana zanimanja u BIH?  A. de Benoist navodi: ”kada je identitet pojedinca ili zajednice ugrožen, tek tada postavljamo pitanje o identitetu.”

Otkud ova filozofska tema u šumarskom časopisu??? Primarni cilj ovoga članka je da pokušamo da analiziramo kako naše pamaćenje (odnosno zaborav) utiče na formiranje identiteta naše struke.

Odgovor na ovo pitanje je višeslojan i zahtijeva malo duži odgovor, jer pored ranije navedenih termina ulazi u pojmove sjećanja, historije i identiteta. Postavlja se pitanje dokle su naša šumarska struka i nauka izgradile svoj identitet, je li on dobar i hoćemo li ga izgubiti?

Pamćenje iz povjesti nastoji izvući smisao i značenje za određenu skupinu (u našem slučaju šumarsku) kako bi ga uvijek aktualiziralo u sadašnjosti radi stvaranja kolektivne svijesti. Sjećanje je steklo veliki značaj u kulturi i često se poistovjećuje s nekom vrstom etičke obaveze.

U knjizi Oblici zaborava A. Asman (XX vek, 2018.) se navodi: “Sjećanja nisu izolovana, razbacana ili nagomilana, već imaju određenu strukturu. Ona se preko mogućnosti nadovezivanja kao binarnog kriterija uređuju u okviru pojedinih skupova i matrica. Dokle god za priče i sjećanja ne postoji okvir u pamćenju, ona će isčeznuti: neće im se pridavati ni pažnja ni značaj, ona će nestati jer ih niko ne primjećuje, jer se niko ne zanima za njih”.  Ova autorica dalje navodi da je pamćenje vezano za jednog nositelja koji može biti skupina, institucija ili pojedinac, pamćenje povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost tako što prošlost ‘oživljava’ u sadašnjosti. Pamćenje prenosi vrijednosti, čak i negativne, koje onda oblikuju identitet i utiču na stvaranje etičkih normi. Slično navodi i Ćurković, J. (2018): “Funkcijsko pamćenje (ne ono arhivsko, odnosno pamćenje, a ne povijest/historiografija) izgrađuje identitet. … Dakle, funkcijsko pamćenje je selektivno, jer doziva u svijest samo dio sadržaja pamćenja. Pamćenje daje smisao događajima, dok smisao stabilizira i učvršćuje pamćenje. To pamćenje kao smisleni sadržaj oblikuje identitet.”

Postavlja se pitanje dokle smo mi kao struka stigli u izgradnji identiteta kroz kulturu sjećanja odnosno zaborava. Postoje određeni oblici institucionalnog sjećanja (obilježavanje, dana osnivanje institucije npr.: 70 godina Šumarskog fakulteta ili 130 godina Šumarske škole, te objavljivanje monografija ovih institucija) ili odavanja počasti pojedinim zaslužnim šumarima npr.: spomen ploča rahmetili Prof.dr. Seadu Izetbegoviću ili pokojnom Prof.dr. Vojinu Gligiću. Potrebno je pohvaliti UŠITFBiH za ponovno izdavanje pojedinih knjiga iz prošlosti.  Međutim, može se ustvrditi da je opće strukovno kolektivno sjećanje loše, odnosno da zaborav preovladava. Trebamo se zapitati, ko se sjeća osnivača - fundatora npr. Šumarskog fakulteta ili šumarske škole (sada Srednje škole za okoliš i drvni dizajn) i gdje su njihova imena javno dostupa i kada se spominju (osim u monografijama).  Koliko od naših kolega zna ko su: F. Orthmayr, K. Petraschek i J. Buberle? Koliko naših kolega zna kada je šumarstvo kao nauka i struka počeo da egzistira i razvija se u BiH? Do nedavno su na Fakultet dolazila pisma iz važnih međunarodih šumarskih institucija na imena pokojnih akademka: P. Fukareka i M. Ćirića. Pitanje je koliko se njih sjetimo (osim kod pisanja naučnih radova i citiranja njihovih djela). Prema usmenim pričama starijih kolega do poslije Drugog svjetskog rata u Sarajevu se održavao prestižni bal šumara, gdje se tražilo slobodno mjesto za prisustvovanje i učešće na njemu. Ovakav kulturni događaj više ne postoji u BiH a da ga organizuju šumari. Ne postoji ni muzej naše struke, čak niti neka soba sjećanja sa eskponatima iz prošlosti ili bilo kakvim artefaktima. Nažalost, ne postoji ni ALUMNI organizacija svršenih studenata najstarijeg Šumarskog faulteta u BiH. Nedavno mi je postavljeno pitanje za jednog od predratnih dekana kada je umro i gdje je sahranjen? Niko nije znao odgovor na ovo pitanje. Ne postoji objekat nazvan po nekom šumaru ili događaju važnom za šumarstvo (npr. Svjetski dan šuma – 21.03.). Ne postoji nagrada koja se dodjeljuje za struku ili nauku po imenu nekog od značajnih šumara (iako postoje institucionalne nagrade), ne postoji dan sjećanja vezan za neki značajan događaj iz povjesti šumarstva iz BiH. Bilo bi sjano za struku i izgradnju našeg identiteta nazvati npr: Arboretum šumrskog fakulteta po imenu Prof.dr. Fazlije Alikafića (osnivaču arboretuma i jedinom rektoru Univerziteta u Sarajevu koji je bio šumar), ili nazvati park oko Fakulteta po pokojnom Akademiku Pavlu Fulkareku ili nagradu za naučno istraživanje po pokojnom Akademiku Milivoju Ćiriću; fitopatološku laboratoriju po rahmetli Akademiku Midhatu Usčupliću; eksparimentalni zasad ili sastojinu po pokojnom Prof.dr. Konradu Pintariću; budući Muzej šumarstva (za koji se nadam  da će se osnovati) po Seadu Hadžiabdiću, dipl.ing. šum.  (prvom predlagaču da se osnuje ovaj Muzej); objekat Šumarskog fakulteta na Igmanu po Prof dr. Šukriji Šakoviću (Dekanu koji je obnovio ovaj objekat nakon rata), biblioteku ili čitaonicu bi mogli nazvati po nekom zaslužnom šumaru ili studentu šumartsva… U krajnjoj liniji svaka šumarska institucija: preduzeće, škola, Fakultet trebali bi da na određeni način obilježe ljude, događaje ili pojave koji su važni za struku, ne samo u fizičkom smislu, davanjem imena objektima ili događajima nego i sjećanjem na nijh kroz razne društvene aktivnosti. Ne treba spominjati da u svjetu i regiji postoje nebrojene nagrade, priznanja, obilježavanje događaja ili sjećanja na ljude i događaje u sjećanje na određene naučnike, stručnjake ili događaje (doduše najčešće za društvene i umjetničke discipline) npr. : Nagrada Ivan Filipović (nagrada za životno djelo u obrazovanju za predškolsko obrazovanje, osnovne i srednje škole u Hrvatskoj), Likovna nagrada Ivo Kalina (dodjeljuje je Grad Rijeka) ili npr. Sterjina nagrada za pozorište u Novom Sadu ... Ne bi bilo loše da se ugledamo na ove struke.

Na neki način u našem društvenoistorijskom kontekstu postoji filtrirano zaboravljanje, koje je uslovljeno našim shvatanjem da je nešto nevažno ili suvišno za određena sjećanja. Drugačije rečeno postoji odgođeno zaboravljanje na: događaje, ljude, stvari, pojave koji su važni za izgradnju našeg strukovnog identiteta. Mi se moramo pobrinuti da ovi ljudi, događaji ili aktivnosti ne budu izbrisani iz kolektivnih i kulturnih pamćenja, jer to vid  gubljenja identiteta naše struke. Moramo imati na umu da je pamćenje ono što garantuje prostorno-vremenski kontinuitet i osigurava naš strukovni identitet.

Posebnu važnost predstavlja postojanje kulturne institucije koja bi pratila našu povjest, a to bi bio Muzej šumarstva. Arhivsko pamćenje u muzejima je skup sjećanja koja su organizirana i upotrebljiva na određeni način, što sačinjava osnovu funkcijskog pamćenja u jačanju našeg stručnog identiteta. Njihov recipročan odnos je neizostavan, jer funkcijsko pamćenje bez muzejskog (arhivskog) postaje mit. Obrnuto muzejsko sjećanje bez funkcijskog je samo masa informacija bez smisla i dubljeg značenja, odnosno oba sjećanja (muzejsko i funkcionalno) doprinose jačanju našeg strukovnog identiteta.

Ako ne uradimo navedene aktivnosti vezane za sjećanje i strukovni identitet postoji realna opasnost da budemo izbrisani iz sjećanja, a time u perspektvi da izgubimo dio našeg identiteta sa mogućnošću da u konačnici u potpunosti nestane. Postoje mlađe struke od naše (u BiH) koje pomno brinu i rade na svojoj promociji i identitetu, žele da preuzmu dio naše povjesti, a time i da izbrišu dio našeg identiteta i prisvoje ga sebi. Ne treba ni pominjati u ovom momentu kakvu konotaciju donosi naša struka u percepciji javnog mnijenja: uglavnom negativnu – jer mi smo najčešće etiketirani kao oni koji uništavaju prirodu. Proaktivnim učešćem u društvenim aktivnostima pa i kroz kulturu sjećanja doprinjećemo da se negativan stav prema našoj struci ublaži i možda u konačnici nestane. Mi moramo kroz aktivnosti sjećanja ili kulturu sjećanja i obrazovanja graditi naš duh struke što će nas u konačnici oplemeniti i pomoći u gradnji našeg identiteta. Naš identitet nije ono što mi mislimo da jesmo, sami za sebe. On je oblikovan kontaktima s drugima, načinom kojim mi gledamo na druge i načinom kako drugi gledaju na nas.

Treba također skrenuti pažnju da je pamćenje samo jedna odrednica našeg identiteta. Za zaključak treba citirati Ćurković, J. (2018): “Znači da nije dovoljno samo sjećati se, nego treba i znati kako to činiti, kako sjećanja integrirati u život tako da budu temelj sadašnjeg iskustva i da ne priječe stvaranje novih pozitivnih iskustava u budućnosti. Novija istraživanja pamćenja ističu aktivnu, stvaralačku, funkcijsku dimenziju pamćenja, te na taj način sve više aktualiziraju tu problematiku. Pamćenje se sve više shvaća utilitarno bilo na individualnoj, bilo na društveno-političkoj razini, te upravo ta činjenica potiče znanstveni interes, ali i političku manipulaciju. Zato je holistički pristup temi pamćenja nezaobilazan, dok je etički diskurs jedna od (naj)važnijih odrednica prema kojima se pamćenje kao materijal pretvara u pamćenje kao praksu.”

S obzirom da se vremenski udaljavamo od početaka - korijena naše struke, nestaju ljudi, blijede sjećanja, gube se ili uništavaju artefakti, posljednji je momenat da počenmo brinuti o našoj stručnoj kulturi, onome što ostaje iza nas, o našem identitetu struke. Vrijeme je da kultura sjećanja nadvlada kulturu zaborava. 

(Opasaka autora Prof. dr. Seada Vojnikovića: Rad je pripremljen za naredni broj časaopisa “Naše šume”. U momentu pisanja novoga rada još nije bio objavljen odnsono postavljen na web: Virtualni muzej šumarstva BiH.)