EKOLOGIJA I UMJETNOST: Može li književnost promijeniti naš odnos prema prirodi?

 

EKOLOGIJA I UMJETNOST: Može li književnost promijeniti naš odnos prema prirodi?

 

Jučer, 3. septembra 2026. godine, čitajući Dnevni avaz, pozitivno me iznenadio članak u kojem poznati bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović govori o odnosu umjetnosti i ekologije. Već sam naslov intervjua – „Umjetnost ne smije šutjeti o ekologiji“ – pogađa suštinu problema o kojem u Bosni i Hercegovini, čini mi se, još uvijek govorimo premalo. Pašović upozorava na stvarnost koju više ne možemo posmatrati kao nešto daleko i apstraktno: toplotne valove, poplave, klizišta, zagađenje zraka i probleme s vodosnabdijevanjem. Posebno je važna njegova konstatacija da, uprkos ozbiljnosti tih problema, kod nas ima malo političke i građanske akcije, ali i da umjetnost malo ili nimalo govori o životnoj sredini.

Upravo me ta misao navela da se zapitam: gdje je ekologija u našoj umjetnosti i kulturi?

EKOLOGIJA KAO DA JE OSTALA IZVAN KULTURE

Tema ekologije u Bosni i Hercegovini, kada govorimo o umjetnosti i kulturi, kao da je odsječena od glavnih tokova javnog diskursa. O prirodi uglavnom počinjemo ozbiljno govoriti tek onda kada nas pogode toplotni val, nestašica vode, poplava, požar ili zagađenje zraka.

Možda su nam, paradoksalno, upravo ovakvi događaji potrebni da konačno shvatimo da ekologija nije sporedna tema, nego jedno od ključnih pitanja naše budućnosti – pa tako i umjetnosti. Ali treba postaviti i neugodnije pitanje: koliko prosječan građanin zaista poznaje ekološke probleme i koliko razumije prirodu?

Možemo pitanje i obrnuti: koliko je nauka uspjela približiti prirodu prosječnom čovjeku? Mora li svaki građanin poznavati ekološke zakonitosti, teorije, modele i naučne aksiome da bi razvio odgovoran odnos prema prirodi?

Mislim da ne mora.

Kao profesor koji se dugo bavi ekologijom, vremenom sam sve jasnije uviđao ograničenja isključivo naučnog pristupa u razvijanju šire ekološke svijesti. Nauka može dati izvanredne rezultate u obrazovanju studenata koji slušaju određeni predmet ili ljudi koji su profesionalno zainteresirani za ekologiju. Međutim, najveći dio stanovništva neće čitati naučne radove o biodiverzitetu, klimatskim promjenama ili degradaciji ekosistema.

 

Zamislimo prosječnog čitatelja dnevnih novina. Koliko ga zaista zanimaju tabele, grafikoni, statističke analize i rezultati istraživanja pojedinih segmenata ekologije? Vjerovatno će pročitati naslov ili nekoliko osnovnih informacija, a često ni toliko. To je donekle i razumljivo u društvu opterećenom ekonomskim problemima, političkim krizama i svakodnevnom borbom za egzistenciju.

Ni djelovanje ekoloških nevladinih organizacija, koliko god bilo potrebno i često vođeno dobrim namjerama, ne može samo po sebi riješiti taj problem. Njihove aktivnosti nerijetko dopiru do ograničenog kruga ljudi, a ekološki aktivizam ponekad pati i od nedostatka stručnog znanja, pojednostavljivanja složenih problema ili pretjerane konfliktne retorike.

Kako onda mijenjati odnos čovjeka prema prirodi?

TAMO GDJE NAUKA TEŠKO DOPIRE, MOŽE DOPRIJETI UMJETNOST.

Ostaje nam možda najmoćniji prostor ljudskog djelovanja – emocija. A jedan od najvažnijih puteva do ljudskih emocija jeste umjetnost. Nauka nam može pokazati koliko je hektara šume izgubljeno. Može izračunati porast prosječne temperature, broj nestalih vrsta ili koncentraciju zagađujućih materija u zraku. Ali umjetnost može učiniti nešto drugo: može nas natjerati da osjetimo šta taj gubitak znači.

Upravo zbog toga ekologija ne može ostati samo u domeni biologije, šumarstva, geografije i drugih prirodnih nauka. Fokusirajmo se, za početak, samo na jednu umjetnost – književnost.

Ako pogledamo sadašnji izbor lektire u srednjim školama u Bosni i Hercegovini i široj regiji, on je još uvijek dominantno oblikovan tradicionalnim književnim kanonom. U interpretaciji tih djela naglasak se uglavnom stavlja na književne epohe i pravce, stilove, žanrovske osobine te nacionalne, kulturne i historijske identitete.

Takav pristup ima nesumnjivu obrazovnu i kulturnu vrijednost. Međutim, istovremeno ostavlja relativno malo prostora za književnost kao sredstvo promišljanja jednog od najvažnijih savremenih civilizacijskih pitanja – odnosa čovjeka prema prirodi.

Priroda je u tradicionalnoj interpretaciji književnih djela često pejzaž, simbol, metafora, prostor radnje ili dio zavičajnog i nacionalnog identiteta. Znatno se rjeđe posmatra kao složena zajednica života prema kojoj čovjek ima odgovornost.

Upravo tu vidim veliki prostor za proširenje načina na koji čitamo književnost.

EKOLOGIJA NIJE SAMO PRIRODNO-NAUČNO PITANJE 

Klimatske promjene, gubitak biodiverziteta, degradacija šuma, nestanak vrsta i prekomjerno korištenje prirodnih resursa jesu prirodno-naučni problemi. Ali oni su istovremeno pitanja kulture, etike, vrijednosti, odgovornosti i našeg razumijevanja mjesta čovjeka u prirodi. Zbog toga nam je potreban i humanistički pristup ekologiji.

Književnost u tome može imati posebno važnu ulogu jer ona ne prenosi samo znanje. Ona razvija empatiju, imaginaciju i osjećaj odgovornosti. Nauka može objasniti kako funkcioniše šumski ekosistem ili zbog čega nestaje određena vrsta. Književnost može pomoći mladom čovjeku da razumije zašto bi mu taj gubitak trebao biti važan.

Zato uvođenje ekološke perspektive u obrazovanje ne bi trebalo značiti napuštanje klasične lektire. Naprotiv – potrebno je njeno promišljeno proširenje i drugačije čitanje.

Pored Andrića, Selimovića, Krleže, Dostojevskog, Kafke, Camusa i drugih autora tradicionalnog kanona, učenicima bi trebalo ponuditi i djela u kojima je odnos čovjeka i prirode jedno od središnjih pitanja. Šta bih uvrstio u „ekološku lektiru“?

Postoji niz književnih i esejističkih djela koja se u Bosni i Hercegovini i regiji uglavnom ne izučavaju, a imaju izuzetnu umjetničku, narativnu i ekološku vrijednost. Njihova snaga je upravo u tome što ekološku poruku ne prenose tabelama i grafikonima, nego pričom, slikom, iskustvom i emocijom.

1. Jean Giono – Čovjek koji je sadio drveće

Kratko, snažno i književno izuzetno pristupačno djelo otvara pitanja degradacije zemljišta, nestanka šuma, obnove ekosistema i odgovornosti pojedinca prema prostoru u kojem živi. Priča o Elzéardu Bouffieru pokazuje koliko jedan čovjek, strpljivo i bez velike buke, može promijeniti čitav pejzaž.

O ovom djelu ranije sam pisao na blogu:
https://myforestsba.blogspot.com/2020/06/svi-trebamo-biti-elzeard-bouffier-ili.html

2. Aldo Leopold – Ljetopis pješčanog okruga

Leopoldov koncept „etike zemlje“ predstavlja jednu od najvažnijih ideja moderne ekološke misli. Moralnu zajednicu on proširuje s čovjeka na tlo, vode, biljke, životinje i cjelokupnu biotičku zajednicu. To je možda jedan od najboljih primjera susreta nauke, književnosti, filozofije i ekologije.

O Leopoldu sam također pisao:
https://myforestsba.blogspot.com/2026/03/aldo-leopold-izmeu-nauke-i-knjizevnosti.html

3. Andri Snær Magnason – O vremenu i vodi

Magnason na neobičan način povezuje klimatske promjene, topljenje ledenjaka, porodičnu historiju, mitologiju i lično iskustvo. Klimatske promjene tako prestaju biti samo skup podataka i postaju priča o vremenu, generacijama i svijetu koji ostavljamo onima poslije nas.

O knjizi sam pisao ovdje:
https://myforestsba.blogspot.com/2025/05/o-vremenu-i-vodi-andri-snr-magnason-je.html

4. Peter Wohlleben – Tajni život drveća

Popularno djelo koje može biti odličan povod za razgovor o ekologiji šuma, međusobnim odnosima drveća i našem doživljaju šume. Istovremeno pruža priliku da učenici razvijaju kritički odnos prema popularizaciji nauke i nauče razlikovati naučno potvrđene činjenice od antropomorfizacije i književnog oblikovanja prirode.

O tome sam ranije pisao u tekstu:
https://myforestsba.blogspot.com/2021/09/silva-fabularum-ili-tajni-zivot-drveca.html

5. Richard Powers – Iznad svega (The Overstory)

Powersov roman pruža mogućnost mnogo složenijeg književnog promišljanja odnosa čovjeka, drveća i šumskih ekosistema. Drveće ovdje prestaje biti scenografija ljudske priče i postaje njen ravnopravni učesnik.

6. Leonid Leonov – Ruska šuma

Veliki roman u kojem šuma nije samo prostor radnje nego i pitanje nauke, društva, gospodarenja prirodnim resursima i odgovornosti prema budućnosti. Posebno bi mogao biti zanimljiv učenicima šumarskih škola i studentima šumarstva.

7. Josip Kozarac – Slavonska šuma

Za naš regionalni kontekst Kozarac je posebno važan. U njegovom djelu susreću se književnik i profesionalni šumar. Slavonska šuma omogućava da se književnost poveže s ekologijom, historijom šumarstva, promjenama pejzaža, gospodarenjem šumama i odnosom lokalnog stanovništva prema prirodnim resursima.

NE MORAMO ODBACITI SELIMOVIĆA DA BISMO GOVORILI O EKOLOGIJI

Važno je naglasiti da ovakav pristup ne bi trebalo zasnivati isključivo na stranim autorima, niti bi zbog njega trebalo napustiti tradicionalnu lektiru. Naprotiv, i postojeći književni kanon moguće je čitati ekokritički.

Možemo analizirati odnos književnih likova prema šumi, zemlji, vodi i životinjama; pratiti promjene pejzaža; razmatrati način korištenja prirodnih resursa; proučavati odnos lokalnih zajednica prema prostoru i pitati se šta priroda u određenom književnom djelu zapravo predstavlja.

Na toj osnovi mogao bi se formirati mali interdisciplinarni korpus „ekološke lektire“: Gionov Čovjek koji je sadio drveće za pitanje obnove šuma i moći pojedinca; Kozarčeva Slavonska šuma za odnos čovjeka, šume i gospodarenja; Leopoldovi odabrani eseji za ekološku etiku; odabrana poglavlja Wohllebena za savremeno razumijevanje drveća i šuma; Magnason za klimatske promjene, a Powers za složenije promišljanje položaja čovjeka u svijetu drugih živih bića.

Takav izbor ne bi zahtijevao radikalnu promjenu nastavnog programa. Kraća djela mogla bi se čitati integralno, a zahtjevnija kroz pažljivo odabrane odlomke i povezivati s biologijom, geografijom, historijom, filozofijom, sociologijom i stručnim predmetima.

Time bi lektira dobila novu, izrazito interdisciplinarnu dimenziju. Od pitanja „ko smo?“ do pitanja „kakav svijet ostavljamo?“ Ključna promjena, dakle, nije samo u tome šta učenici čitaju, nego i kako čitaju. Tradicionalna pitanja književnog obrazovanja – Ko smo? Odakle dolazimo? Kojem kulturnom prostoru pripadamo? – i dalje su važna.

Ali XXI stoljeće pred nas postavlja i neka nova pitanja:

Ø  Kakav je naš odnos prema prirodi?

Ø  Imamo li odgovornost prema drugim oblicima života?

Ø  Je li šuma samo kubni metar drveta, ili zajednica života?

Ø  Je li rijeka samo potencijal za proizvodnju energije?

Ø  Je li priroda samo resurs koji nam pripada?

I, možda najvažnije:

Ø  Kakav svijet ostavljamo generacijama koje dolaze?

Upavo u povezivanju umjetnosti, književnosti, ekologije i etike vidim jednu od važnih mogućnosti savremenog obrazovanja. Ekološka kriza nije samo kriza prirodnih resursa i ekosistema. Ona je u velikoj mjeri kriza vrijednosti i kriza odnosa čovjeka prema svijetu koji ga okružuje. Zbog toga ekologija ne smije ostati samo pitanje prirodnih nauka. Ona mora postati i humanističko, kulturno i umjetničko pitanje.Nauka nam može objasniti šta gubimo. Umjetnost nam možda može pomoći da shvatimo zašto nam mora biti stalo.

 

 

ŠUMARSKA KOMORA U FEDERACIJI BiH – KORAK PREMA JAČOJ I ODGOVORNIJOJ STRUCI

Etimološki, pojam „komora“ potječe od latinske riječi camera, koja označava sobu ili vijećnicu. Kroz historiju ovaj termin je evoluirao i počeo se koristiti za institucije koje okupljaju pripadnike određenih profesija, uređuju njihovo djelovanje i štite interese struke. Srednjovjekovni cehovi bili su svojevrsni prethodnici modernih komora – organizacije zanatlija i trgovaca koje su regulirale proizvodnju, cjenovnu politiku i štitile interese svojih članova.

Danas profesionalne komore, poput ljekarske, advokatske ili farmaceutske, imaju sličnu ulogu u svojim oblastima. One štite struku, utvrđuju profesionalne i etičke standarde, izdaju licence ili certifikate potrebne za obavljanje određenih poslova te osiguravaju kontinuirano stručno usavršavanje svojih članova.

U Republici Hrvatskoj, naprimjer, Šumarska komora djeluje kao stručna organizacija koja okuplja šumarske stručnjake, regulira profesionalne standarde i osigurava stručno usavršavanje svojih članova. Poređenje s iskustvima Hrvatske, ali i s komorama drugih profesija, jasno ukazuje na potrebu za uspostavljanjem i razvojem sličnog sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Često se kod nas postavlja pitanje: „Šta će nam komora kada već imamo diplome?“ Upravo se u tom pitanju ogleda suštinsko nerazumijevanje svrhe profesionalne komore. Jedna od ključnih razlika između fakultetske diplome i licence ili certifikata komore jeste u tome što diploma potvrđuje akademsko obrazovanje i završetak određenog studija, dok licenca komore potvrđuje stručnu osposobljenost i ovlašćuje njenog nosioca za obavljanje konkretnih profesionalnih poslova u skladu s utvrđenim standardima.

Šumarstvo je struka koja se neprestano razvija. Znanje u ovoj oblasti postaje sve obimnije, kompleksnije i zahtjevnije. Zbog toga je kontinuirano obrazovanje neophodno za održavanje visokih profesionalnih standarda u upravljanju šumama i šumskim resursima. Ukoliko ne obnavljamo znanje i ne usvajamo nove metode rada, zaostajemo – i kao pojedinci i kao struka.

Kada sam diplomirao, jedan naš stari profesor rekao mi je:

„Vreća znanja je na tvojim leđima. Ako je ne budeš dopunjavao, za 20 godina će se isprazniti. Šta ćeš onda?“

Ova jednostavna poruka možda danas ima još veće značenje nego u vrijeme kada sam je čuo. Znanje stečeno na fakultetu predstavlja temelj, ali ono ne može biti završetak profesionalnog obrazovanja.

Cjeloživotno učenje, učešće na seminarima i stručnim skupovima, pisanje stručnih i naučnih radova te uključivanje u istraživanja i projekte imaju ključnu ulogu u profesionalnom razvoju. Kroz pisanje šumarski stručnjaci mogu razmjenjivati iskustva, predstavljati nova saznanja i promovirati inovativne pristupe u upravljanju šumama. Time se ne doprinosi samo individualnom profesionalnom razvoju već i napretku cijele struke.

Šumarska komora mogla bi poticati svoje članove na pisanje i objavljivanje stručnih i naučnih radova, organizirati radionice, seminare i konferencije te osigurati platformu za razmjenu iskustava i znanja. Na taj način pisanje, čitanje i stručno usavršavanje postaju važni alati za razvoj i povezivanje profesionalne zajednice.

Trenutni sistem u velikoj mjeri počiva na ličnoj inicijativi i želji pojedinca za stjecanjem novih znanja. Moramo priznati da je to posebno teško u manjim sredinama, u kojima šumari često rade i gdje su mogućnosti za kontinuirano stručno usavršavanje ograničene.

Mnogi mladi stručnjaci, u potrazi za mogućnostima napredovanja, okreću se politici, što je, naravno, njihovo legitimno pravo. Problem nastaje onda kada se profesionalno napredovanje ostvaruje zahvaljujući političkim vezama ili utjecaju, a ne na osnovu znanja, stručnosti, iskustva i profesionalnih rezultata.

Upravo je to jedan od razloga zbog kojih nam je potrebna snažna i funkcionalna Šumarska komora. Ona bi svim kolegama, bez obzira na sredinu iz koje dolaze ili instituciju u kojoj rade, trebala osigurati jednake mogućnosti za stručno usavršavanje i profesionalno napredovanje. Znanje, stručnost i profesionalni rezultati morali bi biti osnovni kriteriji napredovanja u struci.

Jedan od mogućih modela rada Šumarske komore u Federaciji BiH mogao bi biti sistem bodovanja, sličan sistemima koji već postoje u drugim profesionalnim komorama. Takav sistem omogućio bi šumarskim stručnjacima da kroz različite profesionalne aktivnosti prikupljaju bodove potrebne za stjecanje ili obnavljanje licence, odnosno za profesionalno napredovanje.

Aktivnosti koje bi se mogle bodovati uključivale bi:

1. Kontinuirano stručno usavršavanje – učešće na stručnim seminarima, radionicama, konferencijama i drugim oblicima edukacije.

2. Pisanje i objavljivanje stručnih i naučnih radova – stručni članci, naučni radovi, monografije, priručnici i knjige.

3. Stjecanje dodatnih kvalifikacija i certifikata – dodatna stručna osposobljavanja kojima se potvrđuju specifična znanja i kompetencije.

4. Učešće u stručnim i naučnim projektima – aktivno uključivanje u projekte povezane sa šumarstvom, zaštitom prirode, očuvanjem biodiverziteta i održivim upravljanjem šumskim resursima.

5. Nastavak formalnog obrazovanja – stjecanje dodatnih kvalifikacija i diploma iz oblasti značajnih za razvoj šumarske struke.

Cjeloživotno učenje tako postaje profesionalna obaveza, a ne samo mogućnost. Savremeni izazovi u šumarstvu – klimatske promjene, invazivne vrste, gubitak biodiverziteta, razvoj velikih baza geoprostornih i bioloških podataka, primjena novih tehnologija, uspostavljanje i upravljanje zaštićenim područjima – zahtijevaju kontinuirano usavršavanje i prilagođavanje novim metodama rada.

Šumarska komora mogla bi biti jedan od ključnih pokretača tog procesa, osiguravajući svojim članovima pristup najnovijim stručnim i naučnim saznanjima, informacijama, metodama i tehnologijama.

Posebno je važno naglasiti potrebu za ujednačavanjem kriterija znanja i profesionalnih kompetencija koje šumarski stručnjaci stječu na različitim šumarskim fakultetima u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu. Razlike u nastavnim planovima i programima, načinu izvođenja nastave, broju i kompetencijama nastavnog kadra, dostupnosti laboratorija i istraživačke opreme, bibliotečkoj građi, stručnim praksama i uključenosti u razvojne i obrazovne projekte mogu rezultirati različitim nivoima praktičnih i teorijskih znanja.

Upravo zbog toga Šumarska komora trebala bi imati važnu ulogu u definiranju minimalnih stručnih kompetencija koje mora posjedovati svaki njen član, bez obzira na to na kojem je fakultetu stekao diplomu.

Na taj način moglo bi se osigurati da svi šumarski stručnjaci koji rade u praksi posjeduju odgovarajući nivo znanja i vještina, usklađen sa savremenim profesionalnim i međunarodnim standardima. Kroz licenciranje, stručne ispite i obavezno kontinuirano obrazovanje Komora bi mogla uspostaviti i održavati takve standarde, čime bi se povećao kvalitet rada u sektoru šumarstva, ali i olakšala profesionalna mobilnost stručnjaka unutar Bosne i Hercegovine i prema inostranstvu.

Na kraju, ne smijemo zanemariti još jedan izuzetno važan aspekt – identitet i ugled šumarske struke u društvu.

Identitet naše struke ne određuje samo ono što mi mislimo o sebi već i način na koji nas javnost doživljava. Nažalost, šumari i šumarstvo u medijima se nerijetko povezuju s korupcijom, bespravnim sječama i uništavanjem prirode. Takvu percepciju ne možemo promijeniti samo tvrdnjom da ona nije opravdana. Moramo je mijenjati vlastitim profesionalnim djelovanjem.

Snažna i nezavisna Šumarska komora mogla bi imati važnu ulogu upravo u tom procesu: postavljanjem jasnih profesionalnih i etičkih standarda, vrednovanjem znanja i stručnosti, kontinuiranim obrazovanjem svojih članova i odgovornim odnosom prema šumama kao jednom od najvažnijih prirodnih resursa Bosne i Hercegovine.

Oživljavanje Šumarske komore u Federaciji Bosne i Hercegovine zato ne bi trebalo posmatrati kao stvaranje još jedne administrativne institucije. Komora nam nije potrebna radi Komore – potrebna nam je radi struke.

Potrebna nam je kako bismo znanje ponovo postavili u središte profesionalnog napredovanja, osigurali jednake kriterije za sve, razvijali profesionalnu etiku i vratili šumarstvu ugled koji ova struka zaslužuje.

U vremenu klimatskih promjena, ubrzanog razvoja tehnologije i sve većih zahtjeva društva prema šumama i šumarstvu, ne možemo se oslanjati samo na znanje stečeno prije deset, dvadeset ili trideset godina. Šumarstvo budućnosti zahtijeva stručnjaka koji uči tokom cijelog profesionalnog života.

Upravo bi Šumarska komora trebala biti institucija koja će takvu kulturu znanja, stručnosti, odgovornosti i profesionalnog integriteta graditi i čuvati.

(Članak je objavljen u Našim šumama Nase-sume-br.-78-79-online.pdf kao riječ Glavnog urednika)

Prašuma Ravna vala – tihi svjedok iskonske prirode

 

Prašuma Ravna vala – tihi svjedok iskonske prirode

Dragi pratitelji bloga, danas vas još jednom vodim u srce jednog od najvrijednijih prirodnih dragulja Bosne i Hercegovine – prašumu Ravna vala. Ovaj jedinstveni šumski ekosistem predstavlja rijedak primjer netaknute prirode, gdje se prirodni procesi odvijaju bez značajnijeg uticaja čovjeka.  Kroz ovu priču realiziranu uz  pomoć FTV-a želim vam približiti njenu vrijednost i naglasiti zašto je očuvanje ovakvih područja od presudnog značaja za buduće generacije. Priču možete pogledati na linku: https://federalna.ba/svako-dobro-29042026-i8fvv

Srdačno vas pozdavljam i želim sve najbolje.

S poštovanjem

Sead Vojniković.

Aldo Leopold između nauke i književnosti

 

Ekosistem kao narativ: Leopold između nauke i književnosti

 

IV razred srednje škole „Alija Alijagić“ u Bijeljini, zimski period, čas književnosti. Odgovara se lektira Sto godina samoće nobelovca Gabriel García Márqueza. Svojevoljno dižem ruku. Profesorica književnosti i razrednica, pokojna prof. Darinka Đukin, daje mi riječ. Knjiga me duboko dojmila – bila je za mene svojevrsna bajka, možda na način na koji današnje generacije doživljavaju serijal Harry Potter. Počinjem izlaganje riječima: „Knjiga je strašna.“ Profesorica skida naočale, pogleda me i upita: „Kako misliš strašna?“ Blago postiđen, odgovaram: „Oprostite, mislio sam – strašno dobra knjiga.“

Od tog trenutka, u mom čitalačkom iskustvu, knjige su se podijelile u dvije kategorije: knjige i „strašno dobre knjige“.

Upravo takvoj, posebnoj kategoriji, pridružujem i djelo Ljetopis pješčanog okruga autora Aldo Leopolda opbjavljenog u Hrvatskoj - Smart Way, 2021. godine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji, i autor i njegovo djelo ostaju gotovo nepoznati. U globalnom, naročito ekološkom i konzervacijskom kontekstu, ova knjiga ima status temeljnog djela – svojevrsne „praknjige“ bioetike, ali i jedne od najdubljih literarnih refleksija o odnosu čovjeka i prirode.

Knjiga je strukturirana kao zbirka eseja, podijeljenih u tri tematske cjeline. Svaki esej može funkcionirati kao zaokružena misaona cjelina, ali tek u njihovoj međusobnoj povezanosti dolazi do punog izražaja Leopoldova ideja. Kao školovani šumar (Yale University), terenski istraživač i profesor na Univerzitetu u Wisconsinu, Leopold piše o onome što neposredno poznaje i osjeća: o hrastu, preriji, pticama, vodi, vjetru, planinama, godišnjim dobima, ali i o čovjeku – savremenom, otuđenom, često nesvjesnom vlastite uloge u prirodnim procesima.

Kada se svi ti fragmenti povežu, postaje jasno da Leopold ne piše samo o pojedinačnim pojavama, nego o cjelini – o ekosistemu. Njegova struktura pisanja gotovo savršeno odražava samu strukturu ekosistema: sastavljenog od brojnih, naizgled odvojenih dijelova, koji tek u međusobnoj interakciji dobivaju puni smisao i vrijednost.

Posebnu težinu njegovom radu daje historijski kontekst. Leopold razvija ovakav način razmišljanja tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada se pojam ekosistema tek počinje afirmirati u nauci (Arthur Tansley, 1935). Štaviše, Leopold počinje pisati i prije formalnog uvođenja ovog termina, čime potvrđuje svoju vizionarsku dimenziju.

Lično, nikada nisam nijednu knjigu obilježio s toliko pažnje kao ovu. Danas, kada je uzmem u ruke, njeni rubovi ispunjeni su raznobojnim oznakama – nalik perju tropskih ptica. Svaka oznaka upućuje na jednu misao, jednu rečenicu, jedan mali, ali misaono zaokružen univerzum. Upravo tu nastaje problem: kako izdvojiti najvažnije iz obilja izuzetnih ideja? Ipak, nekoliko njih posebno se izdvaja:

• Predgovor: „Zaštita prirode ne napreduje jer nije usklađena sa našim abrahamskim poimanjem zemlje“.
• Dobri hrast: „Onaj tko ne posjeduje farmu suočava se s dvije duhovne opsanosti. Jedna opasost leži u pretpostavci da doručak dolazi iz špeceraja, a druga pak da topina dolazi iz peći“ .
• Hrast čičnjak: „Zato onaj koji posjeduje star i prokušan hrast čičnjak, posjedusje više od stabla. Posjeduje povijesnu knjižicu i rezervirano mjesto u kazalištu evolucije“.
• Rođendan prerije: „Žalimo samo za onim što poznajemo. Uništenje silfijuma (op.a. Silphium - visoki višegodišnji zeljasti rod biljaka u preriji) u zapadnom dijelu Okruga Dane nikoga neće ražalostiti, ako tu biljku poznajemo samo iz knjige o botanici“.
• Močvarna elegija: „Naša sposobnost opažanja kvalitete u prirodi počinje, kao i u umjetnosti s ljepotom. Potom se širi kroz uzastopne razine ljepote prema vrednotama koje se još ne daju obuhvatiti jezikom“.
• Močvarna elegija: „Ali sva je zaštita divljosti samoubijajuća, jer da bi smo je voljeli, moramo je vidjeti i milovati, a kada je dovoljno veliki broj ljudi vidi i pomiluje, divljina prestaje postojati“.
• O spomeniku golubu: „Sada znamo ono što čitav prethodni niz pokoljenja nije znao: ljudi su tek suputnici ostalim bićima u evolucijskoj odiseji“.
• Misliti poput planine: „Nije loše da u tome postignemo uspjeh, jer je on možda preduvjet nepristranog razmišljanja, ali čini se da previše sigurnosti donosi samo opasnost na duge staze. Možda je to smisao Thoreauove izreke: U divljosti je spas svijeta“.
• Divljina: Divljina je sirovina iz koje je čovjek iskovao rukotvorinu koju zovemo civilizacija.

Ove misli nisu samo literarne slike – one su etičke smjernice, filozofske postavke i naučne intuicije u isto vrijeme.

Knjiga nas suočava s ključnim nedostatkom savremenog odnosa prema prirodi: odsustvom etike, estetike i kulture u razumijevanju „Zemlje“. Danas se ekologija intenzivno izučava na brojnim studijima, a količina dostupnih informacija o degradaciji okoliša nikada nije bila veća. Međutim, ostaje suštinsko pitanje: koliko to znanje zaista dopire do čovjekove svijesti, a koliko ostaje na nivou pukih informacija?

Odgovor na to pitanje ne leži isključivo u prirodnim naukama. Leži u humanističkim disciplinama i umjetnosti. Samo one mogu prevesti naučno znanje u emocionalno iskustvo, u osjećaj odgovornosti i pripadnosti. Leopold upravo to uspijeva – izuzetnom lakoćom i dubinom – spajajući nauku, etiku i estetiku u jedinstvenu, sugestivnu naraciju.

Njegovi opisi prirode posjeduju izuzetnu ekspresivnu snagu, ali i analitičku preciznost. Gotovo proročki, Leopold govori o pojavama koje danas dominiraju savremenim diskursom: gubitku biodiverziteta, klimatskim promjenama, fragmentaciji staništa, invazivnim vrstama, konzumerizmu i narušavanju prirodnih procesa. Ono što mi danas nazivamo „savremenim problemima“, Leopold je prepoznavao prije više od osam decenija.

Odatle proizlazi i važna implikacija za obrazovni sistem. Književnost – naročito lektira – ne bi trebala biti svedena samo na upoznavanje književnih pravaca ili nacionalnih identitetskih sadržaja. Ona mora uključivati i djela koja razvijaju ekološku svijest i etički odnos prema prirodi. Djela poput Leopoldovog imaju potencijal da oblikuju ne samo znanje, nego i vrijednosti budućih generacija.

Sam Leopold u eseju Etika zemlje postavlja ključno pitanje da li nam treba više edukacije o zaštiti prirode ili nam nedostaje odgovarajući sadržaj? Njegov odgovor implicira jasno – problem nije u kvantitetu, nego u kvalitetu i karakteru tog znanja.

U tom kontekstu, posebno zabrinjava gotovo potpuno nepoznavanje Alda Leopolda na našim prostorima. Kao pionir bioetike, ekofilozofije i savremenog šumarstva, te autor prvog sveobuhvatnog udžbenika iz oblasti upravljanja divljači (Game Management), Leopold zauzima mjesto među najvažnijim misliocima održivog gospodarenja prirodnim resursima. Uz Hans Carl von Carlowitz, može se smatrati jednim od ključnih utemeljitelja koncepta održivosti u šumarstvu.

Na kraju, želim izraziti posebnu zahvalnost prevoditelju, gosp. Siniši Golubu, koji je prepoznao značaj ovog djela i omogućio njegovu dostupnost na našem jeziku. Njegov prevod nije samo tehnički prenos teksta, nego i važan kulturni čin. Također mu dugujem ličnu zahvalnost na poklonjenom primjerku knjige, koji je bio povod za ovo pisanje.

 

RADOVI U ŠUMARSTVU U BOSNI (Povijesni snimci iz 1950-tih)

 

RADOVI U ŠUMARSTVU U BOSNI

(Povijesni snimci iz 1950-ih godina)

Postoje snimci koji nisu samo arhivski zapisi – oni su svjedočanstvo vremena. Povijesni kadrovi šumarskih radova u Bosni iz 1950-ih godina vraćaju nas u period poslijeratne obnove, kada je šuma bila mnogo više od prirodnog prostora: bila je oslonac ekonomije, izvor energije, sirovina za industriju i simbol ponovnog podizanja zemlje.

U tim godinama rad u šumi bio je težak, fizički zahtjevan i gotovo u potpunosti manualan. Sjekire, ručne pile, konjske zaprege i jednostavna vitla bili su osnovni alati svakodnevice. Ipak, iza tog rada nije stajala samo snaga, nego znanje – duboko poznavanje terena, stabla, smjera pada, strukture sastojine. Šumarski radnik tog vremena bio je i tehničar i poznavalac prirode, ali i dio kolektiva koji je šumu doživljavao kao zajedničko dobro.

Istovremeno, na snimku se nazire i novo doba. Pojavljuju se traktori, mehanizovana sredstva izvoza, prve motorne pile. To je trenutak susreta tradicije i modernizacije – prijelomna tačka u razvoju šumarstva Bosne i Hercegovine. Socijalistička obnova nije značila samo političku promjenu, već i snažan tehnološki iskorak. Produktivnost postaje važna, planiranje sistemsko, a upravljanje šumama organizovano i institucionalno utemeljeno.

Upravo u toj paralelnoj slici – radnik sa sjekirom i traktor u pozadini – ogleda se duboka transformacija društva. Prelazak iz iskustvenog, gotovo zanatskog šumarstva u planski, stručno vođen sistem gazdovanja označio je početak savremenog šumarstva kakvo danas poznajemo.

Ovi snimci nas podsjećaju na jednu važnu istinu: tehnološki napredak ne briše tradiciju, već je nadograđuje. Održivo gazdovanje šumama ne počinje mašinom, nego razumijevanjem prirodnih procesa i odgovornošću prema prostoru kojim upravljamo. Snaga tadašnjih generacija šumara bila je u spoju rada, discipline, znanja i kolektivne svijesti.

Danas, kada govorimo o održivosti, biodiverzitetu i klimatskim izazovima, vrijedi se prisjetiti tih početaka. U njima je ugrađen temelj današnjeg šumarstva Bosne i Hercegovine – temelj izgrađen rukama, ali vođen vizijom dugoročne trajnosti šume.

Video o navedenoj tematici, u trajanju od približno deset minuta, možete pogledati na sljedećem linku:

Radovi u šumarstvu u Bosni | Stari snimci | Istorija | Gorštak

Zahvaljujem kolegi mr. sc. Sabahudinu Solakoviću, dipl. ing. šum., na ustupanju ovog vrijednog historijskog zapisa.

NAŠE ŠUME I NAŠE PRAŠUME: OD TRADICIJE KA BUDUĆNOSTI - POVODOM OTKRIĆA “STUDEŠNICE“

 

ZEMLJAMA KOJE SU SAČUVALE TAKVA MESTA DRUGE NACIJE ĆE ZAVIDETI I U NJIH ĆE SE SLIVATI REKA TURISTA. DIVLJE ŽIVOTINJE KOJE ŽIVE PRIRODNIM ŽIVOTOM RAZLIKUJU SE OD SLAVNIH GRAĐEVINA. DVORCI SE MOGU PONOVO IZGRADITI AKO BUDU UNIŠTENI U RATU, ALI KAD DIVLJE ŽIVOTINJE SERENGETIJA BUDU ISTREBLJENE, NEMA TE MOĆI NA ZEMLJI KOJA BI IH MOGLA VRATITI.“ (Serengeti neće umrijeti, Bernhard Grzimek, 1959)

NAŠE ŠUME I NAŠE PRAŠUME: OD TRADICIJE

KA BUDUĆNOSTI - POVODOM OTKRIĆA “STUDEŠNICE“

 

Časopis Naše šume prošao je kroz dugu i bogatu historiju, prateći razvoj šumarstva i društva u Bosni i Hercegovini. Još od svoga osnivanja 1947. godine, kada je izlazio pod nazivom Narodni šumar, časopis je predstavljao značajno glasilo stručne i naučne zajednice. Tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća preimenovan je u Šumarstvo i prerada drveta, a od 2002. godine nosi današnji naziv Naše šume. Kroz više od sedam decenija postojanja, časopis je mijenjao izgled, koncepciju i ulogu, ali mu je cilj uvijek ostao isti – biti pouzdan izvor znanja i iskustava iz oblasti šumarstva i očuvanja prirode. Uprkos brojnim promjenama i izazovima, ovo je prvi put da pred čitaocima stoji poseban broj posvećen jednom šumskom fenomenu – prašumi.

Društvene prilike, razvoj naučnih spoznaja i promjene u šumarskoj praksi oblikovali su i sadržaje našeg časopisa. U impresumu prvog broja Narodnog šumara jasno je naglašeno da je to bio „list za stručno usavršavanje pomoćnog šumarskog osoblja i propagandu šumarstva“. Kasnije, kao Šumarstvo i prerada drveta, časopis je dobio ulogu stručnog glasila namijenjenog i šumarskoj proizvodnji i drvnoj industriji. Danas, pod imenom Naše šume, njeguje se šira misija – unaprjeđenje šumarstva, hortikulture i očuvanja okoliša. Zato i nije neobično da se u duhu vremena i novih naučnih interesa pojavi i tematski broj posvećen istraživanju i zaštiti prašuma, kao jedinstvenih prirodnih fenomena.

Ako se osvrnemo na blisku prošlost, uviđamo koliko se šumarska misao mijenjala. Trapisti, koji su sredinom 19. stoljeća djelovali u Banjoj Luci, predvođeni prvim školovanim šumarom u BiH, redovnikom Ferdinandom Orthmayrom (1869), stvarali su parkove i šumske površine u duhu tadašnjeg evropskog trenda. Oko samostana sadili su domaće vrste poput crnog i bijelog bora, pitomog kestena, breze i evropskog ariša, ali i alohtone vrste: virdžinijsku borovicu, istočnu tuju, kavkasku jelu, kriptomeriju, vajmutov bor, pajasen, gledičiju, divlji kesten, crveni i crni hrast, te mnoge egzotične grmove. To je područje i danas poznato kao „Trapistička šuma“. U to vrijeme, prevladavala je ideja unošenja novih vrsta i oblikovanja šuma nalik parkovima. Međutim, šumarska nauka i praksa u proteklih 150 godina značajno su se promijenile. Današnji trendovi usmjereni su na očuvanje prirodnosti šuma i gospodarenje „close to nature“, uz sve šire prihvaćanje koncepta „continuous forest cover“ – trajnog šumskog pokrova.

Da bismo u potpunosti razumjeli i primijenili ove moderne principe, moramo dobro poznavati prašume. One su izuzetno vrijedne za nauku i društvo jer predstavljaju „žive laboratorije“ u kojima možemo proučavati prirodne procese bez značajnog utjecaja čovjeka. Prašume pohranjuju višestruko više ugljika nego plantaže, povezuju fragmentirane šumske površine i jačaju otpornost ekosistema. U njima se nalaze staništa za hiljade biljnih i životinjskih vrsta, a njihova uloga u regulaciji voda, sprječavanju poplava i očuvanju čiste vode od neprocjenjive je važnosti. Osim toga, doprinose stabilnosti klime i očuvanju prirodne raznolikosti. Ne iznenađuje stoga što je Evropska unija postavila cilj da sve preostale prašume u Evropi budu pod strogim režimom zaštite do 2030. godine.

Bosna i Hercegovina je, može se reći, bogato blagoslovljena ovim prirodnim blagom. Naša zemlja još uvijek čuva niz izuzetno vrijednih prašuma: Perućicu, Janj, Lom, Ravnu Valu, Plješevicu, Bobiju, Mačen do, Trstionicu, Malovčića dolinu, Crni Vrh, Goliju i druge. Nedavno se ovoj listi pridružila i novootkrivena i naučno potvrđena prašuma Studešnica. Njena pojava i istraživanja predstavljena u ovom posebnom broju časopisa, svjedoče o neiscrpnim prirodnim bogatstvima naše zemlje i o ulozi nauke u njihovom prepoznavanju i očuvanju.

Zadovoljstvo mi je stoga predstaviti čitaocima najnovija istraživanja o prašumi Studešnica. Nadam se da će ovaj broj časopisa Naše šume doprinijeti ne samo boljem razumijevanju značaja prašuma nego i jačanju svijesti o potrebi njihovog trajnog očuvanja kao zajedničkog naslijeđa i prirodnog kapitala Bosne i Hercegovine i Evrope.

   Posebno izdanje časpopisa Naše šume kao poseban broj 76-77 posvećen prašumi „Studešnica“ možete pogledati na sljedećoj web stranici: 

https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/11/Nase-sume-br.-76-77.pdf

Urednik časopisa Naše šume

akademik Sead Vojniković

(P.S. Molim Vas da ovaj blog putem vašh socijalnih mreža koje koristite, podjelite vašim kolegama, prijateljima i istomišljenicima zaštitarima prirode).

 

Međunarodni studentski video sa Bjelašnice

Međunarodni studentski video sa Bjelašnice

Poštovani pratitelji bloga,

sa zadovoljstvom vam predstavljam video-snimak koji su pripremili gostujući studenti Šumarskog fakulteta Univerziteta Georg-August u Göttingenu (Njemačka), s odsjeka za Međunarodno i tropsko šumarstvo. Riječ je o studentima koji dolaze iz različitih zemalja Evrope, Afrike i Azije.

Važno je istaći da je cijeli video u potpunosti njihov autorski rad – nastao spontano tokom terenskog rada, učenja, druženja i zajedničkih iskustava. Scenarij, odabir muzike, dinamika kadrova, prizori iz šumskih predjela i kreativni uglovi snimanja daju ovom videu posebnu emociju, toplinu i osjećaj povezanosti s prirodom i ljepotom Bjelašnice i Bosne i Hercegovine.

Video prikazuje njihov dolazak, boravak i rad na planini Bjelašnici, kao i svakodnevni život u nastavnome objektu Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Posebno je vrijedan jer autentično predstavlja njihovu saradnju s našim studentima, profesorima i kolegama.

Video traje oko 11 minuta i objavljen je na zvaničnoj web-stranici Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Možete ga pogledati na sljedećem linku:
https://sumarskifunsa-my.sharepoint.com/:v:/g/personal/c_visnjic_sfsa_unsa_ba/EeB04X3n-spKuwR8LsTFZCwBGeBoMmVReJOXg-NOeCwfkQ

Molim vas za malo strpljenja i da video pogledate do kraja. Vjerujem da ćete u njemu uživati barem onoliko koliko su uživali studenti koji su ga snimali i boravili na Bjelašnici. Ako koristite društvene mreže, bit ću vam zahvalan ako ovaj video podijelite sa svojim prijateljima, kolegama i poznanicima.

Srdačno vas pozdravljam,

Sead Vojniković

OBRAZOVANJE SREDNJOŠKOLSKOG ŠUMARSKOG KADRA U SARAJEVU: POVIJEST, RAZVOJ I IZAZOVI

 

OBRAZOVANJE SREDNJOŠKOLSKOG ŠUMARSKOG KADRA U SARAJEVU: POVIJEST, RAZVOJ I IZAZOVI

akademik Sead Vojniković

(objavljeno u časopisu Naše šume br. 74-75 na https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/07/Nase-sume-br.-74-75-online.pdf)

Obrazovanje šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini ima dugu i bogatu tradiciju koja seže unazad više od jednog stoljeća. Kroz ovaj period, školovanje u oblasti šumarstva prošlo je kroz brojne promjene i prilagodbe, ali je uvijek ostalo ključan dio obrazovnog sistema u zemlji. Ipak, današnji izazovi u obrazovanju šumarskih stručnjaka otvaraju brojna pitanja o budućnosti ove važne struke u Bosni i Hercegovini.

Početak obrazovanja šumarskog kadra

Jedan od zvaničnih koraka ka institucionalizaciji obrazovanja šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini dogodio se 1. juna 1909. godine, kada je Zemaljska vlada, putem zvanične objave (broj 9592/I), raspisala konkurs za upis učenika u školu za obrazovanje šumarskog osoblja. Ova škola, osnovana s ciljem da pruži tehničko obrazovanje i obuku za gospodarenje i očuvanje šuma, bila je od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu, zemlju s bogatim šumskim resursima. U konkursu su jasno navedeni uslovi za upis, među kojima su bili starosna granica od najmanje 16 godina i dokaz o državljanstvu Bosne i Hercegovine, Austrije ili Ugarske. Zbog specifične uloge ove škole u obrazovanju lugara, često je nazivana "lugarska škola". 

Škola kao šumarska je zvanično otvorena 1. oktobra 1908. godine, kada je započeo prvi redovni tečaj. Kroz godine, ova obrazovna institucija se razvijala i transformisala, uvijek zadržavajući visok nivo kvaliteta. Obrazovanje srednješkolskog šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini bilo je prepoznato i cijenjeno širom bivše Jugoslavije, a mnogi učenici iz drugih republika dolazili su u Sarajevo kako bi stekli kvalitetno šumarsko obrazovanje. Škola je bila internatskog tipa, gdje su učenici izvan sarajeva uz obrazovanje u školi imali smještaj i hranu. Tokom vremena, posebno u savremenom periodu, obrazovanje šumarskog kadra suočilo se s nizom izazova koji su doveli do značajnih promjena.

Međutim, nakon više od jednog stoljeća postojanja, obrazovanje šumarskog kadra u Kantonu Sarajevo pretrpjelo je značajan udarac. Naime, 2024. godine, Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo donijelo je odluku o ukidanju pojedinih smjerova u okviru Srednje škole za okoliš i drvni dizajn, čime je prekinuta tradicija obrazovanja lugara koja je trajala više od 115 godina. Ova odluka izazvala je zabrinutost među stručnjacima i ljubiteljima šumarske struke, jer se postavlja pitanje koliko je opravdano ukinuti smjer koji je esencijalan za očuvanje šumskih resursa, pogotovo u kontekstu klimatskih promjena i sve većeg značaja očuvanja prirodnih bogatstava. 

Razvoj i transformacije Šumarske tehničke škole 

Nastanak Šumarske tehničke škole u Bosni i Hercegovini direktno je povezan s periodom Austro-Ugarske uprave. Godine 1889. u Sarajevu je osnovana Srednja tehnička škola, koja je imala dva odsjeka – šumarski i građevinski. Do 1908. godine, šumarski odsjek se razvio u zasebnu Šumarsku tehničku školu, koja je postala vodeća institucija za obrazovanje šumarskog kadra. 

Tokom svog dugog postojanja, Šumarska škola prošla je kroz brojne transformacije, reorganizacije i promjene imena, ali je uvijek ostala sinonim za kvalitetno šumarsko obrazovanje. U bivšoj Jugoslaviji, Šumarska tehnička škola u Sarajevu bila je prepoznata na saveznom nivou, a učenici su dolazili iz svih dijelova zemlje kako bi stekli znanja u oblasti šumarstva. Nažalost, ratni period 1992.–1995. donio je teške izazove za ovu školu. Njeni objekti na Ilidži, zajedno s opremom, bili su manjim dijelom uništeni, što je otežalo nastavak rada i obnavljanje škole. 

U poslijeratnom periodu, mnoge škole i obrazovne institucije u Kantonu Sarajevo bile su obnovljene, ali Šumarska škola, uprkos svojoj bogatoj povijesti, nije doživjela istu sudbinu. Ona je ostala jedina srednja škola u Kantonu koja nije obnovljena, što je izazvalo dodatnu zabrinutost za budućnost obrazovanja šumarskog kadra u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Faksimil Objave Zemaljske vlade BiH iz 1909. za upis u Šumarsku (lugarsku) školu u Sarajevu

Savremeni izazovi u obrazovanju šumarskog kadra

Danas, obrazovanje u oblasti klasičnog šumarstva suočava se s ozbiljnim izazovima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama regije. Postoji sve manji interes za srednjoškolsko obrazovanje u ovoj struci, što pokazuju i statistički podaci. Na primjer, 2024. godine, u prvi razred Srednje škole za okoliš i drvni dizajn (nasljednice nekadašnje Šumarske tehničke škole) upisano je svega 11 učenika na smjer šumarskog tehničara. Ovaj pad interesa često se navodi kao razlog za ukidanje šumarskog smjera, ali mnogi stručnjaci smatraju da je takva odluka Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo ishitrena i neopravdana. 

Bosna i Hercegovina, kao zemlja s bogatim šumskim resursima, ne može dozvoliti zanemarivanje obrazovanja srednješkolskog šumarskog kadra, posebno u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena i potrebe za očuvanjem prirodnih resursa i biodiverziteta. Šume igraju ključnu ulogu u apsorpciji ugljen-dioksida, očuvanju biodiverziteta i održavanju ekosistema. U ovom kontekstu, postavlja se pitanje: da li je zaista opravdano ukinuti obrazovni smjer koji je ključan za gospodarenje i očuvanje šumskih resursa? 

Na primjer, ukidanje lugarskog smjera moglo bi se uporediti sa situacijom u kojoj bi Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu bio ukinut zbog malog broja upisanih studenata. Da li bi to bio dovoljan razlog za njegovo ukidanje? Slično tome, ukidanje smjera za lugara i rasadničara može imati dugoročne posljedice za kvalitetno očuvanje šuma u Bosni i Hercegovini. Iako je nivo obrazovanja različit analogija je ista, neki smjerovi i obrazovni profili ne bi smjeli da se ukidaju. 

Osim toga, donesena odluka Ministarstva o uvođenju vatrogasnog smjera, također je izazvala brojne polemike. Vatrogasna obuka, iako važna za reakciju na šumske požare o kojima se inače uči u predmetu/(ima) Zaštite šuma, ne obuhvata kompleksnu edukaciju o upravljanju svim požarima npr.: u rafinerijama nafte i naftnih derivata, požarima u trafostanicama visokog napona, specifičnim magacinima npr.: eksplozivnih materija, boja, određenih plastičnih materija i sl. 

Šumarska tehnička škola je praktično ukinuta, a Srednja škola za okoliš i drvni dizajn ju je zamijenila, bez konsultacija sa Šumarskim fakultetom, čija je osnovna baza budućih studenata, kao i bez stava nadležnih Mmnistarstava federalnog i kantonalnog nivoa. U međuvremenu, šumarske tehničke škole ili njihova odjeljenja niču u drugim dijelovima zemlje. Očita je kantonizacija obrazovanja šumarskog tehničkog kadra, što nije čest slučaj kod pojedinih drugih srednjih škola. Kao da se odgovorni pojedinci “igraju” sa činjenicom da se u šumarstvu negativni potezi očituju u dugim vremenskim periodima koja neće doživjeti, pa time ni odgovarati. 

Osim toga, gašenje šumarskih smjerova – lugar i rasadničar u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn, doprinosi jačanju privatnih obrazovnih ustanova, koje nude slične programe, ali bez potrebnih stručnih kapaciteta i adekvatne opreme, bez istih nivoa kvaliteta obrazovanja kao državne institucije koje obrazuju stručnjake potrebne za gospodarenje i očuvanje šumskih resursa. 

Nestala je i povezanost između Škole i Šumarskog fakulteta, koja je ranije bila ključna. Ta povezanost ogledala se u nastavničkoj pomoći, izradi nastavnog plana i programa, kojim je rukovodio profesor sa Fakulteta, dok su komisiju činili profesori Fakulteta i Šumarske tehničke škole. Posljednji takav plan i program sačinjen je u ratno vrijeme 1992. godine. Takođe, nastavni objekti Fakulteta korišteni su za terensku nastavu Šumarske tehničke škole. 

Za određene gimnazije i stručne škole u KS otvara se veliki broj odjeljenja sa većim brojem učenika zbog interesa roditelja i učenika. Međutim, postavlja se ključno pitanje: da li obrazovni sistem treba da gleda interes pojedinca ili dugoročni interes države? Povećanje broja učenika u određenim obrazovnim institucijama ne mora nužno značiti da su ti programi korisni za cjelokupno društvo, pogotovo kada govorimo o strateškim resursima kao što su šume, gdje bi državni interes trebao biti prioritet. 

Možemo se zapitati jesu li naše šume bile važnije Austro-Ugarskoj nego našoj vlastitoj državi, budući da smanjujemo stručni kadar koji je ključan za dugoročno i održivo upravljanje tim resursom. Šume ne samo da predstavljaju izvor ekonomske koristi, već su i od presudnog značaja za očuvanje ekosistema, zaštitu od klimatskih nepogoda, kao i za kvalitet života ljudi u ruralnim i urbanim sredinama. S obzirom na rastuće klimatske izazove, pitanje očuvanja šumarskog kadra postaje sve važnije. 

Proteklo ljeto bilo je najtoplije zabilježeno otkako se vrše mjerenja, kako u Bosni i Hercegovini, tako i globalno. Ovo je dovelo do niza šumskih požara, koji su ugrozili živote, imovinu i prirodne resurse. S druge strane, nedavne poplave i klizišta odnijeli su 26 života, a uzrokovali su i ogromne štete na imovini i infrastrukturi. U oba slučaja, priroda je pokazala svoju snagu, ali i potrebu za boljim upravljanjem šumama i okolišem. 

Da smo imali adekvatno organizovanu šumarsku službu, obučene stručnjake i preventivne mjere na snazi, možda bi razmjeri ovih katastrofa bili manji, a štete i ljudski životi spašeni. Ovo nas dovodi do zaključka da je ulaganje u šumarski sektor obrazovanja i zaštitu prirodnih resursa, u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena, ne samo ekološka i ekonomska potreba, već i moralna obaveza prema budućim generacijama.

Zaključak

Obrazovanje šumarskog kadra u Bosni i Hercegovini suočava se sa izazovima koji zahtijevaju dugoročno promišljanje i strateško planiranje. Ukidanje šumarskih smjerova – lugar i rasadničar u Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn nakon 115 godina, u 2024. godini, pokazuje nedostatak pažnje i osjećaja prema značaju šumarstva, posebno u kontekstu klimatskih promjena i potrebe za očuvanjem šumskih resursa i biodiverziteta. Odluka Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo ukazuje na nedostatak koordinacije između obrazovnih institucija (Škole za okoliš i drvni dizan, Šumarskog fakulteta), šumarskih preduzeća i resornog Ministarstva čime se otežava održavanje kvaliteta stručnog obrazovanja u ovoj oblasti. 

Škola također mora poraditi na svom izvornom kvalitetu i prepoznatljivosti. Korištenje terenske nastavne baze, gdje bi se pored učenika ove škole mogli obučavati i doškolovavati radnici, kao što su sjekači, utovarivači - kranisti, upravljači harvestera i slično, značajno bi doprinijelo njenom imidžu na državnom, a i regionalnom nivou. Povezivanje sa međunarodnim projektima i umrežavanje sa drugim sličnim institucijama u Evropi dodatno bi povećali kvalitet i ugled škole. Za ovo je potrebna podrška resornog Ministarstva, ali i razumijevanje i podrška šumarskih preduzeća. Podrška Ministarstva značila bi ne samo ponovno otvaranje zatvorenih smjerova, nego i razvoj nastavne baze, škole i infrastrukture za izvođenje kvalitetne nastave. Ilustrativan primjer za ovo može biti Šumarska tehnička škola iz Kraljeva, koja je, po nivou opremljenosti, gotovo na nivou fakulteta i snažno radi i razvija međunarodne projekte. Kolika je njena važnost daje činjenica da je jedna od pet srednjih škola od interesa za Srbiju, te kao takva ima poseban tretman i pomoć države. Zasigurno je razlog za to, što se šume smatraju strateškim resursom, a za takav resurs potrebno je odgovarajuće obrazovanje za njegovo gospodarenje i upravljanje. 

Ukidanje šumarskog smjera – lugar i radaničar u Sarajevu, te odluka o uvođenju vatrogasnog smjera, predstavljaju krucijalne greške koje bi mogle imati dugoročne posljedice za šumske resurse Bosne i Hercegovine. Ova situacija zahtijeva hitnu pažnju nadležnih institucija i ozbiljno promišljanje o budućnosti šumarskog obrazovanja. Bosna i Hercegovina, sa svojim bogatim šumskim fondom, ne smije ostati bez adekvatno obučenog kadra za upravljanje i očuvanje šuma. Privatne škole, bez potrebnih kapaciteta, otvaraju smjerove koje privlače interes roditelja i učenika. Ostaje otvoreno pitanje da li obrazovni sistem treba da zadovolji interese pojedinca ili da se vodi dugoročnim interesima države? 

Uzimajući u obzir sve ove faktore, odluke poput navedene, donesene bez konsultacija s relevantnim stručnjacima i institucijama poput Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH i Kantonalne uprave za šumarstvo, kao i Šumarskog fakulteta, predstavljaju veliki izazov za budućnost obrazovanja šumarskih stručnjaka. 

Ako se ne posveti dovoljno pažnje ovom pitanju, postoji opasnost da Bosna i Hercegovina ostane bez dovoljno stručnog i kvalitetnog kadra za upravljanje i očuvanje svojih šuma, što bi moglo imati ozbiljne ekonomske i ekološke posljedice. 

Nedovoljno ulaganje u kvalitetno obrazovanje srednje obrazovanog šumarskog kadra, kao i manjak pažnje prema očuvanju šumskih resursa, dugoročno može imati negativne posljedice za Bosnu i Hercegovinu.

 

POZIV NA PREDAVANJE

Imam čast pozvati Vas na javno predavanje povodom Svjetskog dana prašuma na temu „Prašume u Bosni i Hercegovini“. 

Događaj će se održati u petak, 12. septembra 2025. godine u 10:00 sati, u prostorijama Akademije nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu.

Predavanje će obuhvatiti značaj i očuvanje preostalih prašumskih ekosistema u našoj zemlji, njihovu vrijednost za nauku, prirodnu baštinu i globalnu klimatsku stabilnost. 

Svi zainteresovani su dobrodošli.

Više informacija možete naći na linku:

 https://www.anubih.ba/javno-predavanjepovodom-svjetskog-dana-prasuma-prasume-u-bosni-i-hercegovini/

S poštovanjem,

Sead Vojniković. 

Poštovani čitatelji bloga,

srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem na interesovanju za šumu i prirodu

Obavještavam Vas da je izašao novi dvobroj časopisa Naše šume (broj 74–75), koji možete pročitati putem sljedećeg linka:

https://usitfbih.ba/wp-content/uploads/2025/07/Nase-sume-br.-74-75-online.pdf

Časopis "Naše šume" objavljuje originalne naučne i stručne radove iz područja šumarstva, ekologije, hortikulture, pejzažne arhitekture, zaštite prirode, upravljanja prirodnim resursima, drvne industrije i srodnih disciplina.

Pozivamo Vas da svojim doprinosom obogatite naredne brojeve časopisa. Ukoliko imate naučni ili stručni rad, esej, prikaz knjige, zanimljivo iskustvo iz prakse ili informaciju koju želite podijeliti s našom širom stručnom zajednicom – rado ćemo razmotriti Vaš doprinos za objavljivanje.

Za sve dodatne informacije i dogovor o saradnji slobodno me kontaktirajte.

Srdačno Vas pozdravljam,

Gl. urednik časopisa

Sead Vojniković. 

O VREMENU I VODI

O VREMENU I VODI – Andri Snær Magnason
Je li kasno da spasimo svijet?

Već duže vrijeme osjećam potrebu da napišem tekst o klimatskim promjenama, globalnom zagrijavanju, efektu stakleničkih plinova i o tome kako sve to utiče na naš svakodnevni život i svijet koji poznajemo. Shvatao sam da je nužno govoriti o ovim temama, ali nikako nisam znao kako da im priđem – da li dramatično i uzbunjivački, ili suho i naučno, pretrpano grafikonima, tabelama i brojkama? Pitao sam se: hoće li iko to čitati?

Ljudi su umorni – umorni od loših vijesti, ratova, prijetnji i kriza koje se gomilaju. Naučni stil pisanja, iako važan, često ostaje nedostupan širem krugu ljudi. Zapitao sam se kako napisati nešto što je istinski zastrašujuće, a da istovremeno bude pitko, razumljivo i emotivno. Tekst koji ne ostaje samo u glavama ljudi, već ulazi i u njihova srca. Nešto što će potaknuti ne strah, nego odgovornost, suosjećanje i promjenu. Ne suhoparne teoreme, nego priču.

U potrazi za inspiracijom, slučajno sam naišao na knjigu koja me duboko dirnula. O vremenu i vodi, djelo islandskog autora Andri Snæra Magnasona, upravo je ono što sam tražio. Knjiga koja na poseban, gotovo poetski način povezuje ličnu porodičnu priču, mitologiju, istoriju, znanstvenu analizu i ekološki aktivizam. To je knjiga koja govori o klimatskim promjenama, ali bez panike – s dubinom, razumijevanjem i humanim pristupom.

Magnason piše jednostavno, toplo i iskreno. Kroz sjećanja na svoje pretke, kroz islandsku i tibetansku mitologiju, kroz razgovore sa naučnicima i duhovnim vođama, on nas vodi na putovanje kroz pojam „vremena“. Vrijeme ne samo kao prolaznost, već i kao odgovornost – prema prošlosti, sadašnjosti i onome što ostavljamo budućim generacijama.

Posebno me se dojmila priča pod nazivom „Riječi koje ne razumijemo“. Tu autor razmatra koliko su riječi koje koristimo važne za način na koji doživljavamo svijet. Piše:
„Riječi utiču na naše mišljenje i osjećaje. One nam pomažu da razumijemo sebe i da izrazimo ono što nosimo u duši. Riječi mogu oblikovati naše namjere i usmjeriti naše postupke.“

Navodi primjer riječi „holokaust“, koja nije imala isto značenje tridesetih godina prošlog stoljeća kao šezdesetih. Isto vrijedi i za izraze kao što su „acidifikacija oceana“ ili „450 dijelova CO₂ na milion“. Te riječi zvuče poput etikete na boci šampona, a zapravo označavaju prijetnje koje bi mogle uništiti život kakav poznajemo.

Magnason tu vidi zadatak umjetnosti, posebno pisane riječi: da tim hladnim, tehničkim pojmovima udahne emociju i značenje, da ih poveže s onim što nam je blisko – s morem, kitovima, planetom, budućnošću. Bez toga, kaže on, ti pojmovi ne dopiru do ljudi. A kada ne dopiru – ništa se ne mijenja.

Glečeri, koji su se nekad topili milionima godina, danas nestaju tokom jednog ljudskog života. Nemamo prave riječi da iskažemo kako se osjećamo pred svim promjenama koje nam donosi promjena klime. Je li to tuga? Jeza? Poštovanje? Ili možda nada da još nije sve izgubljeno?

Magnason kaže: „Promjene s kojima se suočavamo složenije su od svega na što su naši umovi navikli. One nadilaze iskustva, nadilaze naš jezik, nadilaze metafore kojima tumačimo stvarnost.“

Svako od nas ima tihu, ali duboku vezu s budućnošću. To nisu samo apstraktne generacije koje dolaze – to su naša djeca, unuci, praunuci. Magnason ne filozofira apstraktno – on konkretno pokazuje da će klimatske promjene oblikovati njihove živote, da su posljedice već prisutne i da će se samo pojačavati.

Knjiga O vremenu i vodi zapravo je poziv na odgovornost. U jednom dijelu autor piše ličnu porodičnu priču koja nije samo privatna hronika – to je i priča o kulturi, mitologiji, znanosti, duhovnosti. To je intimna molba da budemo pažljiviji, odgovorniji i svjesniji.

U zaglavlju knjige stoji poruka koja je, po meni, njen pravi sažetak:

„Ova knjiga je ljubavno pismo Zemlji i svemu živom, glečerima i morima – oda zahvalnosti za ono što nam je povjereno, ali i izraz brige i molba da to sačuvamo.“

  

Podcast Ekologika - Epizoda 17 _O biodiverzitetu

 Dragi prijatelji, kolege, studenti i svi pratioci "My Forests" stranice,

Veliko mi je zadovoljstvo da s vama podijelim link do mog gostovanja u podcastu "Ekologika," epizoda broj 17.

U ovoj epizodi razgovarali smo o biodiverzitetu i njegovom neprocjenjivom značaju za prirodu i za čovjeka, kao i o ulozi šuma u očuvanju klimatske ravnoteže. Dotakli smo se izazova s kojima se suočavamo u zaštiti ekosistema, od zagađenja i klimatskih promjena do krčenja šuma i nestanka autohtonih vrsta. Nadam se da će vam naš razgovor biti zanimljiv i da ćete iz njega nešto korisno naučiti.

Link:(903) Ekologika podcast epizoda 17 - Sead Vojniković - YouTube

S poštovanjem,

akademik Sead Vojniković

WOOD - WIDE - WEB “ŠUMSKI INTERNET” STVARNOST ILI FANTAZIJA

 MAJČINSKO DRVEĆE I ŠUMSKI SOCIJALIZAM: DA LI JE "ŠUMSKI INTERNET" FANTAZIJA?

Poštovani čitaoci bloga, drage kolege i studenti,

Sa zadovoljstvom vam dostavljam tekst MAJČINSKO DRVEĆE I ŠUMSKI SOCIJALIZAM: DA LI JE "ŠUMSKI INTERNET" FANTAZIJA, autora prof. dr. Daniela Immerwahra, originalno objavljenog u Guardianu, a prevedenog i objavljenog na Peščaniku od strane Marka Sinđića. Tekst je izuzetan i povezuje teme kao što su: šuma, Peter Wohlleben, Suzanne Simard, Stevie Wonder i film Avatar... Iako je malo duži, toplo vam preporučujem da ga pročitate.

Polaznu osnovu za tekst čini knjiga Petera Wohllebena „Tajni život drveća“, za koju sam već napisao prikaz na ovom blogu. Prikaz možete pročitati na sljedećem linku: My Forests: SILVA FABULARUM ili TAJNI ŽIVOT DRVEĆA (My Forests: SILVA FABULARUM ili TAJNI ŽIVOT DRVEĆA (myforestsba.blogspot.com)).

Također vam dostavljam link za članak preveden na Peščaniku od Marka Sinđića pod nazivom Šumski socijalizam (Šumski socijalizam – The Guardian – Peščanik (Šumski socijalizam - The Guardian - Peščanik (pescanik.net), kao i izvorni tekst na engleskom jeziku Mother trees and socialist forests: Is the ‘wood-wide web’ a fantasy? – Guardian (Mother trees and socialist forests: is the ‘wood-wide web’ a fantasy? | Trees and forests | The Guardian).

Iskreno se nadam da će vam se svidjeti.

S poštovanjem,
Sead Vojniković

PARADIGMA ŠUMARSTVA

 PARADIGMA ŠUMARSTVA

Početak je 2000-ih, polazak sa autobuske stanice u Sarajevu, linija za jedan manji grad u susjedstvu. U autobusu žena u ranim dvadesetim godinama sa svojim trogodišnjim ili četverogodišnjim sinom sjedi pored starijeg gospodina. S obzirom na duže putovanje, stariji gospodin iz kulture i možda komunikacijskih potreba, pita mlađu ženu treba li joj kakva pomoć, gdje putuje i šta radi. Ona odgovara na sva pitanja, pored ostalog da je studentica šumarstva. Stariji gospodin se zamisli pa odgovori: "Nisam ni znao da za lugara treba završiti fakultet!"

Ovaj odgovor jasno pokazuje naše mjesto u društvu, kako nas društvo vidi i identificira. Ali nije uvijek bilo tako. Šumarski fakultet je krajem XIX i većim dijelom XX vijeka bio cijenjen, posebno u zapadnoj Europi. Postavlja se pitanje, gdje je sada naša struka? Da li je ona postala i ostala profesija ili životni poziv? Koja je paradigma šumarstva danas?

Na ovo pitanje može djelimično odgovoriti upis studenata na Šumarski fakultet u Sarajevu, ali i bilo gdje u regiji. Naime, broj upisanih studenata na šumarski studij u BiH značajno opada! Koji je razlog za to? Loš marketing, stanje u privredi, otvaranje privatnih fakulteta kao opcija? Sve je tačno, ali postoje i dublji, na prvi pogled teško uočljivi razlozi.

Promijenila se paradigma svijesti i kulture, društva, pogotovo mladih ljudi. Posmatrajući društvo može se reći da "organska-prirodna" komponenta društva nestaje i počinje da preovladava "tehničko-tehnološka" komponenta u društvu. Mladi su gotovo apsolutno vezani za društvene mreže, internet, programiranje, generalno IT sektor. Možemo na prvi pogled reći da društvo postaje "tehnocentrično" i "antropocentrično". Da li fakultet kao zasebna institucija može da se bori protiv takvog narativa, main streama? Možemo li promijeniti tok, tako da društvo postane "ekocentrično"? Teško sve dok se ne promijeni naša kultura. I nije samo stvar "plitke ekologije", čestog populizma različitih NVO, populističkih "ideja" različitih vlada. Treba se promijeniti dubinski, tako da cjelokupno društvo postane svjesno potrebe "dubinske ekologije", odnosno da smo zaista na ivici održivosti i da je potrebno promijeniti stvari ka vraćanju organskoj komponenti naših života, odnosno prirodi, u protivnom nam neminovno dolazi distopija društva.

Za navedenu promjenu nam treba razvoj ESTETIKE i ETIKE kao filozofije društva. Estetika kao filozofska disciplina ispituje lijepo u umjetnosti, ali ispituje i lijepo u prirodi. Filozof Baumgartner je pod estetikom kao osjetilnom spoznajom podrazumijevao znanost o lijepom u umjetnosti i prirodi. Nauka o lijepom je ipak fokusirana na umjetnost kreiranu od ljudi, koju nazivamo kulturom. Danas je kultura malo fokusirana na prirodu, iako riječ kultura potiče od lat. "cultiore" što znači - obrađivati zemlju. Zapravo, kultura je dio prirode, a priroda je dio nas. Mi smo rođeni da spoznamo što je lijepo. A lijepa je i priroda. Moramo mlade učiti ljepoti prirode, malo će ko reći da neki leptir, cvijet ili neki pejzaž sa vodopadom nije lijep... Ali nažalost, dosta se toga kod mladih izgubilo u percepciji i zaključivanju. Prizor je lijep, ali samo ako dođe iz fotografije sa "mreže" – računara, tableta ili mobitela, malo će ko od mladih odlučiti da sam "ispita" prirodu i njenu ljepotu.

Drugi dio našeg posmatranja prirode treba biti vezan za ETIKU. Nažalost, u BiH je malo poznato djelo "Ljetopis pješčanog okruga" koje je objavljeno 1948. godine u SAD-u, autora Aldo Leopolda (američkog šumara i filozofa, koje je prevedeno u Zagrebu 2021). Inače, Aldo Leopolda mnogi smatraju za jednog od otaca ekofilozofije, a sama navedena knjiga se smatra "Biblijom ekološkog pokreta". U navedenom djelu Leopold briljira u shvatanju važnosti očuvanja staništa mnogo godina prije nego što se počinje shvatati važnost očuvanja prirode od drugih stručnjaka. U navedenoj knjizi, pored svih drugih briljantnih eseja, u eseju "Etika zemlje", Aldo zaključuje da ekološki gledano, etika je ograničenje slobode djelovanja u borbi za opstanak. Znanstveno definirano, ETIKA predstavlja filozofsku disciplinu koja ispituje zasnovanost i izvor morala, temeljne kriterije za vrednovanje ljudskog djela kao i opće ciljeve i smisao moralnih htijenja i djelovanja. Filozofski gledano, etika je razlikovanje društveno poželjnog od društveno nepoželjnog ponašanja. Aldo zaključuje da zajednica pokušava integrirati pojedinca u društvo, demokratija pak nastoji integrirati društvenu organizaciju u pojedinca. Međutim, još uvijek ne postoji etika koja bi se bavila odnosom čovjeka prema zemlji, biljkama i životinjama. Leopold razočarano zaključuje da je odnos prema zemlji još uvijek ekonomski – podrazumijeva povlastice, izostavlja obaveze. Koliko se navedeno promijenilo danas, sami zaključite iz uvoda da je društvo najviše antropocentrično i tehnocentrično, a najmanje ekocentrično. Nadalje, prema Aldu, etika zemlje proširuje granice zajednice na način da uključi kompletnu prirodu, abiotiski i biotski dio: tla, vode, biljke, životinje i biocenoze, tj. ekosisteme u našu prirodnu etičnost koju naziva Etika zemlje. On zamjećuje da etika zemlje ne može spriječiti promjene, upravljanje i korištenje prirodnih "resursa", ali ona potvrđuje da "resursi" imaju pravo postojati u prirodnom stanju. Ona čovjeka, homo sapiensa, mijenja iz osvajača zemljišne zajednice u njenog običnog stanovnika. Evolucija etike zemlje nije stacionarna, ona je dinamična, podjednako je intelektualni kao i emocionalni proces. Zaštita prirode popločena je dobrim namjerama koje su se pokazale uzaludnima, možda čak i opasnima, jer su lišene kritičkog razumijevanja. Mehanizam djelovanja isti je kao i za svaku vrstu etike – društveno odobravanje za ispravna djela, društveno neodobravanje za pogrešna, zaključuje naš kolega šumar Aldo Leopold.

Navedeno ukazuje da nam je potreban holistički pristup u očuvanju naše planete, koji se treba temeljiti na promjeni društvene paradigme kada će se cijeniti ekocentričnost uz poseban naglasak na ESTETIKU i ETIČNOST. Tek kada se navedeno promijeni možemo očekivati bolje dane za upis na šumarski studij.