ŠUMARI, DA LI SE RAZUMIJEMO???

 

ŠUMARI, DA LI SE RAZUMIJEMO???

Mentalno prepoznavanje riječi odnosi se na proces povezivanja izgovorene ili napisane pisane riječi s njenim izgledom u mentalnom rječniku. Ovo prepoznavanje uključuje kombinaciju dva procesa: dekodiranja vizualnog uzorka pisane riječi (slova) ili slušno dekodiranje izgovorene riječi što predstavlja mentalno definisanje riječi u mozgu. Međutim, čak i ako govorimo isti jezik za govorne ili pisane upotrebe riječi ne možemo uvjek pouzdano zaključiti njen smisao – značenje.   Značenja nisu u riječima, nego u našem shvatanju mentalnom dekodiranju izgovorene ili napisane riječi. Navedeno znači da čak i ako govorimo istim jezikom, ako naš “dekoder” nije podešen na isti radni “mod” kao naš sugovornik  možemo da različito tumačimo izgovorenu ili napisanu riječ. Ovo u konskvenci može značiti: naruzmijevanje teksta, problem u komunikaciji, a u konskvenci i sukob sugovornika.

Navedeno može posebno predstavljati problem u korištenju “poznatih” zajedničkih imenica našega poznatoga jezika u naučnim i/ili stručnim obraćanjima i tekstovima. Sa pojedinim zajedničkim imenicama odrastamo, usvajamo ih od malena, koristimo ih u našem svakodnevnom govoru i podrazumjeva se da ih razumijemo, da znamo njihovo značenje. Međutim da li je to tako? DA LI SE RAZUMIJEMO???  Pojedine riječi – zajedničke imenice se koriste u stručnom značenju, imjau tačno određeni kontekst. Nije neobično i nije neshvatljivo ako tu riječ različito “mentalno dekodiraju” laik i stručnjak. Međutim, problem nastaje ako zajedničku imenicu, koja je i dio stručnog vokabulara različiti stručnjaci različito definišu – mentalno dekodiraju. Ovo je čest slučaj kod naučnih disciplina pored stručnih naziva koje koriste “narodni” vokabular sa stručnim značenjem.

Kao šumar uzeću primjer shvatanje riječi “šuma”, riječi sa kojom smo odrasli uz različite bajke i priče, prirodni fenomen koji “poznajemo”, prostor po kome smo radili, šetali, logoravali, išli na izlete…. Svakako i nije sporno da postoji različito shvatanje, dekodiranje, mentalno definisanje riječi “šuma” između laika i stručnjaka. Sa druge strane, postoje značajne razlike u definisanju i shvatanju ovog pojma (fenomena) ove riječi od strane stručnjaka.

Da bi definisali pojam šume moramo definisati pojam vegetacijske formacije. Vegetacijska formacija u vegetacijskom opisu i analizi neke klasifikacione jedinice uobičajeno uključuje osobitu fizionomiju (grč. physis – priroda + nomos – oblik nečega), odnosno izgled - građu vegetacije, a rijeđe se u opisu koristi floristički sastav (Allaby 2005).  Kao vegetacijske formacije možemo navesti npr.: savane, stepe, tundre, šume...   Osnovnu odliku fizionomiji šume daje drveće, za razliku od npr. stepa ili savana gdje osnovu fizionomije čine trave i zeljasta vegetacija. Za razvoj šumskih ekosistema osnovni preduvjeti su dovoljne količine topote i vlage. Međutim, ipak dati potpunu definiciju šume nije moguće,  s obzirom da se šuma može posmatrati sa: biološkog, zakonskog, ekonomskog ili nekog drugog gledišta.  Može se navesti nekoliko definicija šume:

-             Šuma predstavlja vegetacijsku formaciju sastavljenu od drveća čije se krošnje dodiruju i time stvaraju kontinuiran sklop (Allaby 2005).

-             Zakonska definicija šume u FBiH glasi (čl. 2. Zakon o šumama FBiH): “Pod šumom se podrazumijeva zemljište prekriveno šumskim drvećem ili šumskim grmljem čija površina prelazi 500 m2 i čija je širina najmanje 10 m “.

-             Područje koje je prekriveno drvećem (čija je min. visina 5 m), a čiji je sklop (projekcija krošanja na tlo) 10% i zauzima minimalno površinu od 0,5 ha (UNEP, 2009)

Na osnovu ovoga primjera uočljivo je kako se pojam - definicija šume mijenja i usložnjava uvođenjem pojedinih mjerljivih  ne bioloških parametara (min. površine, sklopa i visine drveća). Globalno gledano najširu definiciju šume daje UNFCCC za koju se preporučuje da je primjene države potpisnice Kyoto protokola. Ova definicija predstavlja otvoreni sistem sa određeni okvirima: površine (min. 0,01 – 1,0 ha), visine drveća (2-5 m) i sklopa (10 – 30%). Ovo je učinjeno s obzirom da se u pojedinim područjima svijeta mijenjaju osobine staništa, strukturne osobine šumskog drveća i sastojina, kao i samo shvatanje pojma šume.

Svakako izgled, sastav i struktra šume se mijenja u zavisnosti od geografskog područja. Nisu iste šume u Brazilu, Keniji, Grčkoj, Finskoj i td. Različiti su recentni ekološki uvjeti, ekološka prošlost nakon ledenog doba i antropogeni uticaji na različitim dijelovima Svijeta. Shodno tome mentalno shvatanje – dekodiranje pojma šuma se razlikuje kod lokalnih naroda , ali i stručnjaka koji se tu nalaze, rade i istražuju. Sve to vodi različitom shvatanju pojma šume na međunarodnom nivou što je uvjetovalo uvođenju raspona pojedinih parametara  neophodnih za  definisanje i shvatanje (dekodiranje) ovog pojma.  Navedeno pokazuje koliko je složeno definisanje vrlo poznatog nam pojma šume čak i za stručnjake.

Naprijed spomenuto također znači da šumarstvo kao nauku moramo posmatrati kao lokalnu i/ili regionalnu nauku, što se kosi sa shvatanjem pojma nauke kao univerzalne u svakoj naučnoj disciplini  jednakoj za cijeli svijet. Navedeno je moguće za pojedine oblasti (npr.: medicina (ljudsko tijelo), matematika, fizika, elekrtotehnika, hemija…  koje imaju jedinstven predmet rada, koji nije varijabilan kao šuma. Šuma je vrlo varijabilna (vrste, struktura, ekološki uticaji) i ne postoji naučni autoritet za sve šume svijeta, postoje lokalni i regionalni stručnjaci. Ali u tome i jeste bit i ljepota prirodnih i biotehničkih istraživanja, da je svaki lokalitet jedinstven, drugačiji, poseban (što se poklapa sa teorijom biljnih zajednica koju je dao Gleason, koji smatra da na svietu ne postoje dvije iste biljne zajednice). Šumu možemo  čak na umjetničkom nivou porediti sa određenom muzičkom kompozicijom koja ima stroga pisana pravila izvođenja, međutim svaki izvođač muzičku kompoziciju izvede na svoj način. Tako je i svaka šuma jedinstvena na svoj način.

Nadalje, postoje također i različita shvatanja stručnih termina ne samo u usko stručnom shvatanju nego i u širokim nivoima razumijevanja – našeg mentalnog dekodiranja čak distinktirajući u biti istu nauku u različite nazive, gdje ću za primjer uzeti nauku kojom se najuže bavim. Lokalne i regionalne osobine staništa i vegetacije (o čemu je bilo riječ), i način i intenzitet antropogenog djelovanja razvili su se i različita shvatanja i definicije, različite  pristupe istraživanju biljnim zajednicama u kontinentalnoj Evropi u odnosu na Anglo-Ameriku (= UK + USA). Ove razlike su neminovno vodile i različitoj terminologiji u biti istih ili veoma sličnih zadataka istraživanja vegetacije. Tako se u Evropi koriste sljedeći termini: vegetacijska nauka, biljna sociologija, fitosociologija, fitocenologija, fitoekologija; a u Anglo-Americi: sinekologija i ekologija biljnih zajednica (Van der Maarel 2006).

U Bosni i Hercegovini kao i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije opće prihvaćen je naziv naziv fitocenologija (izraz je uveo Švicarski naučniku Gams 1918) . Ovaj naziv je složenica grčkih riječi: fyton - biljka + koinos - zajednički  +  logos - riječ, nauka. S toga se Fitocenologija definiše kao nauka o biljnim zajednicama.

 Sa druge strane, Horvat (1949), navodi da je termin fitosociologija (izraz su uveli Pacozosky i Kirilov 1898) od samoga početka njegovog korištenja osporavan, zbog korištenja dijela termina – sociologija (lat. socius – drug, drugar + grč. logos - riječ, nauka →  nauka o ljudskom društvu) koji asocira na razumne - humane odnose. Ali se zaboravlja da u biološkim istraživanjima se za pojedine životinjske zajednice koje nemaju intelekt – odnosno ne razvijaju humane odnose nego žive i rade po instnktu se koristi naziv društvo, npr: društvo mrava ili društvo pčela.

Termin fitosociologija se ukorijenio u zemljama zapadne Evrope i možemo reći da se jedino i koristi. Kao dokaz za ovo može se uzeti broj pojmova koji se nalaze na internet web pretraživačima (npr. Google) gdje se pojam – Phytocoenology (Fitocenologija) ima 2.680 nalazaka (i to dominantno u zemljama tzv. bivšeg istočnog bloka, Sjevernoj Koreji i zemljama bivše Jugoslavije), a pojam Phytosociology (Fitosociologija) nalazi 69.800 nalazaka, odnosno oko 26 puta više i to dominantno u zemljama zapadne i srednje Evrope.  Allaby (2005) definiše termin Fitocenologija kao klasifikaciju biljnih zajednica baziranu na floristici, a manje na korištenju: fizionomije,  životnih obilika ili nekih drugih karakteristika vegetacije. Pojedini autori (Ewald 2004) navode da: fitosociologija izučava „socijalni život biljih vrsta“. Ako termin fitosocilogija rastavimo na izvorne riječi složenice: grč. fyton (biljka) + socius ((drug, drugar) veza prema riječi socijetet - (društvo, zadruga)) + logos (riječ, nauka) ima identično značenje terminu Fitocenologija odnosno: Nauka o biljnim zadrugama - zajednicama, te bi se oba termina mogla ravnopravno koristiti.

Pojedini autori direknto ili indirektno navode da Fitocenologija (Fitosociologija) predstavlja subdisciplinu Nauke o vegetaciji odnosno Ekologije biljnih zajednica (Dombois & Ellenberg (2002); Ewald, (2003); Van der Maarel (2006)). Obzirom na postojanje različitih naziva za iste zadatke istraživanja (fitocenologija i fitosociologija) kao i postojanje vrlo jasnih širih razloga istraživanja vegetacije (osim fitocenoloških) može se I treba se koristiti obuhvatniji naziv Nauka o vegetaciji.

Interesantno je što navodi Horvat (1949.) da se u bivšem SSSR-u ime Fitosociologija mijenja u Fitocenologija 1930, jer je: „Za sovjetsku nauku značajno je zbacivanje svake poredbe biljnih zajednica i ljudskog društva“. Ova rečenica ima prizvuk  i političke dogme, odnosno odvajanje od zapadnog političkog sistema, čak i u imenovanju nauke, (primjer može biti i u astronautici: astronaut (američki) - kozmonaut (ruski) naziv za svemirskog letača i.t.d.). Dvije godine kasnije (1932) djelom “Pflanzensoziologie” Braun-Blanquet osnivač ove nauke zadržava ime Fitosociologija.

Drugi važan razlog za ne korištenje kod nas uobičajenog termina Fitocenologija u nazivu je taj što se često na prostorima bivše Jugoslavije sintaksonomija - odnosno imenovanje biljnih zajedinca i njihovo postavljanje u hijerahijski sistem uglavnom postavljalo kao ultimativni cilj svih vegatcijskih istraživanja. Enorman broj sinonima biljnih zajednica (Lovrić et Bertović 1980), često dijeljenje već postojećih opisanih biljnih zajednica, mijenjanje hijerahijskog položaja pojedinih sintaksonomskih kategorija,..., dovelo je sintaksonomiju u svoju suprotnost, i umjesto da olakša i pojednostavi naučnu I stručnu komunikaciju, ona je postala teža i kompleksnija. Na ovaj način često je sintaksonomija postala sama sebi svrha, dok su ostali razlozi istraživanja vegetacije (ekološki, dinamski i aplikativni) često zapostavljeni. Također, preferirana je samo jedna hipoteza biljne zajednice, jedan metod istraživanja i analize vegetacije. Previše slobodno shvaćena definicija biljne zajednice dovela je do: “različitih zabuna, kontraverzne obrade vegetacijske tipologije, pa čak i do različitih konfuzija i haotičnog stanja u samoj fitocenološkoj sistematici“ (Janković, M.M., 1984). 

Ova dva eklatantna primjera pokazuju ukoliko želimo da se razumijemo, odnosno da nas različito mentalno dekodiranje istih riječi ne odvede u različite stranputice i nerazumijevanje, moramo imati određene normative - standarde. Da bi izbjegli navedeno neophono je napisati odgovarajuči stručni leksikon, što bi predstavljalo, željeni – traženi  normativ- standard. Napisani leksikon bi morao biti lokalni – regionalni, jer kako smo utrvdili  postoji puno razloga da drugačiji sveobuhvatniji (globalni) pristup dovede do veće još konfuzije. Samo normirana – standardizirana profesija vodi uređenoj i naprednoj, općeprihvaćenoj, ozbiljnoj nauci i struci, ali i razumijevanju između struka, izbjegavanju nerazumjevanju i sprječavanju naučnih sukobljavanja.