EKOLOGIJA I UMJETNOST: Može li književnost promijeniti naš odnos prema prirodi?

 

EKOLOGIJA I UMJETNOST: Može li književnost promijeniti naš odnos prema prirodi?

 

Jučer, 3. septembra 2026. godine, čitajući Dnevni avaz, pozitivno me iznenadio članak u kojem poznati bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović govori o odnosu umjetnosti i ekologije. Već sam naslov intervjua – „Umjetnost ne smije šutjeti o ekologiji“ – pogađa suštinu problema o kojem u Bosni i Hercegovini, čini mi se, još uvijek govorimo premalo. Pašović upozorava na stvarnost koju više ne možemo posmatrati kao nešto daleko i apstraktno: toplotne valove, poplave, klizišta, zagađenje zraka i probleme s vodosnabdijevanjem. Posebno je važna njegova konstatacija da, uprkos ozbiljnosti tih problema, kod nas ima malo političke i građanske akcije, ali i da umjetnost malo ili nimalo govori o životnoj sredini.

Upravo me ta misao navela da se zapitam: gdje je ekologija u našoj umjetnosti i kulturi?

EKOLOGIJA KAO DA JE OSTALA IZVAN KULTURE

Tema ekologije u Bosni i Hercegovini, kada govorimo o umjetnosti i kulturi, kao da je odsječena od glavnih tokova javnog diskursa. O prirodi uglavnom počinjemo ozbiljno govoriti tek onda kada nas pogode toplotni val, nestašica vode, poplava, požar ili zagađenje zraka.

Možda su nam, paradoksalno, upravo ovakvi događaji potrebni da konačno shvatimo da ekologija nije sporedna tema, nego jedno od ključnih pitanja naše budućnosti – pa tako i umjetnosti. Ali treba postaviti i neugodnije pitanje: koliko prosječan građanin zaista poznaje ekološke probleme i koliko razumije prirodu?

Možemo pitanje i obrnuti: koliko je nauka uspjela približiti prirodu prosječnom čovjeku? Mora li svaki građanin poznavati ekološke zakonitosti, teorije, modele i naučne aksiome da bi razvio odgovoran odnos prema prirodi?

Mislim da ne mora.

Kao profesor koji se dugo bavi ekologijom, vremenom sam sve jasnije uviđao ograničenja isključivo naučnog pristupa u razvijanju šire ekološke svijesti. Nauka može dati izvanredne rezultate u obrazovanju studenata koji slušaju određeni predmet ili ljudi koji su profesionalno zainteresirani za ekologiju. Međutim, najveći dio stanovništva neće čitati naučne radove o biodiverzitetu, klimatskim promjenama ili degradaciji ekosistema.

 

Zamislimo prosječnog čitatelja dnevnih novina. Koliko ga zaista zanimaju tabele, grafikoni, statističke analize i rezultati istraživanja pojedinih segmenata ekologije? Vjerovatno će pročitati naslov ili nekoliko osnovnih informacija, a često ni toliko. To je donekle i razumljivo u društvu opterećenom ekonomskim problemima, političkim krizama i svakodnevnom borbom za egzistenciju.

Ni djelovanje ekoloških nevladinih organizacija, koliko god bilo potrebno i često vođeno dobrim namjerama, ne može samo po sebi riješiti taj problem. Njihove aktivnosti nerijetko dopiru do ograničenog kruga ljudi, a ekološki aktivizam ponekad pati i od nedostatka stručnog znanja, pojednostavljivanja složenih problema ili pretjerane konfliktne retorike.

Kako onda mijenjati odnos čovjeka prema prirodi?

TAMO GDJE NAUKA TEŠKO DOPIRE, MOŽE DOPRIJETI UMJETNOST.

Ostaje nam možda najmoćniji prostor ljudskog djelovanja – emocija. A jedan od najvažnijih puteva do ljudskih emocija jeste umjetnost. Nauka nam može pokazati koliko je hektara šume izgubljeno. Može izračunati porast prosječne temperature, broj nestalih vrsta ili koncentraciju zagađujućih materija u zraku. Ali umjetnost može učiniti nešto drugo: može nas natjerati da osjetimo šta taj gubitak znači.

Upravo zbog toga ekologija ne može ostati samo u domeni biologije, šumarstva, geografije i drugih prirodnih nauka. Fokusirajmo se, za početak, samo na jednu umjetnost – književnost.

Ako pogledamo sadašnji izbor lektire u srednjim školama u Bosni i Hercegovini i široj regiji, on je još uvijek dominantno oblikovan tradicionalnim književnim kanonom. U interpretaciji tih djela naglasak se uglavnom stavlja na književne epohe i pravce, stilove, žanrovske osobine te nacionalne, kulturne i historijske identitete.

Takav pristup ima nesumnjivu obrazovnu i kulturnu vrijednost. Međutim, istovremeno ostavlja relativno malo prostora za književnost kao sredstvo promišljanja jednog od najvažnijih savremenih civilizacijskih pitanja – odnosa čovjeka prema prirodi.

Priroda je u tradicionalnoj interpretaciji književnih djela često pejzaž, simbol, metafora, prostor radnje ili dio zavičajnog i nacionalnog identiteta. Znatno se rjeđe posmatra kao složena zajednica života prema kojoj čovjek ima odgovornost.

Upravo tu vidim veliki prostor za proširenje načina na koji čitamo književnost.

EKOLOGIJA NIJE SAMO PRIRODNO-NAUČNO PITANJE 

Klimatske promjene, gubitak biodiverziteta, degradacija šuma, nestanak vrsta i prekomjerno korištenje prirodnih resursa jesu prirodno-naučni problemi. Ali oni su istovremeno pitanja kulture, etike, vrijednosti, odgovornosti i našeg razumijevanja mjesta čovjeka u prirodi. Zbog toga nam je potreban i humanistički pristup ekologiji.

Književnost u tome može imati posebno važnu ulogu jer ona ne prenosi samo znanje. Ona razvija empatiju, imaginaciju i osjećaj odgovornosti. Nauka može objasniti kako funkcioniše šumski ekosistem ili zbog čega nestaje određena vrsta. Književnost može pomoći mladom čovjeku da razumije zašto bi mu taj gubitak trebao biti važan.

Zato uvođenje ekološke perspektive u obrazovanje ne bi trebalo značiti napuštanje klasične lektire. Naprotiv – potrebno je njeno promišljeno proširenje i drugačije čitanje.

Pored Andrića, Selimovića, Krleže, Dostojevskog, Kafke, Camusa i drugih autora tradicionalnog kanona, učenicima bi trebalo ponuditi i djela u kojima je odnos čovjeka i prirode jedno od središnjih pitanja. Šta bih uvrstio u „ekološku lektiru“?

Postoji niz književnih i esejističkih djela koja se u Bosni i Hercegovini i regiji uglavnom ne izučavaju, a imaju izuzetnu umjetničku, narativnu i ekološku vrijednost. Njihova snaga je upravo u tome što ekološku poruku ne prenose tabelama i grafikonima, nego pričom, slikom, iskustvom i emocijom.

1. Jean Giono – Čovjek koji je sadio drveće

Kratko, snažno i književno izuzetno pristupačno djelo otvara pitanja degradacije zemljišta, nestanka šuma, obnove ekosistema i odgovornosti pojedinca prema prostoru u kojem živi. Priča o Elzéardu Bouffieru pokazuje koliko jedan čovjek, strpljivo i bez velike buke, može promijeniti čitav pejzaž.

O ovom djelu ranije sam pisao na blogu:
https://myforestsba.blogspot.com/2020/06/svi-trebamo-biti-elzeard-bouffier-ili.html

2. Aldo Leopold – Ljetopis pješčanog okruga

Leopoldov koncept „etike zemlje“ predstavlja jednu od najvažnijih ideja moderne ekološke misli. Moralnu zajednicu on proširuje s čovjeka na tlo, vode, biljke, životinje i cjelokupnu biotičku zajednicu. To je možda jedan od najboljih primjera susreta nauke, književnosti, filozofije i ekologije.

O Leopoldu sam također pisao:
https://myforestsba.blogspot.com/2026/03/aldo-leopold-izmeu-nauke-i-knjizevnosti.html

3. Andri Snær Magnason – O vremenu i vodi

Magnason na neobičan način povezuje klimatske promjene, topljenje ledenjaka, porodičnu historiju, mitologiju i lično iskustvo. Klimatske promjene tako prestaju biti samo skup podataka i postaju priča o vremenu, generacijama i svijetu koji ostavljamo onima poslije nas.

O knjizi sam pisao ovdje:
https://myforestsba.blogspot.com/2025/05/o-vremenu-i-vodi-andri-snr-magnason-je.html

4. Peter Wohlleben – Tajni život drveća

Popularno djelo koje može biti odličan povod za razgovor o ekologiji šuma, međusobnim odnosima drveća i našem doživljaju šume. Istovremeno pruža priliku da učenici razvijaju kritički odnos prema popularizaciji nauke i nauče razlikovati naučno potvrđene činjenice od antropomorfizacije i književnog oblikovanja prirode.

O tome sam ranije pisao u tekstu:
https://myforestsba.blogspot.com/2021/09/silva-fabularum-ili-tajni-zivot-drveca.html

5. Richard Powers – Iznad svega (The Overstory)

Powersov roman pruža mogućnost mnogo složenijeg književnog promišljanja odnosa čovjeka, drveća i šumskih ekosistema. Drveće ovdje prestaje biti scenografija ljudske priče i postaje njen ravnopravni učesnik.

6. Leonid Leonov – Ruska šuma

Veliki roman u kojem šuma nije samo prostor radnje nego i pitanje nauke, društva, gospodarenja prirodnim resursima i odgovornosti prema budućnosti. Posebno bi mogao biti zanimljiv učenicima šumarskih škola i studentima šumarstva.

7. Josip Kozarac – Slavonska šuma

Za naš regionalni kontekst Kozarac je posebno važan. U njegovom djelu susreću se književnik i profesionalni šumar. Slavonska šuma omogućava da se književnost poveže s ekologijom, historijom šumarstva, promjenama pejzaža, gospodarenjem šumama i odnosom lokalnog stanovništva prema prirodnim resursima.

NE MORAMO ODBACITI SELIMOVIĆA DA BISMO GOVORILI O EKOLOGIJI

Važno je naglasiti da ovakav pristup ne bi trebalo zasnivati isključivo na stranim autorima, niti bi zbog njega trebalo napustiti tradicionalnu lektiru. Naprotiv, i postojeći književni kanon moguće je čitati ekokritički.

Možemo analizirati odnos književnih likova prema šumi, zemlji, vodi i životinjama; pratiti promjene pejzaža; razmatrati način korištenja prirodnih resursa; proučavati odnos lokalnih zajednica prema prostoru i pitati se šta priroda u određenom književnom djelu zapravo predstavlja.

Na toj osnovi mogao bi se formirati mali interdisciplinarni korpus „ekološke lektire“: Gionov Čovjek koji je sadio drveće za pitanje obnove šuma i moći pojedinca; Kozarčeva Slavonska šuma za odnos čovjeka, šume i gospodarenja; Leopoldovi odabrani eseji za ekološku etiku; odabrana poglavlja Wohllebena za savremeno razumijevanje drveća i šuma; Magnason za klimatske promjene, a Powers za složenije promišljanje položaja čovjeka u svijetu drugih živih bića.

Takav izbor ne bi zahtijevao radikalnu promjenu nastavnog programa. Kraća djela mogla bi se čitati integralno, a zahtjevnija kroz pažljivo odabrane odlomke i povezivati s biologijom, geografijom, historijom, filozofijom, sociologijom i stručnim predmetima.

Time bi lektira dobila novu, izrazito interdisciplinarnu dimenziju. Od pitanja „ko smo?“ do pitanja „kakav svijet ostavljamo?“ Ključna promjena, dakle, nije samo u tome šta učenici čitaju, nego i kako čitaju. Tradicionalna pitanja književnog obrazovanja – Ko smo? Odakle dolazimo? Kojem kulturnom prostoru pripadamo? – i dalje su važna.

Ali XXI stoljeće pred nas postavlja i neka nova pitanja:

Ø  Kakav je naš odnos prema prirodi?

Ø  Imamo li odgovornost prema drugim oblicima života?

Ø  Je li šuma samo kubni metar drveta, ili zajednica života?

Ø  Je li rijeka samo potencijal za proizvodnju energije?

Ø  Je li priroda samo resurs koji nam pripada?

I, možda najvažnije:

Ø  Kakav svijet ostavljamo generacijama koje dolaze?

Upavo u povezivanju umjetnosti, književnosti, ekologije i etike vidim jednu od važnih mogućnosti savremenog obrazovanja. Ekološka kriza nije samo kriza prirodnih resursa i ekosistema. Ona je u velikoj mjeri kriza vrijednosti i kriza odnosa čovjeka prema svijetu koji ga okružuje. Zbog toga ekologija ne smije ostati samo pitanje prirodnih nauka. Ona mora postati i humanističko, kulturno i umjetničko pitanje.Nauka nam može objasniti šta gubimo. Umjetnost nam možda može pomoći da shvatimo zašto nam mora biti stalo.