Da li smo spermni za budućnost ???

 

Da li smo spermni za budućnost ???

Uključte imaginaciju!!: „Planina Bjelašnica, godina 2050., sunčno jutro sa malo laganog vjetra, u daljini se  čuje zujanje, nešto poput ogromnog roja pčela. Pored nas prolijeće roj dronova, koji lete sa Velikog polja idu u odjel 127. u GJ. „Igman“. To su profesionalni multifunkcionalni šumarski dronovi sa velikim operativnim mogućnostima. Dronovi su osposobljeni da uz pomoć različitih senzora samostalno lete kroz sastojinu, pri čemu obavljaju najrazličitije zadatke iz domena: taksacije šuma, ekologije, tipologije (kartiranja), praćenja pojave invazivnih vrsta... U okviru poslova koji su im trenutno zadati obavaljaju taksaciona snimanja uz pomoć: kamera (multispektralna, UV i IC), radara, lidara, ultrazvuka, različitih lasera. Radi se totalni premjer sastojine a prikupljaju se svi taksacioni podaci: prečnici, visine, sklop, prirast, podmladak, kvalitetni sastav stabala... Svi dronovi su umreženi i djeluju kao jedan tim,  međusobno izmjenjuju podatke, šalju podatke o položaju svom i koordiniraju svoj rad. Svi prikupljeni podaci od svih dronova se slivaju u opertivni centar u Sarajevu, gdje se uz pomoć umjetne (vještačke) inteligencije (AI – artificial inteligence) podaci se gotovo trenutačno obrađuju i analiziraju.  AI piše i izvješća za odgovarajuće nivoe vlasti u državi i EU.

Taksacioni podaci nisu jedino što interesuje vlasti, posebno ih interesuje floristički sastav ovog odjela, osobine zemljišta i posebno pojava invazivne flore i faune i biljne bolesti i štetočine. U proteklih 30 godina su se dogodile značajne promjene u klimatskom kontekstu. Dolazi do prirodnih sukcesija i izmjene biljnih vrsta i šumskih sastojina. Zbog povećanja temeperatura iz šuma na Bjelašnici su potpuno isčezle smrča i bukva, ostala je još po neka jela  i bijeli bor  dok se masovno raširio kitnjak, crni grab, bijeli grab i crni bor. Navedene florističke promjene uvjetuju novu unutarnju prostornu podjelu šuma na Bjelašnici. Na osnovu prikupljenih dendroloških, pedoloških podataka i taksacionih podataka te 3D kartiranja uz pomoć drona i AI se formiraju novi odjeli i odsjeci. AI automatski iscrtava nove karte, te prosleđuje naredbu dronovima koji su najbliži granicama da obrišu ranije granice i iscrta nove granice odjela i odsjeka.    

AI je osposobljena da prepoznaje sve promjene u sastavu i detektuju sve alohtone vrste flore i faune. U sastav sastojina najčešće ulaze i invazivne vrste drevća: bagrem i pajasena (kiselo drvo). Posebno se registruju pojave novih invazivnih insekata opasnih za opstanak šumskih ekosistema. Sva invazivna stabla i procijenjeno bolesna i štetočinama napadnuta stabla se snimaju i uz pomoć dronova te bilježe - označavaju u prostoru. Po potrebi ova stabla se kasnije uz pomoć robota uklanjaju iz sastojina ili se koriste različite mjere mehaničke, biološke, hemijske ili opto-električne borbe protiv bolesti ili  napasnika. Za svako pojedinačno stablo AI odeređuje oblik borbe.   

Osnovni princip šumarstva u zadnjih 10. godina je što manje gospodariti prirodnim sastojinama. Prirodne šumske sastojine se ostavljaju za očuvanje biodiverziteta i konzervaciju staništa.  Fokus gospodarenja je na šumskim kulturama – plantažama. Dronovi vrše masovna pošumljavanja svih područja, a po potrebi se koriste i odgovarajući roboti. Ovaj segment uzgajanja šuma se posebno intenizvno razvio jer je davne 2021. godine u Glasgowu dogovoreno da se za potrebe smanjenja karbona u zraku (jer stotinu sabala za sebe veže oko 54 t ugljika) počne sa masovnim pošumljavanjem prostora na cijeloj Zemlji. Pošumljavanja se vrše na lokalitetima koja često nisu bila predmet pošumljavanja  u prošlosti iz različitih razloga: nedostupnost ili drugačije klime koja je bila nepodesna za razvoj šumske vegetacije. Radi se o sadnji miliona i miliona stabala prije 20, 30, 40 godina koja su sada u doba letvenjaka ili mlađeg debeljaka (u zavisnosti kada su sađena). Borba protiv klimatskih promjena je jedan od najvažnih zadataka šumarstva na svjetskom nivou i zato šumarstvo postaje važan segemnt društva. AI pomaže u odlučivanju i u ovom segmentu, analizira stanište, prati klimatske parametre određuje lokalitete i na kraju definiše vrste za pošumljavanje sa određivanje broja sadnica (sjemenja) po hektaru. Poslovi uzgajanja šuma (prorede) se vrše uz pomoć robota.

Na Bjelašnici usljed klimatskih promjena promjenjen je redosljed zoniranja šumske vegetacije. Nekadašnje goleti Bjelašničkog platoa se nalaze u sada povoljnijim klimatskim uvjetima te se sada tu nalaze mlade sastojine bijelog i crnog bora. Niži dijelovi Balkana ispod 700 m n.m. se nalaze u uvjetima semiaridne klime, a prostori ispod 100 m n.m. imaju aridnu klimu.

Klimatske promjene su izazvale masovne migracije stanovništva. Planine postaju idealni lokaliteti za život, jer je život u ravnicama u znatnoj mjeri otežan. Pomjeranje stanovništva povećava antropogeni pritisak na šume. Gospodarenje šuma postaje i značajan sociološki problem, jer treba naći ekvilibrijum između zahtjeva stanovništva za smanjenjem površina šuma (posebno u kontekstu stvaranja novih naselja, nove infrastrukture, te poljoprovredne proizvodnje koja je onemogućena ili značajno umanjena zbog suše u ravnicama), očuvanja sastojna u kontekstu borbe protiv klimatrskih promjena i invazivnih vrsta i potreba za drvetom kao resursom.“

Naprijed navedena vlastita imaginacija izgleda kao puka fantastika budućnosti. Međutim, da li je to baš tako, da li navedeno spada u SF priče?

Već sada je u prodaji u BiH dron koji je opremljen multispektralnom kamerom pomoću koje se mogu dobiti vrijedne informacije o stanju vegetacije, s pet spektralnih kamera (plava, zelena, crvena, crvena i blizu infracrvene) i RGB kamere s po 2 megapiksela. Senzor sunčeve svjetlosti pričvršćen je na vrh drona kako bi se osigurala dosljednost podataka u različito doba dana. Ovaj dron  može se prebaciti ​​na NDVI pogled (Normalized Difference Vegetation Index) i RGB prikaza kako biste pružili značajne slike o zdravlju biljaka u stvarnom vremenu. Zahvaljujući svom RTK modulu, dron izračunava precizne podatke o položaju, što omogućuje mjerenja u rasponu centimetara. Navigacija drona je putem GNSS-a (GPS, GLONASS, Galileo), gdje je planiranje leta moguće unaprijed. Možete li zamisliti koje će poslove dronovi moći obavljati u budućnosti, ako su već danas u mogućnosti napraviti ove aktivnosti?

Nedavno je objavljeno da je firma sa sjedištem u Velikoj Britaniji uz pomoć proizvođača dronova, osmislila  brzu i jeftinu metodu sadnje stabala. Također, drveće se može saditi u područjima koja su teško dostupna ili na drugi način nedostižna. Prvo dron skenira topografiju terena kako bi stvorio 3D kartu. Tada se računa najučinkovitiji uzorak sadnje za to područje pomoću algoritama. Dron napunjen klijavim sjemenkama  može ispuštati brzinom od jedne sekunde ili oko 100.000 dnevno. Zamislite ako se angažuje roj ovakvih dronova na sjetvi drveća, koliko prostora se može pošumiti?

Zračni monitoring uz pomoć drona pruža i mogućnost kvalitetnije prevencije širenja invazivnih vrsta, a i drastično bržu reakciju na opasnosti napada na šume od insekata, raznih bolesti ili ljudi. Dodatno ovaj vid monitoringa pomaže analizi rezultata korištenja hemijskih sredstava i ostalih šumsko uzgojnih radova, jasno prikazuje štete od suše ili požara te upozorava na razmjere poplave i prati njeno kretanje. Tehnologija snimanja utiče na preciznost i mogućnosti primjene podataka, a snimke obrađuju specijaliziranim softverom. Ovakva primjena drona je već u upotrebi u Baranji u Hrvatskoj za potrebe projekta očuvanja biodiverziteta sa fokusom na snimanju invazivnih vrsta, posebno na ovom području specifično važnom pajasenu (Ailanthus altissima).

Prošlo je 19. godina od kako je inteligentni stroj pobjedio najboljeg šahistu svijeta, i dalje ovaj proces umjetne inteligencije se razvija. Šta je AI? Umjetna inteligencija (AI) definisana je sistemima koji prikazuju inteligentno ponašanje kroz analizu svog okruženja i putem pokretanja određenih akcija, uz određenu dozu samostalnosti, kako bi ostvarili specifične ciljeve. Sistemi bazirani na umjetnoj inteligenciji mogu biti u potpunosti zasnovani na programskim rješenjima, sudjelovati u stvarnom svijetu (glasovni pomoćnici, sistemi za obradu slika, pretraživači podataka, sistemi za upravljanje glasom i prepoznavanjem lica) te primjeri gdje umjetna inteligencija može biti ugrađena u različite sisteme/uređaje (na primjer, napredni robotski sistemi, autonomna vozila, dronovi ili aplikacije temeljene na Internetu stvari). Danas se iako često toga nismo svjesni, umjetna inteligencija uglavnom koristi kod rješavanja specifičnih zadataka npr. prepozvanje vozila kod izlaska sa parkinga, glasovna pretraga kućnog asistenta tzv. Aleksa i sl. Predviđa se kako će tokom četvrtoga desetljeća ovoga vijeka zaživjeti generalna umjetna inteligencija, to je za nekih 20 godina. Smatra se da će preduzeća koja prva započnu s primjenom umjetne inteligencije mogu očekivati da će se njihov novčani tok u periodu do 2030. godine udvostručiti. S druge strane, preduzeća koja budu zaostajala u primjeni tehnologija umjetne inteligencije mogu očekivati smanjenje novčanog toka od 20%. Iako se nameću brojna etička pitanja u vezi umjetne inteligencije ipak se očekuje prodor umjetne inteligencije u sve segmente života i rada ljudi, pa tako i u šumarstvo.

Klimatske promjene su u toku, samo je pitanje kojim intenzitetom i brzinom će se događati. Neminovno je da će se promjene klime odraziti na sve ekosisteme svijeta. Promjene oborina i temepature će značajno uticati na sastav, izgled, strukturu i horizontalno i vertikalno rasprostranjenje šumske vegetacije. Navedeno će uticati i na sve aspekte gospodarenja šumama. Kroz povjest je poznato da su klimatske promjene izazivale migracije ljudi, može se očekivati i da će usljed recentnih promjena doći do značajnih migracija kako na globalnom, tako i na loklanom nivou. Ljudi če tražiti povoljnija – ugodnija mjesta za život što će predstavljati planinski predjeli zbog nižih temeratura, ravnomjernijih oborina. Navedene migracije će neposredno uticati na šumske ekosisteme. Smatra se da je glavni „krivac“ za klimatske promjene oslobođeni karbon iz Zemlje (nafta, ugalj, plin...). U budućnosti će se pokušati sadnjom što više stabala smanjiti negativan uticaj karbona u zraku, njegovim vezivanjem za drvo. Tokom klimatskog samita u Glasgow-u Màiri McAllan, škotska ministrica okoliša, rekla je: “Sadnja drveća ključna je za rješavanje dvostruke krize klimatskih promjena i gubitka biološke raznolikosti.“

Prostorna raspodjela određenih dendrovrsta vrsta BiH, CRO i SLO, za period 1950-2000 i 2080 prema globalnom klimatskom modelu CGCM2 

Drugi problem, odmah iza klimatskih promjena vezan za šumarstvo su invazivne vrste: biljaka, životinja (posebno insekata) i gljiva. Već danas imamo strašne promjene na ekosistemima (uključujući i šumske) izazvane invazivnim vrstama. U potpunosti neke vrste koje su autohtone nestaju npr.: brijestovi ili jasenovi... a njihovu nišu zauzimaju neke druge invazivne vrste npr.: amorfa (bagremac), bagrem ili pajasen.

Iz navedenog se može izvući nekoliko pravaca razvoja šumarstva u budućnosti:

-        masovna upotreba dronova i AI u gospodarenju šumama,

-        borba protiv klimatskih promjena masovnim pošumljavanjem,

-        borba protiv invazivnih vrsta uz pomoć dronova i AI,

-        sociološki problem migracije ljudi u kontekstu klimatskih promjena i njihovog uticaja na šume.

Da bi se na vrijeme uključili u ovu bezvremenu trku neophodno je obrazovati visoko stručni obrazovani kadar za ovu budućnost. Navedeno znači razvoj novih smjerova na Šumarskom fakultetu posebno sa naglaskom na razvoju i jačanju učenja:

-        geofizike (poznavanja klime i modeliranja klime, poznavanje i modeliranje reljefa i orografije i procesa koji utiču na promjenu istih),

-        IT sektora, database, GIS, daljinske detekcije u šumarstvu,

-        znanja o upotrebi i analizi prikupljenih podataka za gospodarenje šumama,

-        sociloških kompetenci u kontekstu migracija stanovništva i njihovog uticaja na šume,

-        o klimatskim promjenama,

-        o invazivnim vrstama,

-        o konzervaciji šuma i očuvanju biodiverziteta u njima.

Da li smo spermni za budućnost???

 

 

ŠUMARI, DA LI SE RAZUMIJEMO???

 

ŠUMARI, DA LI SE RAZUMIJEMO???

Mentalno prepoznavanje riječi odnosi se na proces povezivanja izgovorene ili napisane pisane riječi s njenim izgledom u mentalnom rječniku. Ovo prepoznavanje uključuje kombinaciju dva procesa: dekodiranja vizualnog uzorka pisane riječi (slova) ili slušno dekodiranje izgovorene riječi što predstavlja mentalno definisanje riječi u mozgu. Međutim, čak i ako govorimo isti jezik za govorne ili pisane upotrebe riječi ne možemo uvjek pouzdano zaključiti njen smisao – značenje.   Značenja nisu u riječima, nego u našem shvatanju mentalnom dekodiranju izgovorene ili napisane riječi. Navedeno znači da čak i ako govorimo istim jezikom, ako naš “dekoder” nije podešen na isti radni “mod” kao naš sugovornik  možemo da različito tumačimo izgovorenu ili napisanu riječ. Ovo u konskvenci može značiti: naruzmijevanje teksta, problem u komunikaciji, a u konskvenci i sukob sugovornika.

Navedeno može posebno predstavljati problem u korištenju “poznatih” zajedničkih imenica našega poznatoga jezika u naučnim i/ili stručnim obraćanjima i tekstovima. Sa pojedinim zajedničkim imenicama odrastamo, usvajamo ih od malena, koristimo ih u našem svakodnevnom govoru i podrazumjeva se da ih razumijemo, da znamo njihovo značenje. Međutim da li je to tako? DA LI SE RAZUMIJEMO???  Pojedine riječi – zajedničke imenice se koriste u stručnom značenju, imjau tačno određeni kontekst. Nije neobično i nije neshvatljivo ako tu riječ različito “mentalno dekodiraju” laik i stručnjak. Međutim, problem nastaje ako zajedničku imenicu, koja je i dio stručnog vokabulara različiti stručnjaci različito definišu – mentalno dekodiraju. Ovo je čest slučaj kod naučnih disciplina pored stručnih naziva koje koriste “narodni” vokabular sa stručnim značenjem.

Kao šumar uzeću primjer shvatanje riječi “šuma”, riječi sa kojom smo odrasli uz različite bajke i priče, prirodni fenomen koji “poznajemo”, prostor po kome smo radili, šetali, logoravali, išli na izlete…. Svakako i nije sporno da postoji različito shvatanje, dekodiranje, mentalno definisanje riječi “šuma” između laika i stručnjaka. Sa druge strane, postoje značajne razlike u definisanju i shvatanju ovog pojma (fenomena) ove riječi od strane stručnjaka.

Da bi definisali pojam šume moramo definisati pojam vegetacijske formacije. Vegetacijska formacija u vegetacijskom opisu i analizi neke klasifikacione jedinice uobičajeno uključuje osobitu fizionomiju (grč. physis – priroda + nomos – oblik nečega), odnosno izgled - građu vegetacije, a rijeđe se u opisu koristi floristički sastav (Allaby 2005).  Kao vegetacijske formacije možemo navesti npr.: savane, stepe, tundre, šume...   Osnovnu odliku fizionomiji šume daje drveće, za razliku od npr. stepa ili savana gdje osnovu fizionomije čine trave i zeljasta vegetacija. Za razvoj šumskih ekosistema osnovni preduvjeti su dovoljne količine topote i vlage. Međutim, ipak dati potpunu definiciju šume nije moguće,  s obzirom da se šuma može posmatrati sa: biološkog, zakonskog, ekonomskog ili nekog drugog gledišta.  Može se navesti nekoliko definicija šume:

-             Šuma predstavlja vegetacijsku formaciju sastavljenu od drveća čije se krošnje dodiruju i time stvaraju kontinuiran sklop (Allaby 2005).

-             Zakonska definicija šume u FBiH glasi (čl. 2. Zakon o šumama FBiH): “Pod šumom se podrazumijeva zemljište prekriveno šumskim drvećem ili šumskim grmljem čija površina prelazi 500 m2 i čija je širina najmanje 10 m “.

-             Područje koje je prekriveno drvećem (čija je min. visina 5 m), a čiji je sklop (projekcija krošanja na tlo) 10% i zauzima minimalno površinu od 0,5 ha (UNEP, 2009)

Na osnovu ovoga primjera uočljivo je kako se pojam - definicija šume mijenja i usložnjava uvođenjem pojedinih mjerljivih  ne bioloških parametara (min. površine, sklopa i visine drveća). Globalno gledano najširu definiciju šume daje UNFCCC za koju se preporučuje da je primjene države potpisnice Kyoto protokola. Ova definicija predstavlja otvoreni sistem sa određeni okvirima: površine (min. 0,01 – 1,0 ha), visine drveća (2-5 m) i sklopa (10 – 30%). Ovo je učinjeno s obzirom da se u pojedinim područjima svijeta mijenjaju osobine staništa, strukturne osobine šumskog drveća i sastojina, kao i samo shvatanje pojma šume.

Svakako izgled, sastav i struktra šume se mijenja u zavisnosti od geografskog područja. Nisu iste šume u Brazilu, Keniji, Grčkoj, Finskoj i td. Različiti su recentni ekološki uvjeti, ekološka prošlost nakon ledenog doba i antropogeni uticaji na različitim dijelovima Svijeta. Shodno tome mentalno shvatanje – dekodiranje pojma šuma se razlikuje kod lokalnih naroda , ali i stručnjaka koji se tu nalaze, rade i istražuju. Sve to vodi različitom shvatanju pojma šume na međunarodnom nivou što je uvjetovalo uvođenju raspona pojedinih parametara  neophodnih za  definisanje i shvatanje (dekodiranje) ovog pojma.  Navedeno pokazuje koliko je složeno definisanje vrlo poznatog nam pojma šume čak i za stručnjake.

Naprijed spomenuto također znači da šumarstvo kao nauku moramo posmatrati kao lokalnu i/ili regionalnu nauku, što se kosi sa shvatanjem pojma nauke kao univerzalne u svakoj naučnoj disciplini  jednakoj za cijeli svijet. Navedeno je moguće za pojedine oblasti (npr.: medicina (ljudsko tijelo), matematika, fizika, elekrtotehnika, hemija…  koje imaju jedinstven predmet rada, koji nije varijabilan kao šuma. Šuma je vrlo varijabilna (vrste, struktura, ekološki uticaji) i ne postoji naučni autoritet za sve šume svijeta, postoje lokalni i regionalni stručnjaci. Ali u tome i jeste bit i ljepota prirodnih i biotehničkih istraživanja, da je svaki lokalitet jedinstven, drugačiji, poseban (što se poklapa sa teorijom biljnih zajednica koju je dao Gleason, koji smatra da na svietu ne postoje dvije iste biljne zajednice). Šumu možemo  čak na umjetničkom nivou porediti sa određenom muzičkom kompozicijom koja ima stroga pisana pravila izvođenja, međutim svaki izvođač muzičku kompoziciju izvede na svoj način. Tako je i svaka šuma jedinstvena na svoj način.

Nadalje, postoje također i različita shvatanja stručnih termina ne samo u usko stručnom shvatanju nego i u širokim nivoima razumijevanja – našeg mentalnog dekodiranja čak distinktirajući u biti istu nauku u različite nazive, gdje ću za primjer uzeti nauku kojom se najuže bavim. Lokalne i regionalne osobine staništa i vegetacije (o čemu je bilo riječ), i način i intenzitet antropogenog djelovanja razvili su se i različita shvatanja i definicije, različite  pristupe istraživanju biljnim zajednicama u kontinentalnoj Evropi u odnosu na Anglo-Ameriku (= UK + USA). Ove razlike su neminovno vodile i različitoj terminologiji u biti istih ili veoma sličnih zadataka istraživanja vegetacije. Tako se u Evropi koriste sljedeći termini: vegetacijska nauka, biljna sociologija, fitosociologija, fitocenologija, fitoekologija; a u Anglo-Americi: sinekologija i ekologija biljnih zajednica (Van der Maarel 2006).

U Bosni i Hercegovini kao i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije opće prihvaćen je naziv naziv fitocenologija (izraz je uveo Švicarski naučniku Gams 1918) . Ovaj naziv je složenica grčkih riječi: fyton - biljka + koinos - zajednički  +  logos - riječ, nauka. S toga se Fitocenologija definiše kao nauka o biljnim zajednicama.

 Sa druge strane, Horvat (1949), navodi da je termin fitosociologija (izraz su uveli Pacozosky i Kirilov 1898) od samoga početka njegovog korištenja osporavan, zbog korištenja dijela termina – sociologija (lat. socius – drug, drugar + grč. logos - riječ, nauka →  nauka o ljudskom društvu) koji asocira na razumne - humane odnose. Ali se zaboravlja da u biološkim istraživanjima se za pojedine životinjske zajednice koje nemaju intelekt – odnosno ne razvijaju humane odnose nego žive i rade po instnktu se koristi naziv društvo, npr: društvo mrava ili društvo pčela.

Termin fitosociologija se ukorijenio u zemljama zapadne Evrope i možemo reći da se jedino i koristi. Kao dokaz za ovo može se uzeti broj pojmova koji se nalaze na internet web pretraživačima (npr. Google) gdje se pojam – Phytocoenology (Fitocenologija) ima 2.680 nalazaka (i to dominantno u zemljama tzv. bivšeg istočnog bloka, Sjevernoj Koreji i zemljama bivše Jugoslavije), a pojam Phytosociology (Fitosociologija) nalazi 69.800 nalazaka, odnosno oko 26 puta više i to dominantno u zemljama zapadne i srednje Evrope.  Allaby (2005) definiše termin Fitocenologija kao klasifikaciju biljnih zajednica baziranu na floristici, a manje na korištenju: fizionomije,  životnih obilika ili nekih drugih karakteristika vegetacije. Pojedini autori (Ewald 2004) navode da: fitosociologija izučava „socijalni život biljih vrsta“. Ako termin fitosocilogija rastavimo na izvorne riječi složenice: grč. fyton (biljka) + socius ((drug, drugar) veza prema riječi socijetet - (društvo, zadruga)) + logos (riječ, nauka) ima identično značenje terminu Fitocenologija odnosno: Nauka o biljnim zadrugama - zajednicama, te bi se oba termina mogla ravnopravno koristiti.

Pojedini autori direknto ili indirektno navode da Fitocenologija (Fitosociologija) predstavlja subdisciplinu Nauke o vegetaciji odnosno Ekologije biljnih zajednica (Dombois & Ellenberg (2002); Ewald, (2003); Van der Maarel (2006)). Obzirom na postojanje različitih naziva za iste zadatke istraživanja (fitocenologija i fitosociologija) kao i postojanje vrlo jasnih širih razloga istraživanja vegetacije (osim fitocenoloških) može se I treba se koristiti obuhvatniji naziv Nauka o vegetaciji.

Interesantno je što navodi Horvat (1949.) da se u bivšem SSSR-u ime Fitosociologija mijenja u Fitocenologija 1930, jer je: „Za sovjetsku nauku značajno je zbacivanje svake poredbe biljnih zajednica i ljudskog društva“. Ova rečenica ima prizvuk  i političke dogme, odnosno odvajanje od zapadnog političkog sistema, čak i u imenovanju nauke, (primjer može biti i u astronautici: astronaut (američki) - kozmonaut (ruski) naziv za svemirskog letača i.t.d.). Dvije godine kasnije (1932) djelom “Pflanzensoziologie” Braun-Blanquet osnivač ove nauke zadržava ime Fitosociologija.

Drugi važan razlog za ne korištenje kod nas uobičajenog termina Fitocenologija u nazivu je taj što se često na prostorima bivše Jugoslavije sintaksonomija - odnosno imenovanje biljnih zajedinca i njihovo postavljanje u hijerahijski sistem uglavnom postavljalo kao ultimativni cilj svih vegatcijskih istraživanja. Enorman broj sinonima biljnih zajednica (Lovrić et Bertović 1980), često dijeljenje već postojećih opisanih biljnih zajednica, mijenjanje hijerahijskog položaja pojedinih sintaksonomskih kategorija,..., dovelo je sintaksonomiju u svoju suprotnost, i umjesto da olakša i pojednostavi naučnu I stručnu komunikaciju, ona je postala teža i kompleksnija. Na ovaj način često je sintaksonomija postala sama sebi svrha, dok su ostali razlozi istraživanja vegetacije (ekološki, dinamski i aplikativni) često zapostavljeni. Također, preferirana je samo jedna hipoteza biljne zajednice, jedan metod istraživanja i analize vegetacije. Previše slobodno shvaćena definicija biljne zajednice dovela je do: “različitih zabuna, kontraverzne obrade vegetacijske tipologije, pa čak i do različitih konfuzija i haotičnog stanja u samoj fitocenološkoj sistematici“ (Janković, M.M., 1984). 

Ova dva eklatantna primjera pokazuju ukoliko želimo da se razumijemo, odnosno da nas različito mentalno dekodiranje istih riječi ne odvede u različite stranputice i nerazumijevanje, moramo imati određene normative - standarde. Da bi izbjegli navedeno neophono je napisati odgovarajuči stručni leksikon, što bi predstavljalo, željeni – traženi  normativ- standard. Napisani leksikon bi morao biti lokalni – regionalni, jer kako smo utrvdili  postoji puno razloga da drugačiji sveobuhvatniji (globalni) pristup dovede do veće još konfuzije. Samo normirana – standardizirana profesija vodi uređenoj i naprednoj, općeprihvaćenoj, ozbiljnoj nauci i struci, ali i razumijevanju između struka, izbjegavanju nerazumjevanju i sprječavanju naučnih sukobljavanja.

 

SARAJEVSKA TIPOLOŠKA ŠKOLA

 

SARAJEVSKA TIPOLOŠKA ŠKOLA 

Ove godine se navršava 50 godna od objavljivanja prve monografije o tipologiji šuma u BiH: „Tipovi bukovih šuma i mješovitih šuma bukve i jele sa smrčom u Bosni i Hercegovini“ autora: M. Ćirić, V. Stefanović, P. Drinić (1971.), posebna izdanja, Šumarski fakultet i Institut za šumarstvo, Univerzitet u Sarajevu. 

Međutim, priča o tipologiji šuma u BiH počinje mnogo ranije, naime u Šumarskom listu 1933. godine prof. Fazlija Alikalfić (tada student šumarstva u Pragu, kasnije nastavnik Šumarskog fakukteta u Sarajevu i rektor Univerziteta u Sarajevu) prevodi članak sa češkog jezika autora Gastona H. Gutha, pod nazivom: „O tipovima šuma u teoriji i praksi“.  Uredništvo časopisa u fusnoti članka navodi: „Radi važnosti i aktuelnosti tipologije za moderno šumarstvo donosimo ovdje članak uvaženog čehoslovačkog pisca o finskoj tipologiji“. Iniciran ovim člankom Sergije Ošmjanski (Ruski šumar koji se bavio tipologijom, a živo i radio je u Kraljevini Jugoslaviji)   iste godine (1933.) piše: „Upoznavši se sa bosanskim šumama došao sam do zaključka, da posao na proučavanju tipova i izradi klasifikacije, koji je meni u početku izgledao suviše zamašan, u stvari nije nemoguć, ali je potrebno probuditi interes za tipološka istraživanja u širim šumarskim krugovima“... Ali čini se da je ipak želja Ošmjanskog ostala samo želja do iza Drugog svjetskog rata. Tada počinju ulaganja u općenito u nauku i istraživanja i šumarska nauka doživljava svoju razvoj u BiH posebno sa otvaranjem Šumarskog fakulteta u Sarajevu.

Godine 1961. u Sarajevu je održano savjetovanje: „Uloga i mjesto fitocenologije u savremenoj šumskoj privredi“, na kome su učestvovali svi značajniji fitocenolozi Jugoslavije. Međutim, iz referata se vidi da se miješaju uloge  tipologije šuma i fitocenologije – miješaju se pravci i škole ali se jasno navodi potreba uključivanja fitocenološko-pedološkog dijela (kasnije shvaćene kao tipologija šuma) u gospodarenju šumama.

Kolika je konfuzja vladala `60-tih godina prošlog vijeka oko upotrebe naziva i ciljeva tipologije šuma i fitocenologije može se zaključiti i po nazivu udžbenika. Među prvim udžbenicima koji su štampanim na Šumarskom fakultetu u Sarajevu je udžbenik „Tipologija šuma“ autora – Prof.dr.Vitomira Stefanovića sa početka šezdesetih godina prošlog vijeka (tačnije 1963. godine), kada se još uvijek nisu jasno razlučivale razlike između fitocenologije i tipologije šuma.  Kada se pregleda sadržaj ove knjiga uočljivo je da je ona predstavljala osnovu za kasnije štampan udžbenik: „Fitocenologija sa pregledom šumskih fitocenoza Jugoslavije“. 

                                        Korice knjige: "Tipologija šuma" (1963.) autor V. Stefanović

Tipologija šuma kao naučna discilina na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu se razvija od ’60-tih godina prošlog vijeka. U to vrijeme nosioc predmeta je bio Prof.dr. Vitomir Sefanović, koji je 1968. godine i napisao jedini nastavni materijal – skriptu pod nazivom „Tipologija šuma“ (ne treba je positovejetiti sa spomenutom istoimenom knjigom)  koja se koristila u odvijanju nastave predbolonjskog dodiplomskog studija, i koja je objavljena u pet izdanja (posljednje izdanje 1986.). Tipologija šuma je dugo bila dio predmeta koji se zvao: „Fitocenologija sa tipologijom šuma“. Može se reći da je Tipologija šuma u okviru ovoga predmeta više bila kurs sa malim fondom sati. Međutim, kako je tipologija šuma predstavljala fundament – osnovu za uređivanje šuma, o tipologiji šuma se više izučavalo na postdiplomskom ciklusu šumarskog studija i to na oblastima: ekologija šuma i uređivanje šuma, i to pod nazivom: Uređivanje šuma na tipološkim osnovama. Zasebna literetura iz Tipologije šuma ni za postdiplomski ciklus studija nije postojala, nego su se koristile određene vezane naučne oblasti – terenska saznanja i kao lekcije perdavale u oblasti tipologije šuma u okviru predmeta iz vegetacijskih i pedoloških nauka (koji čine osnovu tipologije šuma).

Razvojem univerzitetskog obrazovanja u EU, odnosno izmjenom studiranja u smislu Bolonjskog procesa i u BiH došlo je do značajnih strukturnih promjena organizacije studija na Šumarskom fakultetu u Sarajevu. Uvodi se novi način studiranja 3 godine osnovni studij (I ciklus) i 2 godine magistarski studij (II ciklus). U novoj šemi studiranja dolazi do razdvajanja Fitocenologije (koja je perimenovana u Nauku o šumskoj vegetaciji) i Tipologije šuma. Tipologija šuma postaje samostalni predmet sa većim fondom sati na drugom ciklusu studija. 

Tipologija šuma svoju naučnu kulminaciju u Bosni i Hercegovini doživljava sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, kada su se izučavali i objavile monografije o pojedinim tipovima šuma npr.: bukve, bukve i jele (sa smrčom), kitnjaka, bijelog bora, bijelog bora i smrče...:

-       Ćirić, M., Stefanović, V., Drinić, P. (1971): Tipovi bukovih šuma i mješovitih šuma bukve i jele sa smrčom u Bosni i Hercegovini; Posebna izdanja, Šumarski fakultet i Institut za šumarstvo, Univerzitet u Sarajevu,  Sarajevo.

-       Stefanović V., Beus, V., Manuševa, L., Pavlič, J., Petrović, M., Vukorep, I (1977):Tipovi šuma hrasta kitnjaka u Bosni i Hercegovini; Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo i drvnu industriju u Sarajevu; God. XX, Knj. 20; Sv 1-2; Sarajevo.

-       Stefanović V, Beus, V., Manuševa, L., Pavlič, J., Petrović, M., Vukorep, I. (1977): Tipovi šuma crnog i bijelog bora u Bosni i Hercegovini; Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo i drvnu industriju u Sarajevu; God. XX, Knj. 20; Sv 1-2; Sarajevo.

-       Stefanović, V.,Burlica, Č., Dizdarević, H., Fabijanić, B., Prolić, N. (1977): Tipovi niskih degradiranih šuma submediteranskog područja Hercegovine; Šumarski fakultet i Institut za šumarstvo u Sarajevu, Posebna izdanje br. 11., Sarajevo.

-       Stefanović, V., Burlica, Č., Dizdarević, H., Fabijanić, B., Prolić, N. (1977): Tipovi niskih degradiranih šuma submediteranskog područja Hercegovine. Šumarski fakulteti i Instituti za šumarstvo i drvnu industriju u Sarajevu, Posebna izdanja br. 11., Sarajevo.

-       Stefanović, V., Beus, V., Bozalo, G., Pavlič, J., Vukorep, I. (1983): Tipovi šuma smrče i bijelog bora, jele i smrče i smrče u Bosni. Šumarski fakltet u Sarajevu, posebna izdanja br. 15., Sarajevo.

Ova tipološka istraživanja i publikacije su „posljedica“ projekta: „Inventura šuma na velikim površinama u BiH“ (1964.-1969.) i kartiranja šumske vegetacije. Ovaj period možemo nazavti nastankom i zlatnim dobom sarajevske tipološke škole, kao jednog od najznačajnih u SFRJ. Koliko je bila snažna „tipološka istraživačka scena“ u BiH tih godina može ilustrirati podatak da su bila razrađena čak dva tipološka sistema (u uoptrebi ostao jedan) i više klasifikacijskih sistema za pedološka kartiranja (stari i novi) sa odgovarajućim kodovima za kartiranje (što samo po sebi predstavlja ogroman posao). Kako je navedeno u BiH su paralelno napisane i razvijene dvije tipološke metode i to: metoda - Ćirić, Stefanović i Drinić (u manuskripti napisane 1967. – publicirane 1971.) i  metoda Burlica i Fabijanić (prvobitno objavljen u radu Fabijanića, 1967, da bi bio modifikovan i sveobuhvatnije razrađen od Burlice i Fabijanića 1969.). U pojedinim Republikama bivše SFRJ nije razvijen niti jedan tipološki sistem šuma.

Šumarski stručnjaci su prema ovom novousvojenom tipološkom metodu (koji je bio bolje prilagođen šumarskoj praksi) vršili kartiranja šuma u BiH (Vojniković et al. 2017). Ovo je predstavljalo drugačiji pristup od „uobičajenog kartiranja“ po Braun-Blanquet metodi koja se koristila u prvobitnim vegetacijskim istraživanjima i kartiranjima šuma iz 50-tih godina prošlog vijeka (Fukarek, 1955, 1957,1958.). Prema ocjeni IUFRO-a za potrebe šumarstva (posebno uzgajanja šuma) eksperata kao najbolji metod je ocjenjen Eberswalder kobinovani metod Kopp-a (Dombois et Ellenberg, 2002.). Treba istaći metoda Kopp-a značajno se poklapa sa metodom tipološkog kartiranja šuma u BiH, gdje se slično kao u Kopp-ovom metodu također prikupljaju podaci o šumskoj vegetaciji (sastojiniski tip – edifikator i subedifikator) i tlu.

Detaljna kartiranja šumske vegetacije i šumskih zemljišta u Bosni i Hercegovini i izrada karata realne šumske vegetacije i karata šumskih zemljišta, na novim topografskim osnovama (M 1:25.000, djelomično M 1:10.000), započeta su 1969. godine, po metodi Ćirić, Stefanović, Drinić iz 1967. godine. Ranije karte M 1:25.000 i M 1:10.000 su pantografisane iz karata sitnijeg mjerila (M 1:50.000 i M 1:100.000), zbog čega je prikaz terena bio manje tačan, odnosno njihovo mjerilo je bilo samo formalno pa prema tome i njihov sadržaj, najčešće, samo orijentacion. Karte šumske vegetacije i karte šumskih zemljišta na novim topografskim osnovama su, između ostalog poslužile za izradu tipoloških karata kao osnova za savremeno gospodarenje šumama i šumskim zemljištem. Kartiranja su obavljena po gospodarskim jedinicama, a prvi radovi kartiranja i izrade karte realne šumske vegetacije i karte šumskih zemljišta obavljeni su za G.j. „Gostović“ a zatim, do kraja 1971. godine i za cijelo šumsko gospodarsko područje „Krivajsko“ Zavidovići. Kartografi su bili asistenti Instituta za šumasrtvo u Sarajevu: Vladimir Beus, Svetozar Golić, Ljubiša Marković i Jovan Travar. Slijedila su kartiranja drugih šumsko gospodarskih područja i do kraja 1990. godine iskartirano je i urađene su karte za blizu 70% površina šuma i šumskih zemljišta u Bosni i Hercegovini . U kasnijim radovima neki od prvih kartografa nisu učestvovali a uključili su se novi, dipolomirani inženjeri šumarstva iz preduzeća „Šumaplan“ u Sarajevu: Borivoj Krstović, Boško Miloš, Milenko Pinjuh, Nusret Talović i Josip Vrljičak.

Međutim, '90 -tih godina prošlog vijeka zbog ratnih razloga prestaju tipološka istraživanja šuma. Uz navedeno, početkom dvijehiljaditih odlaskom tipoloških stručnjaka u penziju ili izvan BiH, dolazi do daljnjeg umanjenja tipoloških istraživanja i publiciranja tipološke literature u BiH. Također, u ovom periodu, prestaju značajnija izdvajanja za nauku koja bi potpomogla i tipološka istraživanja šuma u BiH.  Posljedica je da tipološka nauka u šumarstvu stagnira i „preživljava“ na osnovu prvobitnih istraživanja i publiciranja prve generacije tipologa. Od nekada dvadesetak tipologa na Šumarskom fakultetu u Sarajevu i Institutu za šumarstvo koliko je radilo u BiH, danas je  aktivnih svega nekoliko.

S obzirom da su postojali: osnivači, naučna metodologija, sistematika - klasifikacija, korisnici, naučna literatura i stalna upotreba i nadogradnja tipološkog sistema šuma što je izvorno razrađeno na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ovaj način rada i upotrebe topološke klasifikacije šuma može se staviti pod skupni naziv „Sarajevska tiploška škola“. Ovaj članak predstavlja svojevrsni omaž – sjećanje i zahvalnost svim koji su radili na uspostavi i razvoju ovoga „autohtonog“ tipološkog pravca. 

DRVENO DOBA

 

DRVENO DOBA 

Prapovijesno (preliteraturno - zapisano doba) razdoblje počinje pojavom čovjeka i traje do povijesnog razdoblja, koje karakterizira početak upotrebe pisma i pojava historiografski upotrebljivih dokumenata.  Pri podjeli ljudske prapovijesti u Euroaziji, povjesničari se obično koriste sistemom dva perioda - doba. Dvočlani sistem je periodizacija ljudske prapovijesti u dva uzastopna vremenska razdoblja, nazvana prema njihovim prevladavajućim tehnologijama izrade i upotrebe alata koje je stvorio (pra)čovjek i to:

·       Kameno doba: starije, srednje i mlađe kameno doba;

·       Metalno doba: bakarno, brončano i željezno doba.

Materijali koje je prapovjesni čovjek koristio su iz prirode i oblikovao ih je različitim tehnikama i tehnologijama za svoje potrebe. Interesantno da se u listi povjesnih prirodnih materijala za podjelu prapovjesti koje je koristio (pra)čovjek ne nalazi drvo. Iako kopnene žvotinje i ljudi pored ostalog duguju život šumi u esencijalnom smislu (npr. stanište, proizvodnja  kisika, očuvanje vode i zemljišta i sl.) u tekstu neće biti obrađena ova tematika.  U nastavku teksta u kratkim crtama pokušaće se obraditi civlizacijska (kulturološko-povjesna-ekonomska-antropološka)  veza između (pra)čovjeka i drveta u krajnjem kontekstu šume kao prirodnog resursa.

Doba vatre

Prvu upotrebu - vezu (pra)čovjeka i drveta  je korištenjem drveta za vatru. Vatra je jedna od najvažnijih sila na Zemlji koju je počeo da korsiti (pra)čovjek. Za nastanak vatre su potrebne tri komponente: kisik, izvor toplote za paljenje i na kraju gorivo za sagorijevanje – drvo, odnosno šuma, koja predstavlja glavni izvor goriva. Jasni dokazi o uobičajenoj upotrebi vatre kod pračovjeka, potiču od prije 400.000 do 300.000 godina, a uključuju ponovljenu upotrebu ognjišta i naznake pečenja mesa. Upotreba vatre (kroz upoterbu drveta) je omogućila razvoj kuhanja, proširilo ljudsku prehranu. Prema britanskom primatologu Richardu Wranghamu, kuhanje je možda imalo ulogu u širenju našeg mozga. Zbog upotrebe vatre i mogućnosti kuhanja (umjesto za varenje) (pra)čovjek je koristio svoju unutarnju energiju za razvoj mozga. Ognjište sa upotrebom drveta (osim kuhanja) zbog svjetlosti, toplote ali i zaštite je vjerovatno zbog okupljanja ljudi  formiralo društveni odnos (pra) socijalizaciju ljudi, pomažući pri tome i razvoju jezika.  Korištenje vatre od strane ljudi dugo se smatralo definirajućim svojstvom inteligencije koje nas odvaja od drugih životinja.

Čak i u modernom svijetu vremenu mikrovalnih ili indukcionih pećnica, kuhanja na gas, veliki broj ljudi u nerazvijenim zemljama ili zemljama u razvoju još uvijek veliki broj ljudi koristi drvo da kuha na njemu. U kriznim momentima, kada se prekine napajanje el. energijom ili gasom, čovjek se ponovo okrene prirodi – šumi i počne upotrebljavati drvo kao osnovni resurs za preživljavanje. Moram se sjetiti svojih sugrađana Sarajeva koji su tokom opsade grada 1992.- 1995. ložili sve što je imalo porijeklo drveta: namještaj, parket, knjige - papir, parkovski mobilijar, drveće iz parkova, panjeve, korjenje drveća... .

Doba putovanja

Usljed potrebe za osvajanjem novih prostora, radi širenja zajednice, u potrazi za hranom, bježeći od loše klime ili neprijateljskih plemena ljudsko društvo je počelo da putuje. Osim kopnom (pra)čovjek putuje i vodom. Među prvim plovnim sredstvima koje je čovjek napravio spadaju drveni kanui. Najstariji „čamac“ koji je do sada pronađen je drveni kanu od 3 metra, izgrađen oko 8.000 godina prije nove ere. Zatim može se nabrajati upotreba drveta za brodogradnju brodova: starih egipćana, grka, feničana, rimljana, vikinga, srednjeg vijeka i brodova za otkrića novog svijeta. Teško možemo i procijeniti koliko je šuma – drveća isječeno za potrebe brodogradnje.

Može se smatrati da je brodogradnja drvenih brodova bila osnovica za uspostavu šumarstva kao: nauke, struke i ekonomije. Jean Baptiste Colbert, svemoćni ministar francuskog kralja Luja XIV lično je promovisao „veliku reformaciju šuma“. Polazna politička tačka bila je politika ratne flote “kralja Sunca”  - Luja XIV. U lukama Brest i Cherbourg bile su potrebne velike količine drveta za izgradnju ratnih brodova i galija za novu francusku mornaricu. Međutim, kraljevske šume bile su u lošem stanju zbog prekomjerne eksploatacije i korupcije. Za vrijeme kralja Luja XIV, Francuska je doživjela ozbiljan nedostatak drva. Ministar Colbert upozorio je kralja da će tekuća eksploatacija francuskih šuma ugroziti izgradnju francuskih ratnih brodova, a shodno tome i političku i ekonomsku moć Francuske. Colbert je uveo široke šumarske reforme koje su usvojile ideju „bonté de la nature – zahvaljujući prirodi“ kao jedan od svojih vodećih principa. Ministar Colbert je energično djelovao, nakon detaljne inventure šuma i sveobuhvatne reorganizacije šumarstva, završio je svoj projekt reforme šuma 1669. godine s „grandioznom naredbom“. Ovom naredbom smanjena je sječa i propisane mjere obnove i održavanja visokih šuma. Sve navedeno je imalo uticaja za gospodarenje i straživanje šuma u Evropi.

Drvo je imalo značajan uticaj i na kopnena putovanja (nakon velikih putovanja brodovima i  otkrića Novog svijeta), razvojem željeznice. Posebno velike količine drveta su se koristile  ili se još uvjek koriste za gradnju željezničkih pruga, gdje drvo služi kao podloga za šine - tračnice kao drveni pragovi. Drveni pragovi istesani su ili ispiljeni od hrastovine ili bukovine, rjeđe od borovine ili arišovine. Prema podacima iz 1959. godine (kada su dominirali drveni željeznički pragovi) Svjetska željeznička mreža (koja je tada iznosila oko 1.250.000 km) položena na oko 3 milijarde pragova. Jedsnostavnom raučinicom 3 milijarde pragova X 85 kg/prag = 3.000.000 tona drvenih pragova predstavlja oko 28. 571.142 m³ oblovine drveta bez kore (uzet je primjer za bukvu). Zbog mehaničkih oštećenja, procesa truljenja i propadanja na godišnjem nivou tada se mijenjalo oko 5% ukupne ugrađene količine (oko 150.000.000 komada pragova) ili 12. 142m³ oblovine drveta bez kore. Uspostava željeznice promjenila je civilizaciju omogućavajući brz, jednostavan i lak transport ljudi i roba – dobara, razmjenu kultura, informacija, nauke, razvijajući čitav niz djelatnosti i pratećih efekata veće povezanosti.

Doba energije i industrije

Činjenica da drveni ugalj gori bolje od drveta vjerovatno je uočena ubrzo nakon što je čovjek naučio kontrolirati vatru. Oko 4000. godine prije nove ere došlo do monumentalnog otkrića, vjerojatno slučajno, kada je komad rude pao u vatru i iz nje počeo curiti metal. Proizvdonja metalnih alata: oruđa i/ili ratnog oružja u srednjem vijeku je vodlio kvalitetnijoj poljoprivrednoj proizvodnji što je dovelo do povećanja humane populacije što je pak vodilo  većoj potražnji za gorivom. Gorivo za metalnu industriju je uglavnom bilo predstavljeno drvenim ugljem - ćumurom.  Ogromna proizvodnja drvenog uglja (koja je na svom vrhuncu, koja je zapošljavala stotine hiljada radnika), bila je glavni uzrok krčenja šuma, posebno u srednjoj Evropi i Britaniji. Između 1500. i 1660. godine osnovna opskrba Britanije energentima pokazuje značajnu nestašicu. Razlozi za ovu rastuću nestašicu drvenog goriva su različiti. Potrošnja goriva se povećavala kako je stanovništvo raslo, a industrija više sagorjevala drvenog uglja i ogrijevnog drveta. Ponuda ovog energenta se smanjivala kako se velike stare šume krčile kako bi se dobilo više obrađene zemlje za rastuću populaciju. Ova rastuća nestašica drveta i drvenog uglja manifestovala se inflacijom cijena zapanjujućih razmera. Cijena ogrijevnog drveta bila je stabilna do 1540-ih, ali se učetverostručila do 1580-ih i dostigla deset puta veći nivo do 1620-ih. Drveni ugalj, iako manje ozbiljno pogođen, slijedio je isti obrazac u šestostrukom porastu do 1660-ih. Čitav ovaj period je, naravno, bio period opšte krize i brze inflacije.

Krajem XVII i počtekom XVIII vijeka rudarska industrija i topljenje ruda su “pojeli” šume Saksonije u današnjoj Njemačkoj. Izgradnja rudničkih jama (uz upotrebu tzv. jamskog drveta), vađenje rude pomoću vatre, ali prije svega zbog topioničkih peći  koje su topile rudu koristeći drveni ugalj „proždirane“ su čitave šume. Područje oko planinskih gradova uglavnom je ogoljeno bez šumskog drveća usljed stoljetne pretjerane upotrebe. Treba imati na umu da je srebro iz rudnih planina bila je ekonomska okosnica života Saksonije. Međutim,  šume koje su se nekada nalazile u blizini mjesta rudarske aktivnosti su u potpunosti nestale.  Za zamjenu uništenih šuma okoline rudarskih područja su projektovani izmijenjeni i dorađeni riječni sistemi, da bi se drvo moglo transportovati iz sve udaljenijih šumskih područja. Međutim te mjere su samo odgodile krizu. Cijene drva sve su više rasle, što je na kraju dovelo do bankrota preduzeća i zatvaranja dijelova rudarske industrije. Slično kao i u Britaniji kvalitetniji život vodio je rastu brojnosti stanovništva, što je značajno doprinijelo uništavanju i nestanku šuma.  

Slično se događalo i u Bosni. Francuski putopisac Brigcone, šumar po obrazovanju je neposredno pred aneksiju BiH 1877. godine obišao i zabilježio sljedeće: „Bosna je zemlja bogata željeznom rudom, a neki u svojim regijama sadrže brojne peći, slične onima rade u Pirinejima kao katalonske kovačnice. To je smrt šuma hrasta i bukve, gdje stabla hrane primitivnu industriju. Sječa je u svakom godišnjem dobu, čime se  dobija nekvalitetan ugalj, a frekvencija upoterbe ove vatre ima tendenciju da uništi ovo drveće, iskorištavajući drvo s velikom upornošću.” Proizvodnja drvenog uglja u doba austrijske uprave nije opadala tako je npr. u Busovači u tu svrhu 1908. godine utrošeno 116.198 prostornih metara tvrdog drveta od čega je dobiveno 39.732 prostornog metra drvenog uglja. Od te proizvedene količine je 25.545 postorna metra predato Željezari u Varešu.

I u recentnim uvjetima u razvijenim zemljama, upotreba drveta kao „alternativnog“ izvora energije je takođe stimulisan većom konkurencijom cijene drugih oblika energije: el. energija, plin, nafta.... Tako 2015. godine globalna proizvodnja energije iz bioenergije iznosila je 474 TWh, povećanje od 8% u odnosu na nivo iz 2014. godine. Do 2021. proizvodnja bioenergije predviđa se da će rasti po godišnjoj prosječnoj stopi rasta od 6% dostići oko 670 TWh. Kao primjer „moderne“ upotrebe drveta kao energenta je upotreba peleta. U 2015. godini procijenjena je globalna proizvodnja drvenih peleta na nešto manje od 28 miliona tona, koje se koriste kao primarna upotreba drveta. EU i Sjevernoj Americi dominiraju proizvodnjom drvenih peleta, a proizvodnja toplotne i električne energije iz ovog energenta je velikih razmjera. U 2015. godini oko 51% svjetske proizvodnje peleta bilo je u EU; a oko još 33% u Sjevernoj Americi.

U IX vijeku kineski alhemičar je otkrio da miješanje praha drvenog uglja sa šalitrom (kalijum nitratom) i sumporom dovodi do mješavine koja se lako sagorjeva, čime je nastao barut. Barut se koristio za stvaranje eksploziva koji je omogućio laganiji pristup uglju i  raznim rudama i mineralima  pod zemljom, čineći ogromna inženjerska dostignuća mogućim, što je promjenilo civilizaciju u potpunosti. Nažalost, barut je omogućio i lakše uništavanje života, bacajući tamnu sjenu na nauku i upotrebu drvenog uglja.

Zaključak

Na osnovu ovih nekoliko malih ali jasnih primjera (iako ih ima još ogoman broj primjera koji nisu spomenuti: industrija papira, građevinska industija, industrija namještaja i td.) može se zaključiti da koliko je čovjek modelirao drvo – šumu - pejzaž u svojoj civilizaciji, isto tolikoj mjeri drvo je modeliralo dosadašnju antropocentričnu civilizaciju.  Veliki je broj primjera gdje se smatra da je nestanak drveta (šume) uzrokovao nestanak civilzacija npr. Mesopotamija ili Polinezija (Uskršnja ostrva).

Imperijalizam predstavlja ekonomsko izrabljivanje nerazvijenih društava, tehnička i tehnološka ovisnost nerazvijenog društva te nametanje ideala potrošačkoga društva. Zapravo u povjesnom kontekstu zbog stalne i prekomjerne upotrebe drveta (šume) odnosno njihovog izrabljivanja možemo govoriti o ekološkom imperijalizmu čovjeka prema prirodi posebno šumi i drvetu. Svaki imperijalizam u svom korijenu - esenciji nije dobar (jer je izrabljivački), pa ni ovaj ekološki. Međutim, kao su primjeri zorno pokazali može se zaključiti da nema ni ekonomskog, kulturnog, socijalnog razvoja društva, nauke bez upotrebe sirovne – drveta – upotrebom šume. Ovom konstatacijom ulazimo u „čarobno“ trojstvo održivog gospodarenja prirodom: ekologija – ekonomija – pravedno društvo. Navedeno implicira da sadašnja antropocentrična civilizacija nikada se zapravo nije ni odvojila od šume niti izašla iz drevnog doba u koje je čovjek ušao upotrebom vatre. Na nama kao društvu, civilizaciji, a pogotovo nas obrazovanih šumara je da na održiv način, upravaljamo ovim esencijalnim resursom, posebno u kontekstu klimatskih promjena koje su nam pred vratima. Na osnovu navedenog možemo konstatirati da osim prapovjesnog kamenog i metalnog doba postoji civilizacijski stalno tekuće vrijeme – period u kome čovjek bivstvuje od nastanka do danas a koji možemo nazvati DRVENO DOBA.